Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1017/09 (R. S.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1017/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1017/09, rješavajući apelaciju Relje Samoukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Relje Samoukovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-

870/05 od 14. januara 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1852/03 B od 9. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Relja Samouković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-870/05 od 14. januara 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1852/03 B od 9. decembra 2004. godine.

2. Presudom Opštinskog suda broj P-1852/03 B od 9. decembra 2004. godine apelant kao tuženi je obavezan da tužiocu M. H. isplati iznos od 8.439 KM na ime uloženih sredstava u stanu u ulici Hadželi broj 44 sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. avgusta 2003. godine pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.226 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Navedenom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu M. H. nadoknadi štetu u iznosu od 12.480 KM zbog bespravnog i nezakonitog korišćenja predmetnog stana u periodu od 6. marta 1996. do 19. marta 2003. godine.

3. Opštinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka izveo dokaze uvidom u priloženu dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, saslušao svjedoka S. K., kao i apelanta i M. H. u svojstvu parničnih stranaka. Opštinski sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je M. K. bio u posjedu predmetnog stana, na kom je apelant bio raniji nosilac stanarskog prava, te da je M. K. izvršio određena radove u stanu radi saniranja štete nastale u ratu. Opštinski sud se pozvao na odredbe člana 18.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kojim je propisano da lice čije je stanarsko pravo prestalo a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stan, ima pravo povraćaja sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava po važećem Zakonu od obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno članu 215 ZOO-a kojim je propisano da sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo od iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja. Opštinski sud je, shodno navedenom, zaključio da, iako M. H. nije imao ugovor o korišćenju stana, pripada mu naknada u visini neophodnih troškova koje je imao, a koje je utvrdio vještak građevinske struke, jer je apelant stekao korist nakon što je stupio u posjed predmetnog stana, bez ulaganja sopstvenih sredstava, pa M. H. kao oštećenom licu pripada pravo da mu se priznaju uložena sredstva, koja je apelant kao obogaćeni dužan da vrati. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Opštinski sud je u obrazloženju presude istakao da on neosnovano potražuje naknadu za korišćenje stana od M. H. s obzirom na to da mu je rješenjem upravnog organa od 15. juna 2003. godine utvrđen prestanak korišćenja predmetnog stana, koji je M. H. u prisustvu nadležnog organa i napustio.

4. Rješavajući o apelantovoj žalbi protiv Presude Opštinskog suda broj P-1852/03 B od 9. decembra 2004. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-870/05 od 14. januara 2009. godine kojom je odbio kao neosnovanu njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov prigovor koji se odnosio na nalaz vještaka, jer se iz pomenutog nalaza može izvesti jasan zaključak da su radovi koje je M. H. izvodio u predmetom stanu izvedeni za normalno korišćenje stana u vidu grubog i finog malterisanja stana, gletovanja, bojenja, nabavke i ugradnje stolarije, kuhinjske opreme, sanitarne opreme, popravka elektroinstalacija i grubo čišćenje stana. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da pomenuti radovi nisu bili neophodni, te da mu je stan predat u devastiranom stanju, jer to ne proizilazi iz zapisnika o primopredaji stana koji je sačinjen prilikom iseljenja M. H. U odnosu na apelantove navode u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, tj. da se Zakon o prestanku primjene ne može primijeniti na konkretan slučaj jer je M. H. bio bespravni korisnik, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani jer u konkretnom postupku nije bilo presudno u kom je svojstvu M. H. koristio predmetni stan, nego se radilo o primjeni instituta obligacionog prava – sticanje bez osnova iz člana 215 ZOO-a, odnosno radilo se o prelaženju dijela imovine jednog subjekta u imovinu drugog subjekta, a pri tome nije postojao pravni osnov za taj prelaz.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je M. H. predmetni stan koristio bespravno i da ničim nije dokazao da je uložio bilo kakva sredstva na ime adaptacije stana, te da je, stoga, neosnovan njegov zahtjev za isplatu naknade. Sem toga, apelant je naveo da mu Kantonalni sud nije omogućio pristup sudu jer nije pozvan na ročište pred ovim sudom, zbog čega mu je onemogućio da zaštiti svoja prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije održao ročište, te da mu je na taj način onemogućen pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet, sem ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, takođe, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište povodom žalbe nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-

212-A). Ustavni sud napominje da, prema članu 217 stav 1 ZPP („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/95 i 19/06), drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprave ili na osnovu održane rasprave, a prema stavu 2 navedenog člana, drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepeni sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju je zadovoljeno apelantovo pravo na javnu raspravu „pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet“ s obzirom na to da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kada je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke i sprovođenjem dokaza koje je apelant predložio. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, budući da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze, te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka kako je to propisano članom 217 stav 1 ZPP. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1017/09 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio