Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3628/09 (Regionalni medicinski centar «dr Safet Mujić» Mostar)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3628/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3628/09, rješavajući apelaciju Regionalnog medicinskog centra «dr Safet Mujić» Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Regionalnog medicinskog centra «dr Safet Mujić» Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 012795 09 Gž od 9. septembra 2009. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru, br. 07 58 0 P 012795 P 06 od 17. juna 2009. godine i 07 58 P 012795 06 P od 14. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 012795 06 P od 2. marta 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Regionalni medicinski centar «dr Safet Mujić» Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 P 012795 09 Gž od 9. septembra 2009. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. 07 58 0 P 012795 P 06 od 17. juna 2009. godine i 07 58 P 012795 06 P od 14. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda, broj 07 58 P 012795 06 P od 2. marta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 07 58 P 012795 06 P od 2. marta 2009. godine apelant je obavezan da zaposlenicama M.G. i S.V. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa isplati iznose sa zakonskom zateznom kamatom, sve navedeno preciznije u izreci presude.
3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Općinski sud je Rješenjem, broj 07 58 P 012795 06 P od 14. aprila 2009. godine žalbu odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju je navedeno da je žalba podnesena protekom roka od 15 dana od dana prijema presude koju je apelant preuzeo 2. marta 2009. godine, a žalbu tom sudu dostavio 31. marta 2009. godine, pa je sud, shodno odredbi člana 213. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Fedracije BiH»; br. 53/03, 73/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.
4. Apelant je 30. aprila 2009. godine u predmetnom postupku Općinskom sudu podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje uz obrazloženje da je zaposlenica i punomoćnica apelanata u predmetnom postupka preuzela prvostepenu presudu 2. marta 2009. godine sa namjerom da protiv nje blagovremeno podnese žalbu, ali da ju je u tom spriječila bolest, jer je od kraja februara 2009. imala zdravstvenih problema, što se odrazilo na njeno psihofizičko stanja, zbog čega je propustila da blagovremeno podnese žalbu, a sve navedeno je potkrijepljeno medicinskom dokumentacijom. Odlučujući o prijedlogu Općinski sud je donio Rješenje, broj 07 58 0 012795 P 06 od 17. juna 2009. godine, kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanta, uz istovremeno obavezivanje da tužiteljicama naknadi troškove postupka u iznosu od 1.262,80 KM.
5. U obrazloženju je navedeno da su navodi iz prijedloga dodatno pojašnjeni na ročištu. Razmatrajući navode apelanta Općinski sud je pojasnio da bi sud dozvolio povrat u pređašnje stanje, zbog propuštanje roka za ulaganje žalbe moraju postojati opravdani razlozi, koji se nisu mogli predvidjeti, niti izbjeći. Razloge koje apelant naveo Općinski sud je ocijenio neopravdanim, jer punomoćnica apelanta, kako je to i sama navela na ročištu, nije bila na bolovanju, te je dolazila na posao, pa zbog toga navode da je imala zdravstvenih problema od početka 2009. godine sud nije mogao prihvatiti opravdanim, i bez obzira na ljekarske nalaze iz kojih proizlazi da se punomoćnica apelanta u periodu od 25. februara 2009. godine do 20. marta 2009. godine bila podvrgnuta dijagnostičkim procedurama. Općinski sud je istakao da u prilog navedenog govori i činjenica da je u predmetnom postupku zastupnica apelanta 26. marta 2009. godine sudu dostavila odgovor na žalbu tužiteljica, a što ukazuje da je bila u mogućnosti uložiti i žalbu na prvostepenu presudu u zakonskom roku. Prvostepeni sud je još naglasio da je apelant pravno lice, pa je zakonski zastupnik apelanta ovlaštenje za zastupanje mogao prenijeti na drugu osobu ili je žalbu mogao i sam podnijeti i na taj način izbjeći propuštanje prekluzivnog roka, zbog čega su neosnovani navodi apelanta da je razlog za povrat u pređašnje stanje i to što je njegova punomoćnica jedini diplomirani pravnik u službi. Prema ocjeni Općinskog suda apelant svoje zakonske mogućnosti nije iskoristio na svoju štetu, pa su razlozi koje naveo u prijedlogu neosnovani, u smislu odredbe člana 328. stav 1. ZPP-a.
6. Odlučujući o žalbama i to tužiteljica na prvostepenu presudu i apelanta na provostepeno rješenje od 17. juna 2009. godine, Kantonalni sud je Presudom, broj 58 0 P 012795 09 Gž od 9. septembra 2009. godine u stavu 1. izreke, žalbu tužiteljica na prvostepenu presudu od 2. marta 2009. godine odbio kao neosnovanu i istu presudu potvrdio, dok je u stavu 2. izreke odbio žalbu apelanta i prvostepeno rješenje broj 07 58 0 P 012795 P 06 od 17. juna 2009. godine potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je Općinski sud suprotno žalbenim navodima tužiteljica pravilno odlučio kad je tužiteljicama dosudio kamatu od dana podnošenja tužbe a ne od dana dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja, zbog čega je žalbu tužiteljica Kantonalni sud odbio kao neosnovanu. Nadalje vezano za žalbu apelanta u obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz podataka iz spisa proizlazi da je prvostepenu presudu od 2. marta 2009. godine apelant preuzeo u sudu istog dana (2. mart 2009. godine), a da je žalba podnesena 31. marta 2009. godine, dakle protekom zakonskog roka od 15 dana, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je rješenjem od 14. aprila 2009. godine odbacio žalbu kao neblagovremenu, pozivajući se pravilno na odredbu člana 213. st. 1. i 2. ZPP-a. Prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je postupio pravilno i kada je cijenio da ne postoje opravdani razlozi, u smislu odredbe člana 328. stav 1. ZPP-a, da se dozvoli povrat u pređašnje stanje, zbog propuštanja roka da blagovremeno podnese žalbu na presudu.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije apelant ukazuje da je iscrpio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganja, da se stoga apelacija može razmatrati, te vrlo opširno osporava odluke u odnosu na meritorno odlučenje sudova.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
9. Ustavni sud prvo konstatira da iz navoda apelacije proizlazi da apelant zapravo osporava presude postupajućih sudova u odnosu na meritorno odlučenje. Međutim obzirom da je žalba tužiteljica osporenom presudom odbijena (vezana za odluku o kamati), nesporno je da apelant nema interesa da pobija osporenu presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem tužiteljice nisu uspjele sa tužbenim zahtjevom.. S druge strane, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, zbog propuštanja punomoćnice apelanta da u zakonskom roku podnese žalbu na prvostepenu presudu, nije preispitao osporenu presudu u odnosu na suštinu tih žalbenih navoda, dakle u odnosu na dio u kojem su tužiteljice uspjele sa tužbenim zahtjevom, već se isključivo bavio preispitivanjem rješenja Općinskog suda donesenih povodom žalbe i prijedloga za povrat u pređašnje stanje.
10. U vezi s tim Ustavni sud ističe da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP
283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Općinski sud rješenjem odbacio žalbu apelanta podnesenu protiv prvostepene presude, budući da je apelant propustio da je podnese u zakonskom roku od 15 dana od dana preuzimanja presude, te da je isti sud rješenjem odbio kao neosnovan prijedlog apelanta za povrat u pređašnje stanje u predmetnom postupku. U vezi sa navedenim Ustavni sud primjećuje da iz utvrđenja redovnih sudova proizilazi da je punomoćnica apelanta prvostepenu presudu preuzela 2. marta 2009. godine, a da je žalbu podnijela 31. marta 2009. godine, dakle izvan zakonom propisanog roka od 15 dana od dana preuzimanja odluke, (odredbom člana 422. ZPP-a rok za podnošenje žalbe na presudu, odnosno rješenje iz radnih odnosa je 15 dana), pa je Općinski sud primjenom odredaba iz člana 213. st. 1. 2. odbacio žalbu kao neblagovremenu. Nadalje evidentno je da su redovni sudovi detaljno razmotrili apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje te dali razloge zašto ovi apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari zaključivši da se razlozi koje je apelant naveo u prijedlogu ne mogu smatrati opravdanim, u smislu odredbe člana 328. stav 1. ZPP-a, a kojom je propisano da će sud dozvoliti povrat u pređašnje stanje, ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti, niti izbjeći. S obzirom na navedeno, te na sadržaj relevantnih odredbi procesnog na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud je smatra da ne postoji očigledna proizvoljnost u osporenim odlukama, budući da su sudovi primijenili relevantne odredbe ZPP kojim su regulirani rokovi za izjavljivanje žalbe odnosno odredbe koje reguliraju institut povrata u pređašnje stanje.
12. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da je propust apelanta da bez valjanog i opravdanog razloga, u smislu odredbe člana 328. stav 1. ZPP-a, blagovremeno podnese žalbu na prvostepenu presudu imalo je za posljedicu odbacivanje žalbe, u smislu odredbe člana 213. st. 1. i 2., pa o osnovanosti žalbenih navoda protiv prvostepene presude Kantonalni sud uopšte nije ni raspravljao jer apelant, u predmetnom postupku, nije djelotvorno iskoristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, tako da nije došao do konačne odluke, u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, koja bi mogla biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom. Pri tome treba naglasiti da su i Općinski i Kantonalni sud u svojim odlukama na odgovarajući način obrazložili primjenu relevantnih odredbi procesnog prava u konkretnom slučaju, pa prema tome, budući da nije ispunjen uslov djelotvornog iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić