Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3589/09 (E. S.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3589/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3589/09, rješavajući apelaciju Emira Smrike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Smrike podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001114 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000586 od 12.

maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-637/02 od 19. decembra 2007. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Smriko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ramo Ajkić advokat iz Zenice, podnio je 16. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001114 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000586 od 12. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 637/02 od 19. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-637/02 od 19. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 04-0-Gž-08-000586 od 12. maja 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Zeničko – dobojski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da ga vrati u radni odnos na poslove i zadatke u skladu sa njegovom stručnom spremom, te da mu, na ime neisplaćenih plaća u periodu od 8. marta 2002. do 30. septembra 2007. godine, isplati ukupan iznos od 22.472,17 KM sa zakonskim kamatama kao i da mu uplati doprinose po osnovu rada za periode i u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, gdje je obavljao poslove i zadatke policajca u Jedinici policije za podršku MUP-u. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je Odlukom Komesara IPTF-a, od 11. marta 2002. godine, apelantu oduzeto ovlaštenje za učešće u bilo kom aspektu policijskog rada, sada ili ubuduće bilo gdje u Bosni i Hercegovini. Dalje je navedeno da je proces certifikacije policije tuženog okončan sa 31. decembrom 2002.godine i da lica koja se ne nalaze na spisku koji je dostavljen od strane IPTF Komesara ne mogu obavljati policijske dužnosti u restruktuiranim snagama kod tuženog. Navedeno je da apelant nije bio na ovom spisku, te da je tuženi donio Rješenje broj 08-04/1-2-34-4- 1271-1/02 od 18. marta 2002. godine kojim je apelantu prestao radni odnos, zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti. Odlučujući o prigovoru apelanta od 25. marta 2002. godine, tuženi je Rješenjem broj 08-04/1-2-34-4-1271-3/02 od 2. aprila 2002. godine, odbio prigovor kao neosnovan.

3. Dalje je navedeno da su djelomičnom Presudom Općinskog suda broj P-637/02 od 2. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-863/03 od 7. aprila 2004. godine, poništena, kao nezakonita, rješenja tuženog br. 08-04/1-2-34-4-1271-3/03 i 08-04/1-2- 34-4-1271-3/02 od 18. marta i 2. aprila 2002. godine, što je i nesporno. Međutim, kako je dalje istakao Općinski sud, ova odluka ne predstavlja pravni temelj konkretnog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana VII/3 Ustava Federacije BiH predviđeno da međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u odnosu na Federaciju i opća pravila međunarodnog prava čine sastavni dio zakonodavstva Federacije BiH, te da će u slučaju nesaglasnosti između međunarodnih ugovora i domaćeg zakonodavstva, prevagnut međunarodni ugovor. Nadalje, da su Ujedinjeni narodi Odlukom Vijeća sigurnosti osnovali policijske snage (IPTF), prema odredbi iz člana 1. stav 2. Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, radi provođenja programa pomoći na cijelom području BiH čiji su elementi opisani u članu 3. Prema članu 5. stav 1. navedenog Aneksa svako odbijanje da se postupi prema zahtjevu IPTF-a, smatrat će se odbijanjem suradnje sa IPTF-om, a stavom 2. su predviđeni koraci koji se mogu poduzeti u slučaju odbijanja suradnje. Zatim, da je članom 8. Bon - Petezbuške deklaracije, u dijelu nazvanom Sporazum o rekonstruiranju policije u Federaciji BiH od 25. aprila 1996. godine - konkretni koraci, zaključenim u skladu sa Aneksom 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, predviđeno da će IPTF vršiti pregled i certificiranje osoba za učestvovanje u rekonstruiranim policijskim snagama, dok je članom 4. predviđeno da se osobama koje nisu izabrane da služe u rekonstruiranim policijskim snagama neće biti dozvoljeno da izvršavaju dužnosti provođenja zakona. Dalje je navedeno da je proces rekonstruiranja, predviđen i aktima Politika IPTF-a pa je članom 12. akta IPTF-a broj 2/2002 predviđeno da u zaključku certificiranog procesa UNMIBH/IPTF vrši konačnu procjenu ko ispunjava standardne uvjete da služi u rekonstruiranim policijskim snagama u skladu sa međunarodnih principa demokratske zajednice, te oni koji ispune ove standarde bit će certificirani. Članom 9. akta broj IPTF-P-10/02 je predviđeno da je oduzimanje privremene ovlasti ili diskvalifikacija od strane komesara IPTF-a, sprečava službenika da ima bilo koju poziciju u bilo kojoj agenciji za provođenje zakona u BiH, te da bilo koja pozicija uključuje i one pozicije za koje nije potrebno ovlaštenje za obavljanje policijske dužnosti i koje se smatraju administrativne prirode

4. Općinski sud je istakao da Opći okvirni sporazum za mir u BiH, Sporazum o rekonstruiranu policije u Federaciji BiH iz Bon - Petezbuške deklaracije, predstavljaju međunarodni ugovor odnosno Sporazum koji ima u vidu odredba iz člana VII/3 Ustava Federacije BiH, koji imaju prioritet u primjeni u odnosu na domaće zakonodatsvo i koje se trebaju primijeniti pri odlučivanju u ovom spornom odnosu. Stoga, kako je dalje istakao Općinski sud, status decertificiranih policajaca u organima koji provode zakone u BiH može biti riješen samo donošenjem novih međunarodnih pravila koja će biti primijenjena u BiH ili izmjenom postojećih Odluka od strane organa UNMIBH/IPTF. Iz navedenih razloga, kako je na kraju zaključio Općinski sud, ne može usvojiti tužbeni zahtjev apelanta za vraćanje na posao kod tuženog, niti isplatu plata i uplatu doprinosa na plate za period od prestanka radnog odnosa pa u buduće.

5. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo da u cijelosti, bez imalo rezerve, prihvaća obrazloženje iz presude prvostepenog suda, kao valjano, potpuno i argumentovano. Naime, kako je dalje istakao Kantonalni sud, iz obrazloženja odluke prvostepenog suda, proizilazi zbog čega ne postoji mogućnost da se apelant vrati na rad kod tuženog, budući da se ta odluka, zasniva na aktima odgovarajućih međunarodnih institucija koje ne podliježu preispitivanju od strane domaćih institucija.

6. Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Rev-08-001114 od 8. oktobra 2009. godine, apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude,Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su zaključili da djelomična presuda nema uticaja na osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta, budući da on ima status decertificiranog policajca. Naime, prema utvrđenju nižestepenih sudova, a to među parničnim strankama nije ni bilo sporno, apelantu je odlukom IPTF oduzeto ovlaštenje za vršenje policijske dužnosti i mogućnost rada na bilo kojoj poziciji u instituciji koja se bavi zaštitom i provođenjem zakonitosti, kakva institucija je i tuženi, zbog čega se tuženi ni ne može obavezati na vraćanje na posao apelanta. Dalje je Vrhovni sud istakao da, kada se uzme u obzir činjenica da su IPTF, odnosno po preuzimanju nadzora nad radom policijskih snaga u BiH od strane Evropskih policijskih posmatrača i EUMP, po Sporazumu o međunarodnim policijskim snagama od 25. aprila 1996. godine, isključivo ovlašteni za davanje i oduzimanje dozvola za obavljanje policijske dužnosti i da to nije u nadležnosti niti suda niti bilo kog drugog organa u BiH, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da policijsku dužnost može obavljati samo službenik koji ima dozvolu IPTF / EUMP. Slijedom toga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, i odlučivanje o davanju i oduzimanju navedenih dozvola nije u nadležnosti suda, zbog čega se tužbenom zahtjevu apelanta da se vrati na posao nije ni moglo udovoljiti primjenom odredbi Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH.

7. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Smatra da su Općinski i Kantonalni sud nepravilno cijenili izvedene dokaze iz kojih proizilazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Ističe da je u ovoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje, obzirom na pravomoćnu djelomičnu presudu, pa je slijedom toga i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naglašava da je proizvoljan i neutemeljen stav Vrhovnog suda da je jedino IPTF ovlašten za davanje ili oduzimanje dozvola za obavljanje policijskih dužnosti. Ovo posebno iz razloga što je on tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže tuženi da ga vrati u radni odnos na poslove i zadatke u skladu sa njegovom stručnom spremom, a ne na policijske poslove i zadatke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U konkretnom slučaju apelant osporava presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 11. marta 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.

10. Ustavni sud primjećuje da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobivanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobivanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.

11. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta Komesara IPTF-a od 11. marta 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkompatibilnim ratione personae u smislu značenja člana 35. Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud smatra da se praksa Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, može primijeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da je akt Komesara IPTF-a od 11. marta 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donesen u procesu certifikacije u skladu sa ovlaštenjima predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku Komesara IPTF-a, donesenu u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2746/09 od 11. februara 2010. godine, stav 10., dostupna na www.ustavnisud.ba)

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3589/09 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio