Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3694/09 (N. N.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Kompenzacija
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3694/09
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3694/09, rješavajući apelaciju Nedžada Nazifovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Nazifovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000449 od 3. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 110 od 27. novembra 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nadžad Nazifović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, koga zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000449 od 3. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06- 002 110 od 27. novembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno pravobranilaštvo), zatraženo je 14. juna 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. juna 2010. godine, Kantonalni sud 23. juna 2010. godine, Federalno pravobranilaštvo 30. juna 2010. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Federalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 6. jula 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj P-544/2004 od 23. juna 2006. godine obavezan je tuženi Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantu na ime nematerijalne štete, zbog neosnovanog lišavanja slobode, isplati iznos od 8.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. juna 2006. godine pa do isplate, te da mu isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.391,00 KM (stav 1). Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog odbijen je kao neosnovan (stav 2). Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena) kojim je tražio da se obaveže prvotužena da mu solidarno sa drugotuženim na ime nematerijalne štete isplati iznos od 21.000,00 KM (stav 3). Apelant je, također, obavezan da prvotuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 1.652,00 KM (stav 4).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je uvidom u spis Višeg suda u Zenici broj K-226/96 utvrdio da je protiv apelanta vođen krivični postupak zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje, stavljanja u promet opojnih droga iz člana 245. stav 2. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, da je Presudom tog suda broj K-226/96 od 1. novembra 1996. godine, koja je postala pravomoćna 3. januara 1997. godine, apelant oslobođen optužbe, te da je u toku trajanja krivičnog postupka bio u pritvoru u periodu od 13. jula 1996. godine do 1. novembra 1996. godine. Općinski sud je utvrdio da je apelantovo potraživanje u odnosu na prvotuženu neosnovano, jer je presuda Višeg suda postala pravosnažna 3. januara 1997. godine i da je od tada pa do podnošenja apelantove tužbe protiv prvotužene prošlo sedam godina, što znači da je, prema članu 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za apelantovo potraživanje u odnosu na prvotuženu nastupila apsolutna zastara potraživanja. Za štetu pričinjenu apelantu zbog neosnovanog lišavanja slobode Općinski sud je, na temelju člana 64. Zakona o sudovima Zeničko-dobojskog kantona („Službeni glasnik Zeničko-dobojskog kantona“ broj 4/97), utvrdio odgovornost drugotuženog, ukazujući da je navedenom odredbom propisano da Ministarstvo pravde drugotuženog provodi postupak i odlučuje povodom zahtjeva za naknadu štete neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, kao i člana 10. Ustava drugotužene (Ustav usvojen 20. septembra 1995. godine), kojim je definirano da Kanton preduzima sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i sloboda. Dakle, imajući u vidu vrijeme nastanka štete, vrijeme kada je apelant bio neosnovano pritvoren, prvostepeni sud je zaključio da je za pričinjenu štetu apelantu isključivo odgovoran drugotuženi, jer su mu štetu pričinili organi drugotuženog, odnosno sudovi za čije osnovanje je drugotuženi bio nadležan. Osim toga, na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra, koji je sud ocijenio objektivnim i datim u skladu sa pravilima struke, utvrđeno je da apelantu, shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pripada nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i slobode, te je prilikom određivanja visine pretrpljene nematerijalne štete sud imao u vidu dužinu trajanja pritvora apelanta, dužinu i stepen pretrpljene duševne boli, značaj povrijeđenog dobra, kao i činjenice da se apelant po puštanju iz pritvora brzo vratio svakodnevnom životu. Shodno tome je zaključio da će se isplatom iznosa od 8.800,00 KM postići satisfakcija za štetu koju je pretrpio apelant, te da isplaćena naknada neće biti u suprotnosti sa ciljevima koji se žele postići njenom dosudom, zbog čega je odbijeno kao neosnovano apelantovo potraživanje preko dosuđenog iznosa. Općinski sud je odluku o kamatama donio na temelju člana 227. ZOO, a odluku o troškovima postupka donio je na temelju člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom na to da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u odnosu na prvotuženu, sud je obavezao apelanta da, u skladu sa Advokatskom tarifom i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokatskoj tarifi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05), prvotuženoj naknadi troškove postupka kao u izreci presude.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-002 110 od 27. novembra 2007. godine žalbu drugotuženog uvažio, pobijanu presudu preinačio u stavu prvom, kojim je drugotuženi obavezan apelantu isplatiti iznos od 8.800,00 KM sa kamatama i troškovima postupka, tako da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu u cijelosti odbijen. Istom presudom apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog i u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, te u dijelu kojim je apelant obavezan da prvotuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 1.652,00 KM.
9. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zaključivši da je za štetu koju je pretrpio apelant odgovoran drugotuženi, pa je na temelju člana 229. tačka 4. ZPP apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu 1, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je drugotuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 8.800,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud osporenu odluku donio na temelju pogrešne primjene člana 64. Zakona o sudovima dugotuženog, koji je stupio na snagu 15. aprila 1997. godine, pa u konkretnom slučaju sud nije mogao primijeniti navedeni zakon, jer on nije bio na snazi u vrijeme nastanka predmetne štete. Kantonalni sud je, također, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio u odnosu na prvotuženu, pa je, s tim u vezi, ukazao da, prema članu 545. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku („Službeni list RBiH“ broj 2/92, u daljnjem tekstu: ZKP), pravo na naknadu štete pripada licu koje je bilo u pritvoru a koje je pravomoćnom presudom oslobođeno optužbe. Međutim, imajući u vidu da je u vrijeme nastanka sporne štete, odnosno pritvora kao štetnog događaja, na pravnoj snazi bila odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP koji je preuzet kao republički zakon („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95), koji je egzistirao za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, odnosno sve do stupanja na snagu ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98), kojim je izričito propisano da se ne primjenjuju odredbe ZKP koje se odnose na postupak za naknadu štete licima neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode, a što je predmetni slučaj, odnosno koja odredba je lex specialis i u odnosu na član 200. ZOO. Dakle, u navedenom periodu iz pravnog sistema je derogirana odredba člana 545. ZKP, što znači da apelant nije mogao od prvotužene ostvariti naknadu štete zbog posljedica neosnovanog pritvaranja u periodu od 13. jula 1996. godine do 1. novembra 1996. godine, jer je stanje neposredne ratne opasnosti u Federaciji BiH ukinuto 23. decembra 1996. godine, Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH („Službene novine FBiH“ broj 25/06). Kantonalni sud je, također, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu kojom je obavezan da prvotuženoj isplati iznos od 1.652,00 KM, jer je, prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud troškove postupka odmjerio pravilno i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, kao i Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000449 od 3. septembra 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-002110 od 27. novembra 2007. godine odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo, član 13. Zakona o primjeni ZKP, i kada je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je u obrazloženju presude dao razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, bez potrebe da se oni ponavljaju. Vrhovni sud je, također, ukazao da, kada bi se i prihvatilo kao pravilno apelantovo rezoniranje da se član 13. spomenutog zakona, kojim je propisano da se ne primjenjuju odredbe ZKP koje se odnose na postupak za naknadu štete licima neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode i koji se primjenjivao samo za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, to opet, prema ocjeni suda, apelanta ne bi dovelo u povoljniji pravni položaj s obzirom na to da je stanje neposredne ratne opasnosti u Federaciji BiH ukinuto 23. decembra 1996. godine, Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH, a ne, kako to apelant pogrešno tvrdi, 23. decembra 1995. godine, te kako je apelant u pritvoru boravio od 13. jula 1996. godine do 1. novembra 1996. godine, prema ocjeni ovog suda, ne pripada mu pravo na naknadu štete od tuženih zbog neosnovanog lišavanja slobode.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su osporenim odlukama derogirana njegova osnovna prava iz člana 5. Evropske konvencije, a posebno pravo na obeštećenje iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, koje je, kako navodi, uvijek postojalo, a i sada je obuhvaćeno u ZKP. Smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 13. Zakona o primjeni ZKP, jer su „ratno stanje i neposredna ratna opasnost ukinuti 23. decembra 1995. godine, pa navedena odredba zakona nakon tog datuma nije više bila na pravnoj snazi“.
b) Odgovor na apelaciju
13. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke.
14. Federalno pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju ističe da su netačni apelantovi navodi da je neposredna ratna opasnost na teritoriji FBiH prestala 23. decembra 1995. godine, već da je neposredna ratna opasnost prestala na teritoriji FBiH 23. decembra 1996. godine, na osnovu Odluke o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH („Službene novine FBiH“ broj 25/96). Budući da je apelant bio u pritvoru do 1. novembra 1996. godine, iz toga proizlazi da je u navedenom periodu bila na snazi odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP, te pošto je navedena odredba lex specialis u odnosu na član 200. ZOO, to apelant nije ima pravni osnov da potražuje naknadu nematerijalne štete, kako su to pravilno odlučili Vrhovni i Kantonalni sud.
15. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je presuda ovog suda utemeljena na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa, stoga, apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o primjeni Zakona o krivičnom postupku («Službeni list RBiH» br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) relevantne odredbe glase:
Član 13.
Odredbe Zakona o krivičnom postupku, koje se odnose na postupak opozivanja uvjetne osude, postupak za donošenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude, postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i postupak ostvarivanja drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, ne primjenjuju se.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-000449 od 3. septembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava Presudu Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. Ispitujući apelaciju sa aspekta povrede člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je odbio apelaciju kao neosnovanu. Pri tome je ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pravo na naknadu štete iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije ima samo ono lice koje je bilo žrtva hapšenja ili pritvaranja suprotno bilo kojoj odredbi iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine). Na osnovu navedenog, Ustavni sud je u navedenoj odluci konstatirao da lice koje traži obeštećenje prema članu 5. stav 5. Evropske konvencije mora biti žrtva kršenja nekog od prava iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. U suprotnom, takvo lice ne bi imalo pravo na obeštećenje prema stavu 5. člana 5. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je konstatirao da, prema praksi Evropskog suda, sama činjenica da lice koje je u pritvoru kasnije bude oslobođeno sudskom odlukom ne čini hapšenje nezakonitim sa retroaktivnim efektom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, X protiv Velike Britanije, Odluke i izvještaji, 1980, strana 223).
23. U citiranoj odluci Ustavni sud je, također, konstatirao da u predmetnom slučaju apelant, u smislu domaćeg zakonodavstva, nije imao pravo na naknadu štete zbog toga što je u vrijeme nastanka sporne štete, odnosno pritvora kao štetnog događaja, bila na snazi odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP, koji je preuzet kao republički zakon, a koja je isključivala pravo na naknadu štete licima neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode. Predmetna odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP egzistirala je sve do stupanja na snagu ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98). Dakle, u konkretnom slučaju apelant, prema domaćem zakonodavstvu, nije imao pravo na naknadu štete u obimu koji prevazilazi okvir člana 5. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud je u citiranoj odluci, također, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, utvrdio da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će, u smislu domaćeg zakonodavstva, imati pravo na obeštećenje zbog vremena provedenog u pritvoru u situaciji kada je kasnijom odlukom suda oslobođen optužbe. Sud je utvrdio da su apelantovi navodi u pogledu povrede navedenog prava neosnovani.
25. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci broj AP 2666/06 odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud u cijelosti se poziva na obrazloženje koje je dato u ovoj odluci, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić