Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2698/09 („PROMINVEST“ d.o.o. Konjic)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Cesija
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2698/09

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2698/09, rješavajući apelaciju „PROMINVEST“ d.o.o. Konjic, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „PROMINVEST“ d.o.o.

Konjic, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901214 08 Rev od 26. maja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-07-000123 od 5.

novembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „PROMINVEST“ d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Behija Ljubović- Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901214 08 Rev od 26. maja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž- 07-000123 od 5. novembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od Općinskog javnog pravobranilaštva Jablanica, koje je zastupalo Općinu Jablanica (u daljnjem tekstu: tužena) kao učesnika u postupku, zatraženo je 8. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 16. februara, Vrhovni sud 17. februara, Općinski sud 18. februara, a tužena 26. februara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenice koje proizlaze iz osporenih odluka, u odnosu na prethodni postupak

6. Apelant je 26. januara 1995. godine, tada nadležnom Osnovnom sudu u Konjicu, podnio tužbu protiv tužene s prijedlogom da se izda platni nalog radi naplate duga u iznosu od 137.786,00 DM. Osnovni sud u Konjicu je, 26. aprila 1995. godine, izdao Platni nalog broj Plp:2/95, na koji je tužena uložila prigovor. Zbog izmijenjene sudske nadležnosti, parnični postupak je nastavljen pred Višim sudom u Mostaru, koji je Presudom broj Ps 7/95 od 29. februara 1996. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 136.987,40 DM s pripadajućom kamatom i troškovima postupka, dok je preko dosuđenog iznosa odbio apelantov tužbeni zahtjev. Nakon toga, Vrhovni sud je svojim Rješenjem broj Pž.69/96 od 28. januara 1997. godine ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je za preostali dio konstatovao da presuda ostaje neizmijenjena. Potom je Općinski sud 25. maja 2000. godine, pod brojem Ps:85/99, ponovno donio odluku koju je Kantonalni sud, Rješenjem broj Pž- 100/01 od 27. februara 2002. godine, ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, te je zbog izmjene Zakona o sudovima Hercegovačko-neretvanskog kantona i Zakona o sudovima Federacije BiH predmet dostavljen na nadležnost Općinskom sudu, koji je, kako je to navedeno u Presudi Općinskog suda broj 07 58 Ps 901214 02 Ps od 23. marta 2007. godine, postupajući po uputama iz Rješenja Kantonalnog suda broj Pž:100/01 od 27. februara 2002. godine, ponovno proveo postupak.

7. Ustavni sud konstatuje da iz dostavljene dokumentacije (zapisnik sa pripremnog ročišta), kao i iz Presude Općinskog suda broj 07 58 Ps 901214 02 Ps od 23. marta 2007. godine), proizlazi da je Kantonalni sud u Rješenju broj Pž-100/01 od 27. februara 2002. godine dao pouku da je u ponovnom postupku potrebno izvršiti dopunsko vještačenje vještaka finansijske struke „koliko i iz kojih izvora je apelant nabavljao gorivo a posebno dali je i koliko zaprimio mobiliziranog goriva izuzetog od strane Skupštine općine Jablanica“. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant na pripremnom ročištu predložio Općinskom sudu da, pored drugih dokaza, provede i dokaz “da se izvrši uvid u kompletan spis“, te da je Općinski sud rješenjem prihvatio apelantov prijedlog. Osporene odluke Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 07 58 Ps 901214 02 Ps od 23. marta 2007. godine obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 151.211,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. maja 2000. godine, kao dana preciziranog tužbenog zahtjeva, do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 7.147,40 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant posjedovao benzinsku pumpu i da su apelant i tužena bili u poslovnim odnosima tokom 1993. i 1994. godine, tako što je apelant snabdijevao tuženu svojom robom i gorivom. Dalje, nesporno je da je apelant s tuženom potpisao Ugovor broj 118/03 od 23. marta 1993. godine o izvođenju radova na septičkoj jami na lokalitetu šljunkara u Jablanici. Navedeno je i da je na osnovu Naredbe Ratnog predsjedništva tužene broj 387/93 od 15. augusta 1993. godine od apelanta izuzet jedan montažni objekat i lociran na lokalitetu „Unis“ u Jablanici za potrebe izbjeglica. Pored toga, navedeno je i da je apelant tuženoj posudio iznos od 14.075,00 KM.

8. Općinski sud je istakao da je u toku postupka proveo dokaze koje je predložio i dostavio apelant, uključujući i uvid u kompletne spise u predmetima br. Ps:7/95 i Ps:85/99. Dalje, Općinski sud je istakao da je neosnovan prigovor tužene o nedostatku apelantove aktivne legitimacije „jer se radi o potraživanju koje nije realizirano“, te da je po osnovu Izjave o ustupanju - cesiji potraživanja od 4. maja 1994. godine tužena bila u obavezi prema „Energopetrolu“ Mostar (u daljnjem tekstu: “Energopetrol“), kao cedentu a ne prema apelantu, jer je iz Izjave evidentno, a i njoj je navedeno, da nije realizirana, niti se radi o sklopljenom ugovoru o cesiji ili prenosu potraživanja u smislu odredbi čl. 436. i 438. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naprotiv, kako je naveo Općinski sud, iz te izjave je evidentno da se radi o Ugovoru o ustupanju radi ispunjenja zaključenog između apelanta i „Energopetrola“ PC Mostar, a sve u smislu odredbi člana 436. ZOO-a. Stoga je Općinski sud svoju odluku zasnovao na materijalnim dokazima koje je prezentirao apelant, te nalazu i dopunskom nalazu vještaka finansijske struke od 30. oktobra 1999. i 9. marta 2007. godine, koje je prihvatio kao objektivne i tačne, te urađene po pravilima struke. Navedeno je da iz urađenih nalaza proizlazi da ukupna dugovanja tužene apelantu iznose 151.211,50 KM. Dalje, Općinski sud je istakao da je nedvojbeno zaključio da su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu, koji ima karakter ugovora o prodaji, te apelantovom pružanju usluga i pozajmica novčanih sredstava, pa je stoga udovoljio u cijelosti apelantovom preciziranom tužbenom zahtjevu a sve na osnovu odredbi čl. 17, 516, 557. i 562. ZOO-a. Dalje, Općinski sud je naveo da je odluku o kamatama donio na osnovu odredbi čl. 277. i 279. ZOO-a, a odluku o troškovima postupka na osnovu odredbi čl. 386. stav 1, 387, 396. i 397. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i prema odredbama Advokatske tarife, koje se primjenjuju u vrijeme poduzimanja pravnih radnji u ranijim postupcima. U vezi s tim, navedeno je da je sud dosudio troškove postupka u iznosu od 2.700,00 KM, koji se odnose na troškove postupka nastale do 25. februara 2000. godine, zatim troškove vještačenja u iznosu od 1.300,00 KM, troškove pristupa na tri ročišta, zatim troškove takse na tužbu u iznosu od 600,00 KM i na odluku iznos od 1.000,00 KM, a što ukupno iznosi 7.147,40 KM.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Pž-07-000123 od 5. novembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu tužene djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da umjesto iznosa od 151.211,50 KM s kamatom počevši od 25. maja 2000. godine apelantu isplati iznos od 55.566,40 KM, s kamatom počevši od 23. novembra 1995. godine pa do isplate, a umjesto iznosa od 7.147,40 KM da naknadi apelantu iznos od 6.147,40 KM troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se apelant žalio protiv prvostepene presude samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u pogledu početka toka dosuđenih kamata, predlažući da se u tom dijelu presuda preinači tako što će se zakonske zatezne kamate računati od 26. januara 1995. godine pa do isplate.

10. Kantonalni sud je naveo da je prilikom ispitivanja prvostepene presude, u smislu odredbe člana 221. ZPP-a, utvrdio da je u prvobitno podnesenoj tužbi apelantov tužbeni zahtjev glasio na iznos od 137.786,00 DEM. Dalje je naveo da je Viši sud u Mostaru donio Presudu broj Ps 7/95 od 29. februara 1996. godine, kojom je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za iznos od 136.987,40 DM s pripadajućom kamatom i troškovima postupka, dok je odbio apelantov zahtjev preko navedenog iznosa. Nakon toga je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, Vrhovni sud donio Rješenje broj Pž.69/96 od 28. januara 1997. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu i predmet vratio prvostepenom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje. Navedeno je da je za preostali dio konstatovano da presuda ostaje neizmijenjena. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, nakon 28. januara 1997. godine postoji pravosnažno presuđena pravna stvar preko iznosa od 136.987,40

KM/DM.

11. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka, koji je jedno vrijeme vođen kod Osnovnog suda u Konjicu, a zatim kod Općinskog suda, apelant povećao tužbeni zahtjev na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Dakle, kako je to istakao Kantonalni sud, radi se o apelantovom potraživanju po istom osnovu, samo što je vještak utvrdio da potraživanje iznosi 151.211,50 KM, a ne 137.786,00 DM, koliko je apelant prvobitno tražio, a povodom kojeg zahtjeva je Viši sud u Mostaru, Presudom broj Ps 7/95 od 29. februara 1996. godine, udovoljio u iznosu od 136.987,40 DM. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud, donošenjem presude (23. marta 2007. godine), kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na glavni dug od 151.211,50 KM, odlučio o dijelu zahtjeva koji je presuđen, čime je počinio povredu postupka iz člana 209. u vezi s članom 196. ZPP-a. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da je iz stanja spisa vidljivo da u okviru spornog iznosa od 136.987,40 KM postoji potraživanje iznosa od 3.050,00 KM na ime oduzetog montažnog objekta, iznosa od 12.944,00 KM na ime potraživanja za radove na septičkoj jami i iznosa od 14.075,00 KM, na ime pozajmice, što čini ukupan iznos od 30.069,00 KM a preostala razlika potraživanja u iznosu od 106.918,40 KM odnosi se na dug za isporučeno gorivo i rezervne dijelove. U okviru toga duga, kako je dalje pojasnio Kantonalni sud, posebno je sporan iznos od 81.421,00 KM na osnovu sačinjene cesije od 6. maja 1994. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da iz te cesije, koju su „nesporno potpisala ovlaštena lica apelanta i tužene te preduzeća „Energopetrol“, a što su potvrdili svojim pečatima, proizlazi da je apelant potraživao od tužene iznos od 81.421,00 DM, te da je taj iznos, zajedno s iznosom koji je potraživao od Općine Konjic, ustupio „Energopetrolu“ na ime izmirenja dijela svojih obaveza za preuzete naftne derivate.

12. Kantonalni sud je, također, istakao da je Općinski sud utvrdio da je neosnovan prigovor tužene da nije bila pasivno legitimisana za ovaj dio potraživanja, jer je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke zaključio da predmetna cesija nije realizovana, te da je smatrao da se ne radi o sklopljenom ugovoru o cesiji ili prenosu potraživanja u smislu odredbi čl. 436. i 438. ZOO, već da se radi o ugovoru o ustupanju radi ispunjenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je i Vrhovni sud u svom Rješenju broj Pž. 69/96 od 28. januara 1997. godine zaključio da se u ovom slučaju radilo o ustupljenom potraživanju u smislu odredbi člana 444. stava 1. ZOO-a, što znači da ustupljeno potraživanje momentom cesije prelazi u imovinu prijemnika a tim se obaveza koju je imao ustupilac prema prijemniku gasi do iznosa ustupljenog potraživanja. Iz tih razloga je, kako je zaključio Kantonalni sud, osnovan prigovor nedostatka apelantove aktivne legitimacije za ovaj iznos duga. Kantonalni sud je također naglasio da za ovaj spor nije uopće bitno da li je „Enegopetrol“ realizovao svoje potraživanje ili nije, jer ako nije, to je njegov propust i apelant od toga ne može imati koristi, naplatom potraživanja od tuženog. U pogledu ostatka apelantovog tužbenog zahtjeva u iznosu od 25.497,40 KM, Kantonalni sud je utvrdio da je osnovan i da je tužena obavezana da ga naknadi apelantu. Također je Kantonalni sud istakao da je pravilno Općinski sud odlučio obavezavši tuženu da apelantu plati dug od 30.069,00 KM, za „montažni objekat“ kao i za obavljene radove i dug na ime pozajmice. Stoga je Kantonalni sud naveo da je apelantu konačno dosudio iznos od 30.069,00 KM na ime naprijed navedenih radova i pozajmice, te iznos od 25.497.40 KM na ime naknade za gorivo i rezervne dijelove, odnosno ukupan iznos od 55.566,40 KM.

13. Što se tiče dosuđenih kamata, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud u izreci presude naveo da kamate teku počevši od 25. maja 2000. godine i nije odlučio o preostalom iznosu (apelant je tražio kamate od 26. januara 1995. godine, kao dana podnošenja tužbe), a u obrazloženju nije naveo zašto je tako presudio, izuzev što se pozvao na odredbe čl. 277. i 279. ZOO-a. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radilo o ugovornom odnosu i da kamate teku od dana dužnikovog padanja u docnju, u smislu odredbe člana 324. ZOO-a. Međutim, budući da se u ovoj pravnoj stvari radi o potraživanju koje proističe iz perioda rata, Kantonalni sud je pojasnio da je odredbom člana 2. stav 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja propisano da se zatezna kamata iz stava 2. (dug nastao na teritoriji FBiH) neće obračunavati za vrijeme ratnog stanja od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine. Stoga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, tražena kamata se nije mogla dosuditi za period od 26. januara do 23. novembra 1995. godine. Kantonalni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka, budući da je, kako je to navedeno u presudi, prvostepeni sud priznao apelantu i taksu na odluku u iznosu od 1.000,00 KM koju ovaj nije ni tražio, a ranije je dosuđena taksa na tužbu i odluku u ukupnom iznosu od 600,00 KM. Kantonalni sud je istakao da je ostale troškove priznao, kao u prvostepenoj presudi, bez obzira što je znatno umanjeno apelantovo potraživanje, zbog toga što su dosuđeni troškovi vještačenja bili nužni, a troškovi ranijih zastupanja osnovani u iznosu koji je priznao i prvostepeni sud.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 901214 08 Rev od 26. maja 2009. godine reviziju tužene odbio a apelantovu reviziju djelomično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 68.991,50 KM umjesto iznosa od 55.566,40 KM i naknadi mu parnične troškove od 6.789,65 KM umjesto iznosa od 6.147,40 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je, suprotno stavu Kantonalnog suda, nakon 28. januara 1997. godine kada je Vrhovni sud donio ožalbeno rješenje, pravosnažno presuđen samo iznos od 799,00 KM a ne iznos od 136.987,40 KM/DM. Razlog tome je što je, kako je istakao Vrhovni sud, apelant na pripremnom ročištu (20. decembra 2006. godine) precizirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke tražeći iznos od 151.211,50 KM s odgovarajućom zakonskom kamatom od 26. januara 1995. godine, kao dana podnošenja tužbe i tražeći parnične troškove, te da je Općinski sud donio rješenje kojim je primio na znanje uređenu tužbu u pravcu preciznog označavanja apelanta kao i precizirani tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja na traženi iznos. Prema naredbi s pripremnog ročišta sud je, s obzirom da je s pripremnog ročišta izostao zakonski zastupnik tužene, pozvao zakonskog zastupnika tužene na glavnu raspravu uz kopiju ovog raspravnog zapisnika. Na glavnoj raspravi od 2. marta 2007 godine apelant je ponovio svoj tužbeni zahtjev kako je preciziran na pripremnom ročištu a tužena, iako je njen zastupnik prisustvovao, nije ni do održavanja glavne rasprave a niti u njenom toku prigovorila preinačenju tužbenog zahtjeva, što znači da su ispunjeni uvjeti iz gore navedene odredbe koja propisuje pristanak tužene na preinačenje tužbe.

Osim toga, Vrhovni sud je istakao da, iako je izostalo izričito očitovanje tužene da li prihvata ili ne preinačenje, činjenica je da se tužena upustila u raspravljanje na glavnoj raspravi kada su provođeni dokazi saslušanjem svjedoka i čitanjem dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. To dalje znači da se, umjesto načina na koji je obračunao drugostepeni sud, od utvrđenog iznosa duga od 151,211,50 KM odbija presuđeni dio, a to je iznos od 799,00 KM, tako da ostaje iznos od 150.412,50 KM. Od tog iznosa treba odbiti, kako to pravilno Kantonalni sud utvrđuje, iznos od 81.421,00 KM koji se odnosi na sačinjenu cesiju od 6. maja 1994. godine koju su potpisala ovlaštena lica parničnih stranaka i preduzeće „Energopetrol“, i to potvrdili svojim pečatima, jer je apelant potraživao od tužene ovaj iznos, a taj iznos zajedno s iznosom koji je potraživao i od Općine Konjic ustupio je „Energopetrolu“ na ime izmirenja svojih obaveza za preuzete naftne derivate. U ovom dijelu, prema mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je dao pravilne razloge i pravilno se pozvao na odredbu člana 444. stav 1. ZOO-a, koje u potpunosti, kao valjane, prihvata i Vrhovni sud. To dalje znači da, kada se odbije predmetni iznos od 81.421,00 KM, ostaje suma dosuđena u izreci ove odluke (151.211.50KM-799,00KM - 81.421,00 KM ˭ 68.99l,50 KM). Dalje je Vrhovni sud istakao da je pravilno Kantonalni sud odlučio kada je utvrdio da se na utuženo potraživanje primjenjuju odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, slijedom čega apelantu počinje teći kamata na dosuđeni iznos od 23. novembra 1995. godine pa do isplate. Također, Vrhovni sud je naveo da je, budući da je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a apelantovu reviziju djelomično uvažio, apelantu dosudio još, uz ranije parnične troškove i troškove sastava revizije, odnosno polovinu od 1.228,50 KM, koja je dodata iznosu parničnih troškova koje je ranije dosudio Kantonalni sud, a sve prema uspjehu u parnici.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su mu navedena prava povrijeđena zato što je u osporenim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Pojašnjava da su navedena prava povrijeđena pobijanim presudama u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev za iznos glavnog duga od 82.220,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. januara 1995. godine do isplate, zatim što nije riješen njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug od 68.991,50 KM za period od 26. januara 1995. godine do isplate, i zato što je odbijen njegov zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM. Apelant pojašnjava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je sud kamate dosudio, ali da ih izreka ne sadrži. Dalje apelant navodi da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je posebno sporan iznos od 81.421,00 KM na osnovu sačinjene cesije od 6. maja 1994. godine, a da je potom Vrhovni sud u svojoj presudi zaključio da je Kantonalni sud pravilno zaključio kako je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev za iznos duga od 81.421,00 KM stoga što je sačinjena cesija od 6. maja 1994. godine. U vezi s tim, apelant navodi da je Općinski sud na pripremnom ročištu, 20. decembra 2006. godine, rješenjem odredio dokaze koji će se provesti na glavnoj raspravi, a da je na glavnoj raspravi, 2. marta 2007. godine, proveo dokaze određene rješenjem na pripremnom ročištu i na osnovu njih donio odluku, te da izvođenje dokaza uvidom i čitanjem Ugovora o cesiji od 6. maja 1994. godine nisu predložile parnične stranke tako da prvostepeni sud ovaj dokaz nije ni provodio na glavnoj raspravi. Apelant tvrdi da su, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog isključivo izvođenjem ovog „samoinicijativno provedenog dokaza (Ugovora o cesiji)“, bez prisustva parničnih stranaka, Kantonalni i Vrhovni sud donijeli presude kojima odbijaju apelantov zahtjev za isplatu duga u iznosu od 81.421,00 KM s pripadajućim kamatama. Pored toga, apelant pojašnjava da su sudovi pogrešno primijenili i odredbe ZOO-a prilikom rješavanja ovog pravnog odnosa, jer u konkretnom slučaju, izjavu o ustupanju potraživanja nikada nije potpisao „Energopetrol“ zbog čega nije ni došlo do realizacije ove izjave. Opisani postupak sudova prema apelantu rezultirao je i povredom njegovog prava na imovinu, odnosno pravo na novčani iznos koji je trebao naplatiti od tuženog za isporučenu robu.

b) Odgovori na apelaciju

16. Tužena je istakla da se u konkretnom slučaju radilo o ustupljenom potraživanju u smislu odredbe člana 444. stav 1. ZOO, što znači da ustupljeno potraživanje momentom cesije prelazi u imovinu prijemnika, a tim se obaveza koju je imao ustupilac prema prijemniku gasi do iznosa ustupljenog potraživanja. Također je navela da za predmetni spor nije bitno da li je „Energopetrol“ realizovao svoje potraživanje ili nije, jer to je njegov propust i apelant od toga ne može imati koristi, naplatom potraživanja od tuženog. Ovakvo utvrđenje činjeničnog stanja potvrđeno je i presudom Vrhovnog suda. Osim toga, tužena je napomenula da je cesija od 6. maja 1994. godine realizovana u korist „Energopetrola“ na štetu tužene, za ustupljeni iznos duga od 81.421,00 KM. Realizacija duga izvršena je odmah nakon prestanka ratnog stanja uračunavanjem obaveza „Energopetrola“ za korištenje građevinskog zemljišta u Jablanici na lokalitetu benzinske pumpe. Tužena je naglasila da bi priznavanjem prava apelantu na iznos duga od 81.421,00 KM, koji je jednom već naplatio, došlo do neosnovanog bogaćenja apelanta u smislu člana 210. ZOO-a.

17. Vrhovni sud je u svom odgovoru osporio apelacione navode naglasivši da osporenim presudama nisu prekršena apelantova ustavna prava.

18. Kantonalni sud je istakao da nisu ni na koji način povrijeđena prava na koja se poziva apelant, a konstatacije u apelaciji smatra netačnim. Dalje je istakao da je suština čitave apelacije navod da je uveden novi dokaz - Ugovor o cesiji od 6. maja 1994. godine. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je taj dokaz bio predmet raspravljanja pred svim sudovima koji su odlučivali u ovom predmetu. Ovo se jasno vidi, pored ostalog, i iz zapisnika o glavnoj raspravi od 2. marta 2007. godine pred Općinskim sudom, gdje su punomoćnici stranaka u završnim riječima govorili o (ne)valjanosti te cesije. Ovo se vidi i iz obrazloženja prvostepene presude (strana 4. pasus 3. obrazloženja), kada sud prihvata aktivnu legitimaciju tužitelja, nalazeći da cesija nije realizovana i da zbog toga ne bi bio aktivno legitimisan „Energopetrol“, već upravo apelant. Pored toga, navedeni ugovor je bio predmet raspravljanja i pred Vrhovnim sudom, koji je u svojoj Odluci broj Pž. 69/96 od 28. januara 1997. godine zauzeo jasan i ispravan stav da je upravo sporno potraživanje ustupljeno cesijom. Ovaj stav je i Kantonalnom sudu poslužio kao osnov da donese odluku koju apelant osporava.

19. Općinski sud je istakao da apelant ne osporava postupak i odluku Općinskog suda, te da zbog toga ističe da tokom prvostepenog postupka nije bilo povrijeđeno niti jedno apelantovo ustavno pravo niti prava iz Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 436 stav 1.

Koja se potraživanja mogu prenijeti ugovorom (1) Povjerilac može ugovorom zaključenim s trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga.

Član 438 Obavještavanje dužnika (1) Za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.

(2) Ispunjenje izvršeno ustupiocu prije obavijesti o ustupanju punovažno je i oslobađa dužnika obaveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obaveza ostaje i on ju je dužan ispuniti primaocu.

Član 444. stav 1.

Ustupanje umjesto ispunjenja ili radi naplaćivanja (1) Kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obaveze ustupi povjeriocu svoje potraživanje ili jedan njegov dio, zaključivanjem ugovora o ustupanju dužnikova obaveza se gasi do iznosa ustupljenog potraživanja.

21. U Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine FBiH" br. 56/04, 68/04 i 29/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na osnovu naknade štete iz osnove obaveznih osiguranja u periodu od 1.12.1989.

godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/01).

Član 2.

Na iznos duga iz člana 1. ovog zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

Zatezna kamata iz stava 1. ovog člana neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18.9.1991. godine do 23.11.1995. godine.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave.

Član 81. stav 1.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Član 454. stav 1.

(1) Ako je prije dana stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901214 08 Rev od 26. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 25. juna 2009. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnio 21. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu njima prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev za iznos glavnog duga od „82.220,00“ KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. januara 1995. godine do isplate, te u vezi s tim proveli dokaz koji nije predložen na pripremnom ročištu; nisu riješili njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug od 68.991,50 KM za period od 26. januara 1995. godine do isplate i odbili njegov zahtjev za isplatu troškova postupka u iznosu od 1.000,00 KM.

31. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Kantonalni i Vrhovni sud vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu koji se odnosi na iznos glavnog duga od „82.220,00 KM“. U vezi s tim, Ustavni sud najprije primjećuje da je predmetni postupak vođen od 26. januara 1995. godine (Ustavni sud zapaža i da su u obrazloženjima osporenih presuda, očito zbog omaške u kucanju, kao datumi podnošenja tužbe navedeni i 14. juni i 24. februar 1995. godine) i da su zbog promjene zakona kojim je regulirana stvarna i mjesna nadležnost redovnih sudova, u predmetnom postupku kao prvostepeni postupali i Osnovni sud u Konjicu i Viši sud u Mostaru. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku tada nadležni prvostepeni sudovi prije osporene odluke donosili meritorne oduke, na osnovu provedenih dokaza, u tri navrata (Osnovni sud u Konjicu je 26. aprila 1995. godine izdao platni nalog broj Plp:2/95, Viši sud u Mostaru je 29. februara 1996. godine donio Presudu broj Ps 7/95 i Općinski sud je 25. maja 2000. godine donio Presudu broj Ps:85/99). Dakle, Ustavni sud smatra da se ne može zanemariti da je ovaj postupak, kako to proizlazi iz osporenih presuda, u više navrata vraćan na ponovno suđenje i da su, prilikom ponovnog vođenja postupaka, provođeni tada predloženi dokazi, između kojih je bio i sporni ugovor o cesiji, a sve prije održavanja pripremnog ročišta na koje se poziva apelant. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je ZPP, koji je u primjeni, stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, a da je predmetni postupak započet 1995. godine.

33. Također, Ustavni sud ističe da je odredbom člana 454. stav 1. novog ZPP-a propisano, za postupak koji je započet prije stupanja na snagu zakona, „daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona" , te se, shodno tome, na predmetni postupak primjenjuju odredbe novog ZPP-a. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je, u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz osporenih presuda, prije donošenja Presude Općinskog suda broj 07 58 Ps 901214 02 Ps od 23. marta 2007. godine zadnja donesena odluka bilo Rješenje Kantonalnog suda broj PŽ-100/01 od 27. februara 2002. godine, kojim je ranije donesena presuda u tom postupku ukinuta i određeno novo suđenje. Ustavni sud smatra da zbog navedenih činjenica slijedi da se na konkretni slučaj primjenjuje i odredba člana 228. ZPP-a. Tom odredbom je propisano da je prvostepeni sud dužan, između ostalog, nakon prijema rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, “te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju“, što je u konkretnom slučaju bilo određivanje dopunskog finansijskog vještačenja. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZPP-a s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra, nakon što je predmet vraćen na ponovni postupak, da je Općinski sud imao obavezu da, shodno pouci iz rješenja Kantonalnog suda kojim je predmet vraćen na ponovni postupak, odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu te da, u skladu s donesenom poukom, izvede dokaze kojima će raspraviti sporna pitanja na koja je ukazao Kantonalni sud.

34. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant na pripremnom ročištu predložio da sud izvrši uvid u kompletan spis. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u svojoj presudi od 23. marta 2007. godine, prilikom obrazlaganja provedenih dokaza, istakao da je izvršio uvid u spise br. Ps 7/95 i Ps:85/99. Također, Ustavni sud zapaža, a što je u svom odgovoru istakao i Kantonalni sud, da je ovaj dokaz bio predmet raspravljanja i pred Vrhovnim sudom koji je u svom Rješenju broj Pž. 69/96 od 28. januara 1997. godine naveo kako smatra da se u ovom slučaju radilo o ustupljenom potraživanju u smislu odredbi člana 444. stava 1. ZOO-a, iz čega proizlazi da je predmetni ugovor bio prezentiran kao dokaz u ovom spisu. Također, Ustavni sud primjećuje da i iz obrazloženja prvostepene presude (strana 4. pasus 3. obrazloženja), proizlazi da je Općinski sud uzeo u obzir ovaj ugovor budući da je „prihvatio“ apelantovu aktivnu legitimaciju, nalazeći da cesija nije realizovana i da zbog toga ne bi bio aktivno legitimisan „Energopetrol“, već upravo apelant. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi vrlo iscrpno obrazložili zbog čega se nije moglo udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu u osporenom dijelu, te da, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud nije prvi put i samoinicijativno proveo ovaj dokaz, te da su stoga apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu neosnovani.

35. Također, u pogledu apelantovih navoda da su sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOO-a, prilikom rješavanja ovog pravnog odnosa, jer u konkretnom slučaju izjavu o ustupanju potraživanja, kako tvrdi apelant, nikada nije potpisao „Energopetrol“, zbog čega nije ni došlo do realizacije ove izjave, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio zašto smatra da se u konkretnom slučaju na sporni odnos u ovom dijelu primjenjuju odredbe člana 444. ZOO-a. Naime, Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da su ovaj ugovor/izjavu „nesporno potpisala ovlaštena lica apelanta i tužene te preduzeća 'Energopetrol', a što su potvrdili svojim pečatima“. Kantonalni sud je dalje naveo da iz te cesije proizlazi da je apelant potraživao od tužene iznos od 81.421,00 DEM, te da je taj iznos, zajedno s iznosom koji je potraživao od Općine Konjic, ustupio „Energopetrolu“ na ime izmirenja dijela svojih obaveza za preuzete naftne derivate. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se na predmetni slučaj primjenjuje odredba člana 444. stav 1 ZOO, kojom je propisano ustupanje potraživanja umjesto ispunjenja radi naplaćivanja, odnosno da ustupljeno apelantovo potraživanje od tužene momentom cesije prelazi u imovinu prijemnika, a tim se obaveza koju je imao ustupilac prema prijemniku gasi do iznosa ustupljenog potraživanja. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je tužena u svom odgovoru istakla da je „Energopetrol“ realizovao potraživanje od 81.421,00 KM, koje mu je ustupio apelant, na ime svog duga prema njemu. Dalje Ustavni sud zapaža da je, u ovom dijelu, i Vrhovni sud ispitivao presudu Kantonalnog suda te da je zaključio da je Kantonalni sud dao pravilne razloge i pravilno se pozvao na odredbu člana 444. stav 1. ZOO-a, koje u potpunosti, kao valjane, prihvata i Vrhovni sud. S obzirom da su dakle redovni sudovi razmotrili apelantove navode i dali iscrpne razloge zašto na konkretnu činjeničnu situaciju treba primijeniti navedenu odredbu ZOO a koja obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno, Ustavni sud smatra da su istaknuti apelantovi navodi u ovom dijelu također neosnovani.

36. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog odluke o zakonskim zateznim kamatama, Ustavni sud zapaža da je apelantu u konačnici dosuđena kamata na iznos glavnog duga od 68.991,50 KM počevši od 23. novembra 1995. godine pa do isplate, umjesto od 26. januara 1995. godine, kako je to tražio apelant. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je među strankama nesporno da apelantovo potraživanje potiče iz 1993. i 1994. godine, odnosno iz perioda rata. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj odluci konstatovao da se u konkretnom slučaju radilo o ugovornom odnosu i da kamate teku od dana padanja dužnika u docnju, u smislu odredbe člana 324. ZOO-a, ali i da se, budući da apelantovo potraživanje potiče iz perioda rata, na to potraživanje primjenjuju odredbe člana 2. stav 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, kojim je propisano da se zatezna kamata na potraživanje nastalo za vrijem rata (dug nastao na teritoriji FBiH), neće obračunavati za period ratnog stanja od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine. Navedeni pravni stav je potvrdio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, naglasivši da je pravilno Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava u konkretnom slučaju, jasno obrazloživši zašto apelantu ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na dosuđena potraživanja za period od 26. januara do 23. novembra 1995. godine.

37. Također, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata razmatrao apelacije u kojima su osporavana odlučenja redovnih sudova vezana za početak toka zakonskih zateznih kamata na potraživanja nastala u periodu od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u predmetima br. AP 1311/06 i AP 2312/06, razmatrao apelacije podnesene protiv odluka donesenih u izvršnom postupku kojima su u stvari izmijenjene pravosnažne sudske odluke u pogledu zakonskih zateznih kamata koje su dosuđene u parničnom postupku. Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio "da je otpisivanje zakonske zatezne kamate za period rata, po osnovu člana 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, protuustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravosnažno dosuđene zakonske zatezne kamate. Međutim, Ustavni sud konstatuje da se ova praksa ne može primijeniti na konkretan slučaj jer se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem se odlučivalo u apelantovom potraživanju nastalom u periodu rata, te zakonskim zateznim kamatama na to potraživanje (počev od 26. januara 1995. godine, kako je to tražio apelant) te se dakle u apelantovom slučaju ne radi o retroaktivnom mijenjaju uvjeta za isplatu pravosnažno dosuđene kamate u smislu naprijed navedenog stava Ustavnog suda jer apelant nema pravosnažno dosuđenu zakonsku zateznu kamatu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u apelantovom slučaju odluku o zakonskoj zateznoj kamati zasnovali na odredbama člana 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kojima je, između ostalog, propisano da se zakonske zatezne kamate neće obračunavati za period ratnog stanja od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine. Stoga, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost redovnih sudova prilikom odlučivanja o toku zakonskih zateznih kamata u navedenom periodu. Pored toga, Ustavni sud ističe da navedeno zakonsko rješenje o „otpisu kamata“ samo po sebi ne znači da je primjenom te odredbe došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pitanje „otpisa kamata“ razmatrao i u Odluci broj U 13/06 prilikom ocjene ustavnosti odredbe člana 4. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 13/06 od 23. marta 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 46/08), te je zaključio da je navedena odredba, kojom je propisan otpis kamata, u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine.

38. Također, u pogledu apelantovih navoda da izreka presude Vrhovnog suda ne sadrži odluku o kamatama, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud preinačio presudu Kantonalnog suda samo u dijelu koji se odnosio na visinu glavnog potraživanja, te da je u preostalom dijelu revizija odbijena, odnosno da je potvrđena presuda Kantonalnog suda u dijelu koji se tiče početka toka zakonskih kamata. Imajući u vidu navedeno i relevantne odredbe ZPP koje reguliraju postupanje revizionog suda, Ustavni sudu u okolnostima konkretnog slučaja (kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao razloge zašto smatra da je dio odluke Kantonalnog suda kojim je odlučio o kamatama pravilna), suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu arbitrarnost u primjeni materijalnog prava u izreci osporene presude Vrhovnog suda. Stoga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani i da ni na koji način ne dovode u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.

39. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao iscrpno obrazloženje o tome zašto apelantu ne pripada pravo na troškove postupka u iznosu od 1.000,00 KM. Naime, Kantonalni sud je istakao da taj iznos apelant nije ni potraživao, a Općinski sud mu je ranije dosudio iznos od 600,00 KM na ime takse na tužbu i odluku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud prilikom svog odlučenja razmatrao i odluku o troškovima budući da je apelantu pored dosuđenog iznosa od 6.147,40 KM dosudio još i polovinu troškova na ime sastava revizije, uzimajući u obzir uspjeh stranaka u parnici. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani i da ni na koji način ne pokreću pitanje ustavnog prava na pravično suđenje.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant nije svojim navodima ni na koji način doveo u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

41. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što su apelantovi navodi zasnovani isključivo na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno na njegovom nezadovoljstvu osporenim odlukama

43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2698/09 („PROMINVEST“ d.o.o. Konjic) | Sudska praksa | Aktio