Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5015/11 (A. H. I.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5015/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 5015/11, rješavajući apelaciju A. H. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 8 i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

I- Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. H. I. podnesena protiv -presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 010963 12 U od 17. augusta 2012. godine; S1 3 U 010637 12 U od 16. jula 2012.

godine; S1 1 U 010104 12 U od 4. jula 2012. godine, S1 3 U 009012 12 Uvp od 4. aprila 2012. godine, S1 U 009012 12 U od 21. februara 2012. godine, S1 3 U 010295 12 U od 19. juna 2012. godine, S1 3 U 010035 12 U od 22. maja 2012. godine, S1 3 U 009715 12 Uvp od 12.

juna 2012. godine, S1 3 U 009715 12 U od 20. aprila 2012. godine, S1 3 U 009285 12 Uvp od 9. maja 2012. godine i S1 3 U 009285 12 U od 21. marta 2012. godine;

rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2- 06-07-2-82/12 od 15. augusta 2012. godine; UP-2-06-07-2-73/12 od 13. jula 2012. godine; UP-2-06-07-2-41/12 od 3. aprila 2012. godine, UP-2-06-07-2-26/12 od 17. februara 2012. godine, UP-2-06-07-2- 64/12 od 15. juna 2012. godine, UP-2-06-07-2-54/12 od 17. maja 2012. godine i UP-2-06-07-2-45/12 od 17. aprila 2012. godine;

rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima br. UP-1/18.8-07.3-12-48/08 od 14. augusta 2012. godine; UP-1/18.8-07.3-12-47/08 od 12. jula 2012. godine; UP- 1/18.5.1-07.3-48/12 od 15. marta 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12- 42/08 od 16. februara 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12-46/08 od 14.

juna 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12-45/08 od 15. maja 2012.

godine, UP-1/18.8-07.3-12-44/08 od 16. aprila 2012. godine i UP- 1/18.8-07.3-12-43/08 od 16. marta 2012. godine u odnosu na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 4. i 5.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih slobodau odnosu na pravo privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što su izmijenjene pravne okolnosti, II- Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. H. I. podnesena protiv rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP- 2-06-07-2-41/12 od 3. aprila 2012. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-48/12 od 15. marta 2012. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. H. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčko Distrikta i Harisa Bačvić, Elma Tekač, Emir Prcanović i Zlatan Terzić iz Udruženja „Vaša prava BiH“ podnio je 29. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu : Sud BiH) broj S1 3 U 005808 11 U od 29. novembra 2011. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2- 19/11 od 2. marta 2011. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu : Služba) broj UP-1/18.5.1-07.3-4/11 od 1. februara 2011. godine.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP 434/10 od 18. januara 2012. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju u dijelu u kojem je bila podnesena protiv rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-19/11 od 2. marta 2011. godine i rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-4/11 od 1. februara 2011. godine. Apelant je dostavio predmetnu apelaciju broj AP 5015/11 kojom je osporio, u međuvremenu donesenu, presudu Suda BiH broj S1 3 U 005808 11 U od 29. novembra 2011. godine koja je donesena povodom apelantove tužbe protiv rješenja Ministarstva broj UP-2- 06-07-2-19/11 od 2. marta 2011. godine.

3. Apelant je 4. juna 2012. godine dostavio apelaciju protiv presuda Suda BiH br. S1 3 U 009012 12 Uvp od 4. aprila 2012. godine i S1 U 009012 12 U od 21. februara 2012. godine, rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-26/12 od 17. februara 2012. godine i rješenja Službe broj UP-1/18.8-07.3-12-42/08 od 16. februara 2012. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2104/12. Nakon toga apelant je 27. juna 2012. godine dostavio dopunu navedene apelacije kojom je osporio presude Suda BiH br. S1 3 U 010295 12 U od 19. juna 2012. godine, S1 3 U 010035 12 U od 22. maja 2012. godine, S1 3 U 009715 12 Uvp od 12. juna 2012. godine, S1 3 U 009715 12 U od 20. aprila 2012. godine, S1 3 U 009285 12 Uvp od 9. maja 2012. godine i S1 3 U 009285 12 U od 21. marta 2012. godine, rješenja Ministarstva br. UP-2-06-07-2-64/12 od 15. juna 2012. godine, UP-2-06-07-2-54/12 od 17. maja 2012. godine i UP-2-06-07-2-45/12 od 17. aprila 2012. godine i rješenja Službe br. UP-1/18.8-07.3-12-46/08 od 14. juna 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12-45/08 od 15. maja 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12-44/08 od 16. aprila 2012. godine i UP-1/18.8-07.3-12- 43/08 od 16. marta 2012. godine. U sklopu navedene dopune, apelant je dopunio i apelaciju broj AP 5015/11 te osporio rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-41/12 od 3. aprila 2012. godine i rješenje Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-48/12 od 15. marta 2012. godine. Apelant je 5. septembra 2012. godine dopunio apelaciju AP 2104/12 osporivši i presude Suda BiH br. S1 3 U 010637 12 U od 16. jula 2012. godine i S1 3 U 010963 12 U od 17. augusta 2012. godine, rješenja Ministarstva br. UP-2-06-07-2-82/12 od 15. augusta 2012. godine i UP-2-06-07-2-73/12 od 13. jula 2012. godine i rješenja Službe br. UP-1/18.8-07.3-12-48/08 od 14. augusta 2012. godine i UP-1/18.8- 07.3-12-47/08 od 12. jula 2012. godine donesene u postupku produženja nadzora.

4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5015/11. Spojene su apelacije br. AP 5015/11 i AP 2104/12.

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Ustavni sud podsjeća da je u više navrata rješavao apelacije istog apelanta te, prije svega, navodi opće činjenice vezane za ovog apelanta. Naime, apelant je državljanin Sirijske Arapske Republike, došao je na teritoriju bivše Jugoslavije i (tadašnje) Republike Bosne i Hercegovine (RBiH), te je rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine dobio državljanstvo Republike Bosne i Hercegovine u martu 1992. godine nakon čega je apelant 1994. godine ponovo podnio zahtjev za državljanstvo po drugim osnovama, te mu je državljanstvo ponovo dodijeljeno rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH br. 07/2-204- 1384/94 od 22. novembra 1994. godine. Tokom boravka na teritoriji bivše Jugoslavije apelant je upoznao i oženio svoju suprugu, sa kojom je dobio dijete i postao član porodične zajednice koju čine i djeca njegove supruge iz prethodnog braka. Apelantu je oduzeto državljanstvo BiH nakon čega su odbijeni njegovi zahtjevi za azil, međunarodnu zaštitu i privremeni boravak po osnovu braka sa državljankom BiH i apelantu je ostavljen rok da dobrovoljno napusti teritoriju BiH (što apelant nije učinio) te je apelant stavljen pod nadzor u Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar) jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH i da se vodi kao međunarodni prestupnik u evidenciji Interpola. U međuvremenu Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) je u više navrata donosio privremene mjere kojim je zabranio organima BiH poduzimanje bilo kakvih mjera u cilju protjerivanja apelanta sa teritorije BiH jer je apelant istovremeno vodio pred tim sudom i sudovima u BiH više postupaka vezanih za svoj status. Osim toga, izvjesno vrijeme je bila na snazi i privremena mjera Ustavnog suda broj AP 41/09 kojom je također bilo naloženo organima BiH da ne poduzimaju nikakve mjere usmjerene na protjerivanje apelanta dok Sud BiH ne razmotri dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dejstvo navedene privremene mjere je prestalo donošenjem odluke Ustavnog suda broj AP 434/10 od 18. januara 2012. godine (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 434/10 od 18. januara 2012. godine).

Osporene odluke Postupak protjerivanja

7. Rješenjem Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-4/11 od 1. februara 2011. godine utvrđeno je da se apelant protjeruje sa teritorije BiH i naloženo mu je da napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana dostavljanja predmetnog rješenja pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te je apelantu zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina računajući od dana napuštanja BiH. U obrazloženju rješenja je ponovljena kompletna hronologija postupaka koje je apelant vodio pred organima BiH, utvrđeno činjenično stanje i činjenice u vezi sa donesenom privremenom mjerom Evropskog suda i Ustavnog suda te je, s tim u vezi, zaključeno da je, imajući u vidu sve navedeno kao i činjenicu da apelant nije dobrovoljno napustio teritoriju BiH, apelantu potrebno izreći mjeru protjerivanja kao i zabranu ulaska i boravka na teritoriji BiH u periodu od pet godina od dana protjerivanja. Navedeno je i da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, utvrđeno da ne ispunjava uvjete za dodjelu izbjegličkog statusa ili privremenog humanitarnog boravka, kao i da mu je odbijen zahtjev za boravak po osnovu braka sa državljankom BiH „te imajući u vidu činjenicu da je direktna posljedice ovih odluka upravo rješenje kao u dispozitivu, s posebnom pažnjom razmatrana je ocjena proporcionalnosti između potreba države za zaštitom javnog interesa i bezbjednosti i efekat izricanja ove mjere u odnosu na porodični život“ apelanta. Dalje je navedeno i „o razlozima koje je predmetno lice navodilo u postupcima po zahtjevu za boravak i azil a koji se odnose na navodne povrede njegovog prava na porodični život, iz obrazloženja svih odluka i presuda nadležnih upravnih i sudskih organa, donesenih na temelju neposredne primjene Evropske konvencije u ponovnom postupku, na jasan način proizlazi da su takvi navodi vrlo ozbiljno razmatrani, te procijenjeni neopravdanim, što opet govori u prilog opravdanosti miješanja u privatni i porodični život imenovanog od strane državnih organa. Uplitanje u pravo na porodični i privatni život, s obzirom na gore iznesene činjenice, u predmetnom slučaju je proporcionalno u odnosu na karakter zaštićenog dobra.“ Služba je navela da „poštujući privremenu mjeru Suda u odnosu na Al Husin Imada a koja shodno članu 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda BiH proizvodi pravno djelovanja do donošenja konačne odluke o gore navedenoj apelaciji, ovaj organ sve dok je na snazi ista neće preduzimati daljnje mjere i radnje s ciljem prisilnog udaljenja Al Husin Imada iz BiH, tačnije neće donositi zaključak o dozvoli izvršenja rješenja i protjerivanju.“

8. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj UP-2-06-07-2-19/11 od 2. marta 2011. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja su, između ostalog, ponovljene utvrđene činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke i zaključeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da je neosnovan žalbeni navod da je donošenje osporenog rješenja preuranjeno jer je u toku postupak po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Suda BiH kojom je odbijen apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu jer, prema obrazloženju Ministarstva, navedeni zahtjev nema uticaja na rješavanje predmetne upravne stvari obzirom da je u članu 88. stav 1. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja ako je u BiH ostao nakon prestanka važenja izbjegličkog statusa, supsidijarne zaštite ili privremene zaštite ili nakon što su se stekli uvjeti iz člana 117. ovog zakona a stranac nije ostvario pravo na boravak u skladu sa ovim zakonom. Ministarstvo je obrazložilo da, kako je nesporno utvrđeno da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu kao i da nije ostvario pravo na privremeni boravak u skladu sa Zakonom, to su ovi žalbeni navodi neosnovani. Nadalje, Ministarstvo je obrazložilo da su neosnovani i žalbeni navodi da je donošenjem osporenog rješenja apelantu prekršeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je članom 8. stav 2. Evropske konvencije propisano u kojim slučajevima se javna vlast može miješati u ovo pravo. U vezi s tim navedeno je da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za izricanje mjere protjerivanja apelantu i to po više osnova koji su propisani Zakonom odnosno u konkretnom slučaju iz razloga propisanih u članu 88. stav 1. tačka d), e) i h) Zakona tako da je miješanje javne vlasti u pravo na porodični život opravdano jer je propisno zakonom i jer je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nerede ili zločina, zaštite zdravlja i morala ili prava i sloboda drugih. Prema obrazloženju Ministarstva, donošenje osporenog rješenja kojim se apelant protjeruje iz BiH nije nesrazmjerno legitimnom cilju kojem se teži jer je interes države da štiti javni poredak ili sigurnost jači u odnosu na interes apelanta da živi sa porodicom u BiH.

9. Ministarstvo je, nadalje, navelo da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta da ne predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH jer mu nije predočena bilo kakva dokumentacija vezana za ove navode i da mu je time uskraćeno pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek jer u odnosu na te navode Ministarstvo smatra da procjenu o apelantovoj opasnosti po nacionalnu sigurnost BiH prvostepeni organ temelji na činjenicama i saznanjima koja su prikupile nadležne bezbjednosne agencije u BiH čiju procjenu ne mogu preispitivati kako ni prvostepeni organ tako ni to ministarstvo zbog čega se prihvata kao dokazana činjenica da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. Obrazloženo je i da navedene pribavljene činjenice i saznanja nose oznaku tajnosti i sastavni su dio tajnog dijela prvostepenog spisa pa bi navođenje sadržaja tih činjenica i saznanja bilo suprotno odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka. Ministarstvo je, također, obrazložilo da apelant u žalbi navodi da bi protjerivanjem apelanta iz BiH u Siriju postojala realna opasnost da apelantu bude ugroženo pravo na život i da bi bio podvrgnut mučenju i nečovječnom postupanju ali da se obzirom na nadležnost Službe i tog ministarstva ti navodi nisu mogli biti predmet raspravljanja u konkretnom postupku već jedino u okviru postupka po zahtjevu za međunarodnu zaštitu, što proizilazi iz odredbe člana 118. stav 1. Zakona. Budući da je u apelantovom slučaju taj postupak pravomoćno okončan rješenjem Ministarstva –Sektor za azil broj UP-1-08/1-41-1-216-30/07 od 15. januara 2010. godine (koje je pravomoćno 17. decembra 2010. godine) ocijenjeno je da su neosnovani apelantovi navodi vezani za povredu prava iz člana 3. evropske konvencije.

10. Konačno, Ministarstvo je navelo da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni organ ne poštuje privremenu mjeru Evropskog suda kojom je naređeno da apelant ne bi trebao biti protjeran iz BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u predmetu AP 1222/07 budući da donošenjem osporenog rješenja apelantu nije određen obligatorni rok za izvršenje rješenja nego je u skladu sa članom 89. Zakona ostavljen rok za dobrovoljno izvršenje a samo donošenje rješenja o protjerivanju ne znači nepoštivanje donesene privremene mjere jer bi BiH prekršila član 34. Evropske konvencije samo u slučaju kada bi i faktički protjerala apelanta iz BiH jer se privremena mjera Evropskog suda mora poštivati i ne može se donositi zaključak o dozvoli izvršenja rješenja sve dok je privremena mjera na snazi.

11. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji je presudom broj S1 3 U 005808 11 U od 29. novembra 2011. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje (prema kojem utvrđenju apelant prema podacima prikupljenim od strane bezbjedonosnih agencija predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost; da je apelanti pravomoćnom odlukom odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu a da nije napustio BiH u određenom roku; da mu je pravomoćnom odlukom oduzeto državljanstvo BiH i da nije ostvario pravo na boravak u BiH u skladu zakonom). Istaknuto je da su Služba i Ministarstvo na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe čl. 87. i 88. stav 1. tačka d), e) i h) i član

117. Zakona. Sud je zatim ponovio pravne stavovi upravnih organa navedene u prethodnim tačkama ove odluke te ocijenio da su neosnovani svi tužbeni navodi apelanta. Sud BiH je, naime, obrazložio da je neosnovan navod apelanta da u osporenom rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH jer iz dijela spisa koji nosi oznaku «povjerljivo» nedvojbeno proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Sud BiH je naveo i da nije osnovan navod apelanta o kršenju prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije i to iz razloga što je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa pa se izricanje mjere protjerivanja strancu u zakonom predviđenoj proceduri kao što je konkretna, ne može smatrati kršenjem navedenog prava. Sud BiH je istakao da ozbiljno pristupa činjenici da je apelant u braku sa državljankom BiH stekao djecu koja su također državljani BiH i da su im veze sa BiH jače nego veze sa zemljom porijekla apelanta ali da nema opravdanja da se supruga i djeca na bilo koji način primoravaju na odlazak iz svoje zemlje što ne utiče na činjenicu da to može biti stvar ličnog izbora što prema mišljenju Suda BiH ne opravdava pozivanje na kršenje prava iz člana 8. Evropske konvencije.

12. Sud BiH je, nadalje, obrazložio da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije zbog toga što pravo stranca na slobodu kretanja može biti djelomično ili potpuno ograničeno u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava ili sloboda drugih. Istaknuto je i da je stavom 1. tačka f) člana 5. Evropske konvencije propisano da je zakonito lišenje slobode stranca u cilju sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije zbog čega taj sud smatra da izricanje mjere protjerivanja apelantu nije posljedica proizvoljnog postupanja organa nego se radi o postupku provedenom u skladu sa odredbama Zakona. Navedeno je i da su neosnovani navodi apelanta o kršenju prava iz člana 3. Evropske konvencije jer apelant nije naveo u čemu se sastoji kršenje ovog prava u konkretnom slučaju osim što je paušalno istakao da je ovo pravo prekršenu u postupku u kojem mu je izrečena mjera protjerivanja i što mu prijeti izručenje u Siriju. Sud BiH je odbio kao neosnovane i apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije jer je, po mišljenju Suda BiH, apelantu bilo omogućeno da uloži pravni lijek na rješenje o protjerivanju kao i da protiv konačnog rješenja pokrene upravni spor pred tim sudom.

13. Nakon toga, apelant je Sudu BiH protiv navedene presude podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 005808 12 Uvp od 6. marta 2012. godine zahtjev uvažio, preinačio osporenu presudu Suda BiH, poništio kao nezakonita naprijed precizirana rješenja Ministarstva i Službe predmet vratio Službi na ponovno odlučivanje uz obrazloženje da prilikom donošenja navedenih rješenja i presude upravni organi i Sud BiH nisu vodili računa o situaciji i okolnostima koje vladaju u zemlji porijekla apelanta odnosno o eventualnom kršenju prava apelanta iz čl. 3. i 5. Evropske konvencije u slučaju njegovog protjerivanja u Siriju. Navedeno je da je neophodno da upravni organi u ponovljenom postupku obrade ove navode i donesu novu odluku posebno vodeći računa o odredbama čl. 197. do 204. Zakona o upravnom postupku a posebno odrdbama člana 199. istog zakona jer u ovoj upravnoj stvari protjerivanja predmet postupka obuhvata i određivanje mjesta odnosno države protjerivanja te ukoliko se utvrdi da postoje uvjeti za protjerivanje u konkretnom slučaju, stranac se upućuje u zemlju porijekla odnosno uobičajenog mjesta boravka ili zemlju iz koje je došao u BiH ili u zemlju koja ga prihvata te se strancu saopćava u koju će zemlju biti protjeran.

14. U ponovljenom postupku Služba je 15. marta 2012. godine donijela rješenje kojim se apelant protjeruje sa teritorije BiH i nalaže mu se da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju a pod prijetnjom prisilnog izvršenja i zabranjuje mu se ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina računajući od dana napuštanja teritorije BiH. Rješenjem je određeno i da ukoliko apelant u dobrovoljnom roku ne napusti teritoriju BiH po stečenim uvjetima za prisilno udaljenje, dopunskim rješenjem Službe a prije donošenja zaključka o dozvoli izvršenja, odredit će se zemlja u koju se apelant udaljuje. U obrazloženju je ponovljena hronologija postupka koje je apelant vodio i vodio pred upravnim i sudskim organima, naprijed citirane činjenice i zaključeno da i postoje uvjeti za protjerivanje apelanta sa teritorije a sve iz istih razloga navedenih u ranijim rješenjima. Nadalje, navedeno je da vijeće Suda BiH neopravdano navodi da taj organ mora voditi računa o odredbama čl. 197. do 204. Zakona o upravnom postupku a posebno o članu 199. tog zakona prema kojem predmet protjerivanja obuvata i određivanje mjesta odnosno države protjerivanja jer je ovakvo tumačenje suprotno odredbama Zakona koji je lex specialis u odnosu na Zakon o upravnom postupku i to je rješenje koje se donosi po službenoj dužnosti a ne po zahtjevu stranke, a nakon ispunjenja uvjeta iz čl. 87. i 88. Zakona. Navedeno je da je odredbama Zakona propisano šta sadrži rješenje o protjerivanju i način prisilnog udaljenja stranca, donošenje zakljkučka o dozvoli izvršenja, a sve to u situaciji kada stranac ne postupi po nalogu za dobrovoljno napuštanje BiH. Služba je obrazložila da je članom 93. Zakona jasno propisano da se zaključak o dozvoli izvršenja donosi kada rješenje postane izvršno i po osigurnim uvjetima za prisilno udaljenje, da taj zaključak mora sadržavati način, vrijeme i mjesto izvršenja rješenja o protjerivanju te se tek nakon toga strancu saopćava u koju će zemlju biti protjeran s tim uda strancu niti u jednoj fazi postupka a sve dok je na teritoriji BiH ne oduzima pravo isticanja razloga zabrane vraćanja. Imajući u vidu navedeno, Služba je donijela predmetno rješenje.

15. Protiv navedenog rješenja apelant je ponio žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj UP-2-06-07-2-41/12 od 3. aprila 2012. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje u potpunosti prihvatajući razloge navedene u tom rješenju.

16. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo spor pred Sudom BiH koji je presudom broj S1 3 U 010104 12 U od 4. jula 2012. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je ponovio utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise kao i stavove iz presude Evropskog suda. U vezi s tim Sud BiH je obrazložio da uzimajući u obzir sve navedeno kao i sveobuhvatna obrazloženja sadržana u prvostepenom i osporenom rješenju koja prihvata i taj sud, odgovro tuženog i činjenice iz detaljne informacije Ministarstva i Obavještajno sigurnosne službe, taj Sud smatra da su osporeno kao i prvostepeno rješenje koji su doneseni u ponovljenom postupku, pravilna i zakonita jer u postupku donošenja nisu učinjene povrede postupka i jer je pravilno primjenjeno materijalno pravo i iz utvrđenog činjeničnog stanja pravilno izvedeni zaključci zbog čega je tužbu apelanta i odbio kao neosnovanu. Pred navedenog, Sud BiH je naglasio da nisu tačni tužbeni navodi apelanta da je nadležni organ prilikom donošenja rješenja o protjerivanju morao odmah odrediti i zemlju u koju se protjeruje jer, kako je obrazložio Sud BiH jer je odredbama čl. 87. do 97. Zakona, između ostalog, propisano da se način, mjesto i vrijeme protjerivanja stranca određuju tek kada rješenje o protjerivanju postane izvršno na osnovu zaključka koji donosi organizaciona jedinica Službe a što u konkretnom predmetu nije slučaj jer rješenje nije postalo izvršno. Navedenu presudu Ustavnom sudu je dostavio Sud BiH a apelant je nije osporio. Postupak izuzetnog produženja nadzora

17. Rješenjima Službe br. UP-1/18.8-07.3-12-42/08 od 16. februara 2012. godine, UP- 1/18.8-07.3-12-43/08 od 16. marta 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12-44/08 od 16. aprila 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12-45/08 od 15. maja 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12-46/08 od 14. juna 2012. godine, UP-1/18.8-07.3-12-48/08 od 14. augusta 2012. godine i UP-1/18.8-07.3-12-47/08 od 12. jula 2012. godine apelantu je izuzetno produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, osiguranja udaljenja stranca iz zemlje i u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđen da predstavjla prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. U svim rješenjima su ponovljene činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke i navedeo da je nakon ocjenje ispunjenosti uvjeta za daljnji nadzor uključujući i presudu Evropskog suda, te kako u ovom trenutku nisu stečeni uvjeti za apelantovo protjerivanje u treću zemlju te uzimajući u obzir relevantne odredbe Zakona, odlučeno da postoje i dalje uvjeti za produženje nadzora nad apelantom..

18. Protiv navedenih rješenja apelant je podnio žalbe Ministarstvu koje je rješenjima br. UP-2-06-07-2-26/12 od 17. februara 2012. godine, UP-2-06-07-2-45/12 od 17. aprila 2012. godine, UP-2-06-07-2-54/12 od 17. maja 2012. godine, UP-2-06-07-2-64/12 od 15. juna 2012. godine, UP- 2-06-07-2-82/12 od 15. augusta 2012. godine i UP-2-06-07-2-73/12 od 13. jula 2012. godine žalbe odbilo i potvrdilo prvostepena rješenja ponvaljajući činjenice i okolnosti te posebno se osvrnuvši na presudu Evropskog suda kojom je utvrđeno da bi apelantovo protjerivanja u zemlju porijekla u situaciji kakva trenutno vlada u toj državi, vodilo kršenju prava iz člana 3. Evropske konvencije kao i da je navedenom presudom utvrđeno da u periodu nakon pokretanja postupka protjerivanja apelanta nema kršenja prava iz člana 5. st.1. i 4. Evropske konvencije, te je riješilo kao u dispozitivu.

19. Protiv navedenih rješenja apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove pred Sudom BiH koji je presudama br. S1 U 009012 12 U od 21. februara 2012. godine, S1 3 U 009285 12 U od 21. marta 2012. godine, S1 3 U 009715 12 U od 20. aprila 2012. godine, S1 3 U 010035 12 U od 22. maja 2012. godine, S1 3 U 010295 12 U od 19. juna 2012. godine, S1 3 U 010637 12 U od 16. jula 2012. godine i S1 3 U 010963 12 U od 17. augusta 2012. godine tužbe odbio kao neosnovane. U obrzaloženjima svih presuda Sud BiH je u suštini naveo da su nadležni upravni organi prema razlozima osporenih rješenje prilikom njihovog donošenja na osnovu utvrđenih činjenica i primjenom relevantnih zakonskih odredbi, nedvojbeno utvrdili da su ispunjei svi uvjeti da se apelantu izuzetno produži mjera nadzora. Pri tom je Sud BiH ponovio naprijed navedene činjenice i zakonske propise. Imajući u vidu sve navedeno Sud BiH je odbio apelantove tužbe kao neosnovane.

20. Protiv presuda Suda BiH br. S1 U 009012 12 U od 21. februara 2012. godine, S1 3 U 009285 12 U od 21. marta 2012. godine i S1 3 U 009715 12 U od 20. aprila 2012. godine podnio Sudu BiH zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke koje je Sud BiH presudama br. S1 3 U 009012 12 Uvp od 4. aprila 2012. godine, S1 3 U 009285 12 Uvp od 9. maja 2012. godine i S1 3 U 009715 12 Uvp od 12. juna 2012. godine zahtjeve odbio navodeći u obrazloženju relevantne činjenice i zakonske propise za konkretan predmet i obrazloživši da je taj sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da su pobijane presude pravilne i zakonite jer se zasnivaju na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama donesenim u postupku protjerivanja prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije a u postupku produženja nadzora pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno jer u prvostepenom aktu uopće nisu izneseni razlozi prema kojima njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom redu i sigurnosti BiH. Kršenje prava na porodični život vidi u tome što njegova djeca i supruga imaju pravo da žive s njim u potpunoj porodici a osporene odluke o protjerivanju imaju za posljedicu protjerivanje i njegove porodice što dovodi do kolektivnog kažnjavanja. Apelant smatra da bi mu protjerivanjem bio ugrožen i život i da bi u Siriji kao zemlji svog porijekla bio izložen mučenju i torturi i da za to postoji realna opasnost što je vidljivo iz izvještaja humanitarnih organizacija, a pogotovo jer je bio vojni dezerter u Siriji. Kršenje prava iz člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u produžavanju nadzora nad njim iako organi BiH nisu poduzeli nikakve korake na pronalaženju zemlje u koju bi bio protjeran i jer je, kako navodi, Evropski sud u svojoj presudi utvrdio da je njegovo daljnje zadržavanje pod nadzorom nezakonito.

Izmijenjene pravne okolnosti

22. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se tiče navoda o kršenju prava iz čl. II/3.b),d) a) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. st. 1. i 4, 2. i 8. Evropske konvencije i člana

2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda.

23. Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

8) ako su izmijenjene pravne okolnosti;

24. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava presude Suda BiH kojoma su odbijene njegove tužbe u upravnim sporovim protiv rješenja Ministarstva kojima mu je izuzetno produžen nadzor i kojima mu je izrečena mjera protjerivanja, tvrdeći da su mu tim odlukama prekršeni pravo iz čl. II/3. b) d), a ) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. st. 1. i 4, 2. i 8 Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

25. Ustavni sud primjećuje da se apelant 22. januara 2008. godine aplikacijom obratio Evropskom sudu koji je 7. februara 2012. godine donio presudu u apelantovom predmetu pod brojem 3727/08 (vidi presuda Evropski sud od 7. februara 2012. godine, Al Husin protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 3727/08) u kojoj je, između ostalog, Evropski sud utvrdio da bi u slučaju apelantovog protjerivanja u Siriju, kao zemlju porijekla, realno došlo do kršenja njegovog prava na zabranu mučenja, nehumanog postupanja i kažnjavanja iz člana 3. Evropske konvencije, obzirom na trenutnu situaciju u Siriji o kojoj svjedoče i relevanti dijelovi Raporta SAD o stanju ljudskih prava u Siriji iz 2010, Izvještaj Komiteta UN-a protiv torture (dokument CAT/C/SYR/CO/1 od 25. maja 2010, §§ 7 and 15), izvještaja Visokog komesara UN-a za ljudska prava te izvještaji drugih organizacija preciziranih u presudi (vidi tač. 40 do 43. navedene presude Evropskog suda), Evropski sud je, također između ostalog, u navedenoj presudi zaključio da nema potrebe za razmatranjem pitanja kršenja prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije budući da aplikant navode o kršenju ovog prava veže za kršenje prava iz člana 3. Evropske konvencije, a obzirom na zaključke o relanosti kršenja tog prava u slučaju deportacije aplikanta.

26. Nadalje, Evropski sud je u navedenoj presudi također utvrdio da je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije u periodu trajanja nadzora od 6. oktobra 2008. godine do 31. januara 2011. godine u vrijeme kada nije bio pokrenut postupak njegovog protjerivanja ali da, analogno tome, u periodu nakon 1. februara 2011. godine –od dana izdavanja naloga za deportaciju pa nadaljeiako su u tom periodu postupci protjerivanja obustavljeni po zahtjevu tog suda, trajanje nadzora nad apelantom ne predstavlja kršenje prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je u odnosu na navode apelanta o kršenju prava iz člana 5. stav

4. Evropske konvencije zaključio da nema potrebe za posebno razmatranje da li postoji kršenje tog prava obzirom na zaključke tog suda o ne kršenju prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud je, između ostalih, odbacio kao očigledno neosnovane apelantove navode o kršenju prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer nisu ponuđeni nikakvi dokazi da je došlo do kršenja tog prava.

27. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao apelaciju apelanta Al Hamdanija pod brojem AP 2533/10 (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine obljavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u kojoj je, između ostalog, zaključio da su se u odnosu na apelantove navode o kršenju prava iz čl. II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije izmijenile pravne okolnosti i da bi bilo bespredmetno razmatrati navode apelanta o kršenju navedenih prava jer je u međuvremenu od dana podnošenja apelacije do dana donošenja te odluke Ustavnog suda, Evropski sud razmatrao apelantove navode o kršenju navedenih prava u svojoj presudi u predmetu Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine od 7. februara 2012. godine.

28. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, nakon donošenja navedene presude Evropskog suda, usvojio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke u ukinuo presudu tog suda i odluke upravnih organa kojima je apelantu izrečena mjera protjerivanja i predmet vratio na ponovni postupak sa uputama da se kod donošenja novog rješenja mora voditi računa o navedenoj presudi Evropskog suda i o situaciji i okolnostima koje trenutno vladaju u zemlji porijekla apelanta odnosno o eventualnom kršenju prava apelanta iz čl. 3. i 5. Evropske konvencije u slučaju njegovog protjerivanja u Siriju te u tom smislu rješenje uskladiti sa navedenom presudom Evropskog suda. Ustavni sud također zapaža da su nadležni upravni organi u ponovljenom postupku donijeli nova rješenja o protjerivanju apelanta protiv kojih je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH a koju je taj sud odbio kao neosnovanu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju donošenjem citirane presude Evropskog suda Al Husin protiv Bosne i Hercegovine od 7. februara 2012. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti u odnosu na situaciju u momentu podnošenja apelacija pa je Ustavni sud, stoga, mišljenja da je bespredmetno dalje razmatranje apelantovih navoda u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.b), d) a) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. st. 1. i 4, čl. 2. i 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ovo posebno stoga jer Ustavni sud ima u vidu da novodonešenim presudama Suda BiH i rješenjima Ministarstva i Službe nisu dovedeni u pitanje razlozi zbog kojih je apelantu i izrečena mjera protjerivanja odnosno da od vremena donošenja predmetne presude Evropskog suda do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda, nije došlo do poboljšanja situacije u Siriji,a što bi sve moglo biti od uticaja na apelantov status, već štaviše, da iz izvještaja humanitarnih organizacija i medija proizlazi da je u Siriji došlo do eskalacije sukoba,

29. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost ratione materiae

30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

31. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

32. Apelant navodi da je osporenim odlukama koje se odnose na njegovo protjerivanje iz BiH, prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja izričito zastupa stav da, općenito, pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom aktima javne uprave, iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje nijedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak, kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V. i W. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)).

34. Isto tako, u Odluci Evropske komisije za ljudska prava V. P. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva se kaže da «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem da odluče da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili to pravo treba da mu bude uskraćeno, ima diskrecionu, administrativnu prirodu i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan odredbama Konvencije (vidi odluku V. P. Protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 9. novembra 1987. godine, predstavka broj 13162/87, OI 54, stranica 211, stav 2).

35. S obzirom na navedeno, slijedi da se protjerivanje stranaca u okviru postupka o pravu na boravak, ubraja u domen javnog prava svake zemlje. Iz toga proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

36. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 8. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se izmjene pravne okolnosti odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5015/11 (A. H. I.) | Sudska praksa | Aktio