Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1012/10 (Z.Š.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1012/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1012/10, rješavajući zahtjev Z.Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Z.Š. za donošenje privremene mjere.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da ne provodi postupak izvršenja Rješenja o izvršenju broj 65 0 I 270526 12 I od 2. jula 2012. godine, kojim je određeno izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine, prinudnim iseljenjem Z.Š.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003095 08 U od 15. januara 2010. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-

23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-285/99 od 27. septembra 2007. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 971/10. Apelantica je 23. jula 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, u predmetu AP 971/10, kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelantica je 19. marta 2010. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 005171 08 U od 18. januara 2010. godine i Rješenja Ministarstva broj UPII/05-23-5-316/02-2 od 18. februara 2008. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1012/10.

3. Apelantica je 11. januara 2012. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 003095 10 Uvp od 11. novembra 2011. godine, te protiv odluka protiv kojih je već podnijela apelaciju u predmetu broj AP 971/10. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 165/12.

4. Apelantica je 11. januara 2012. godine podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 005171 10 Uvp od 18. novembra 2011. godine, te protiv odluka protiv kojim je već podnijela apelaciju broj AP 1012/10. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 156/12.

5. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP 971/10, Ustavni sud je na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio Odluku kojom je odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

6. Apelantica je, nakon donošenja Odluke o privremenoj mjeri u predmetu AP 971/10, 16. oktobra 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, u predmetima br. AP 1012/10, AP 156/12 i AP 165/12, kojom bi Ustavni sud "zabranio iseljenje apelantice iz predmetnog stana" do donošenja odluke o apelacijama.

7. S obzirom da se zahjev za donošenje privremene mjere tiče istog pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1012/10, AP 156/12 i AP 165/12, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku o privremenoj mjeri pod brojem AP 1012/10.

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-285/99 od 27. septembra 2007. godine oglašeno je ništavim pravosnažno Rješenje Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 07/C-372-4583/96 od 18. novembra 1996. godine (stav I izreke rješenja). Odbačen je apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Kralja Tvrtka broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te se smatra kao da zahtjev nije podnesen. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je Rješenjem Općinskog sekretarijata broj 07/C-372-4583/96 od 18. novembra 1996. godine utvrđeno da će se umjesto ugovora o korištenju predmetnog stana, koji je trebao biti zaključen između Mirka Hlupića kao vlasnika predmetnog stana i apelantice kao budućeg nosioca stanarskog prava, primjenjivati predmetno rješenje prema kojem će se u odnosu na apelanticu primjenjivati sva prava i obaveze koja proizlaze iz ugovora o korištenju predmetnog stana sve dok takav ugovor ne bude zaključen između Mirka Hlupića kao vlasnika predmetnog stana i apelantice kao nosioca stanarskog prava. U vezi s tim, Uprava je navela da je Slobodan Prorok podnio prijedlog za obnovu postupka, povodom kojeg je Uprava donijela Zaključak broj 23-04/I-23-285/99 od 8. septembra 2004. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-2-23-5-316/02 od 27. oktobra 2004. godine, kojim je dozvolila obnovu postupka u kojem je doneseno sporno rješenje od 18. novembra 1996. godine. Uprava je navela da je u obnovljenom postupku utvrdila da je apelantica 12. novembra 1996. godine podnijela Općinskom sekretarijatu zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te da je kao vlasnika predmetnog stana označila Mirka Hlupića. U vezi s tim, Uprava je ukazala da je u predmetnom zahtjevu, kao i u spornom rješenju od 18. novembra 1996. godine navedeno da je Mirko Hlupić, kao prodavac, zaključio sa Blagojem Prorokom, kao kupcem, ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je Blagoje Prorok ugovorom o poklonu prenio pravo vlasništva na predmetnom stanu na svog sina Slobodana Proroka. S obzirom da prilikom donošenja spornog rješenja nije data mogućnost Slobodanu Proroku kao vlasniku predmetnog stana da učestvuje u postupku, iako je bilo poznato da je Mirko Hlupić prodao predmetni stan Blagoju Proroku koji je dalje poklonio taj stan svom sinu, Uprava je navela su se stekli uslovi da se osporeno rješenje oglasi ništavim. U pogledu apelantičinog zahtjeva, Uprava je ukazala da apelantica nije predočila tom organu dokaz da je od Slobodana Proroka, kao vlasnika predmetnog stana, tražila saglasnost za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana. S obzirom na to, Uprava je navela da u konkretnom slučaju nije ispunjen zakonski uslov za pokretanje postupka pred nadležnim organom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u smislu odredaba člana 28. Zakona o stambenim odnosima.

10. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine kojim je žalbu odbilo.

11. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 003095 08 U od 15. januara 2010. godine odbio apelantičinu tužbu.

12. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 003095 10 Uvp od 11. novembra 2011. godine odbio predmetni zahtjev.

13. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za poništavanje po pravu nadzora rješenja Ministarstva br. UPII/05-23-5-316/02 od 4. januara 2008. godine (kojim je odbijena žalba Slobodana Proroka protiv prvostepenog rješenja Uprave od 27. septembra 2007. godine o oglašavanju ništavim rješenja Općinskog sekretarijata) i UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine (kojim je odbijena apelantičina žalba protiv prvostepenog rješenja Uprave), Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-316/02-2 od 18. februara 2008. godine kojim je apelantičin zahtjev odbilo kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da su odredbama člana 260. stav 1. tač. 1, 2, 3. i 4. Zakona o upravnom postupku propisani razlozi zbog kojih se može tražiti poništavanje konačnog rješenja u upravnom postupku. U vezi s tim, Ministarstvo je ukazalo da „odvojeno odlučivanje o žalbama apelantice i Slobodana Proroka protiv prvostepenog rješenja“, na čemu apelantica zasniva svoj zahtjev, ne predstavlja razlog za poništavanje rješenja u smislu navedenih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ministarstvo je zaključilo da je apelantičin zahtjev neosnovan.

14. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 005171 08 U od 18. januara 2010. godine odbio apelantičinu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa i osporenog rješenja nesumnjivo proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za poništavanje navedenih rješenja po pravu nadzora u smislu odredaba člana 260. stav 1. Zakona o upravnom postupku. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je Ministarstvo imalo osnova da apelantičin zahtjev odbaci, ali da navedeni propust ne utiče na rješenje predmetne upravne stvari, budući da se u oba slučaja radi o negativnoj odluci.

15. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 005171 10 Uvp od 18. novembra 2011. godine odbio predmetni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da činjenica da je Ministarstvo o dvije žalbe odlučivalo sa dva posebna rješenja ne predstavlja apsolutno nikakvu povredu nijedne zakonske odredbe. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 210. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da "kada se radi o stvari koja se tiče većeg broja određenih lica, može se za sve te osobe donijeti jedno rješenje". Vrhovni sud je ukazao da navedenim zakonskim odredbama nije izričito propisano da nadležni organ mora odlučiti o žalbama jednim rješenjem, već da je to propisano samo kao mogućnost, odnosno da je ostavljeno na ocjenu nadležnom organu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je Ministarstvo odlučilo o žalbama odvojenim rješenjima, ne predstavlja nikakvu povredu niti je moglo uticati na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud je u Odluci u o privremenoj mjeri u predmetu AP 971/10 ukazao da je apelantica u pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere navela da je Općinski sud u Sarajevu donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 270526 12 I od 2. jula 2012. godine kojim je dozvolio izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine (kojom je naloženo apelantici da iseli iz predmetnog stana). U vezi s tim, apelantica je navela da od ishoda postupka pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 971/10 zavisi postupak izvršenja predmetne presude jer bi, ukoliko Ustavni sud usvoji njenu apelaciju i ukine osporenu presudu Kantonalnog suda, to predstavljalo dokaz za ponavljanje postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu, budući da je taj sud svoju presudu temeljio upravo na osporenoj odluci Kantonalnog suda. S obzirom na to, apelantica je smatrala da bi izvršenjem navedene presude Općinskog suda, prije odlučivanja Ustavnog suda, za nju nastala nenadoknadiva šteta.

18. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere u predmetima br. AP 1012/10, AP 156/12 i AP 165/12, apelantica navodi da je Općinski sud u Sarajevu zakazao iseljenje apelantice iz predmetnog stana za 30. oktobar 2012. godine. U vezi s tim, apelantica navodi da je Općinski sud u Sarajevu zakazao iseljenje, iako još nije odlučio o njenom prigovoru protiv rješenja o izvršenju tog suda. Apelantica smatra da bi se, u situaciji da Ustavni sud ne donese privremenu mjeru kojom bi zabranio iseljenje apelantice iz predmetnog stana, izgubila svrha svake kasnije donesene odluke Ustavnog suda, čime bi apelantici bila nanesena nesaglediva i nepopravljiva šteta, koja se kasnije ne bi mogla otkloniti.

19. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

20. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.

21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je Općinski sud u Sarajevu donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 270526 12 I od 2. jula 2012. godine kojim je dozvolio izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine (kojom je naloženo apelantici da iseli iz predmetnog stana), te da je iseljenje zakazano za 30. oktobar 2012. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da apelantica u datim okolnostima nema na raspolaganju efektivno pravno sredstvo kojim bi spriječila iseljenje iz predmetnog stana do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenim apelacijama.

22. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja apelantičinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja će Ustavni sud morati ispitati odlučujući o podnesenim apelacijama. Stoga, kod postojanja ovakvih okolnosti, a posebno kod činjenice da apelantica u predmetnom stanu živi dugi niz godina, Ustavni sud je mišljenja da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka da se privremeno obustavi iseljenje apelantice iz predmetnog stana koje je zakazano za 30. oktobar 2012. godine, dok Ustavni sud, u međuvremenu, ne ispita dopustivost, odnosno meritum apelacije. Uostalom, svrha privremene mjere i jeste da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

23. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

24. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

25. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

26. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1012/10 (Z.Š.) | Sudska praksa | Aktio