Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1788/09 (D. P.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivično djelo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1788/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1788/09, rješavajući apelaciju Dragana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Popovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-
Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine i 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 8. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine i 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine.
2. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-07-000 004 od 22. juna 2007. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i drugih optuženih, apelant je oslobođen optužbe za učinjena krivična djela - spolno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav
1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZRS), spolno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZRS, krivično djelo iskorištavanja djece i maloljetnih lica za pornografiju iz člana 199. stav 1. KZRS i proizvodnja, prikazivanje dječije pornografije iz člana 200. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS i krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 4. KZRS.
3. Protiv pobijane presude blagovremeno su izjavili žalbe okružni tužilac iz Doboja, te branioci optuženih Srđana Kukića, Danijela Gunjevića, Branislava Đurđevića i Sanjina Simića, koji su prvostepenom presudom proglašeni krivim za krivična djela precizirana u izreci prvostepene presude. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 196 od 18. marta 2008. godine uvažene su izjavljene žalbe, te je Presuda Okružnog suda broj 013-0-K-07-000 004 od 22. juna 2007. godine ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Kako je utvrdio Vrhovni sud, žalba tužioca je osnovana vezana za povredu odredaba Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) a što je utjecalo na zakonito i pravilno donošenje presude. Navedeno je da se, takođe, žalbom tužioca osnovano ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje prilikom donošenja presude kojom se apelant i Siniša Radanović, na osnovu odredbe člana 290. tačka v) ZKPRS, oslobađaju optužbe koja apelantu stavlja na teret da je počinio krivično djelo silovanja iz člana 194. stav 4. KZRS. S obzirom na opisane bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pobijanu presudu Vrhovni sud je ukinuo, te odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Kako je Vrhovni sud zaključio, na pretresu pred Vrhovnim sudom biće postupljeno u smislu odredaba člana 323. ZKPRS, odnosno svi izvedeni dokazi pred prvostepenim sudom će biti prihvaćeni kao dokazni materijal. Nakon dokaznih prijedloga stranaka, ukoliko ih bude, sud će donijeti odluku o eventualnom izvođenju dokaza u smislu odredbe člana 268. stav 2. tačka d) ZKPRS. Nakon ovako provedenog postupka, Vrhovni sud će otkloniti uočene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i donijeti odluku u okviru koje će odgovoriti i na ostale žalbene prigovore, prije svega, ocjenom provedenih dokaza.
4. Vrhovni sud je, nakon održanog pretresa, donio Presudu broj 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine kojom je apelant proglašen krivim da je u sticaju pod tačkom 1. ove presude izvršio krivično djelo spolnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 1. KZRS za koje je apelantu utvrdio kaznu zatvora od jedne godine, pod tačkom 3. ove presude krivično djelo spolnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje je apelantu utvrdio kaznu zatvora od tri godine, pod tačkom 4. ove presude krivična djela silovanja iz člana 193. stav 4. KZRS za koje je apelantu utvrdio kaznu zatvora od osam mjeseci, krivično djelo iskorištavanja djece i maloljetnih lica za pornografiju iz člana 199. stav 1. KZRS za koje je apelantu utvrdio kaznu zatvora od šest mjeseci i krivično djelo proizvodnja, prikazivanje dječije pornografije iz člana 200. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje je apelantu utvrdio kaznu zatvora od jednog mjeseca. Zbog učinjenih krivičnih djela, Vrhovni sud je apelanta, primjenom člana 42. stav 2. tačka 2. KZRS, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prvenstveno naveo da je, u skladu sa Rješenjem istog suda broj 118-0-Kž-07-000 196 od 18. marta 2008. godine, održao pretres na kojem su otklonjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te nedostaci presude Okružnog suda koji su se ogledali u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, zbog kojih je predmetna presuda i ukinuta, na način što je kao dokaznu građu za svoju odluku uzeo navedene dokaze provedene pred prvostepenim sudom. Dalje je navedeno da je, pored dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, na pretresu izveo i dokaz saslušanjem optuženog Sanjina Simića, te obrazloženo da je odbijen prijedlog optuženog Darija Đekića da se kao dokaz izvede čitanje naredbe o provođenju istrage s obzirom na to da se radi o aktu Tužilaštva koji se već nalazi u spisi. Navedeno je da je odluku kao u izreci presude sud donio na temelju takve dokazne građe. Istaknuto je da je Vrhovni sud prihvatio svjedočenje oštećene mldb. S. R. (u daljnjem tekstu: oštećena) da je apelanta upoznala 15. maja 2006. godine oko 23 sata kod spomenika u Derventi. Prema njenom kazivanju, tom prilikom je apelant bio u društvu sa optuženim Srđanom Kukićem i Slavenom Ćorićem. Ponudio je da oštećenu poveze kući svojim vozilom, rekavši da će se provozati po gradu. Nakon toga, po svjedočenju oštećene, ona je imala seksualni odnos sa apelantom. Prvostepeni sud je prihvatio ovakvo svjedočenje oštećene, jer njen iskaz je, prema uvjerenju toga suda, uvjerljiv i istinit s obzirom na to da je oštećena djelovala iskreno kada je rekla da je to bilo upravo 15. maja 2006. godine. Prvostepeni sud je svoju ocjenu iskaza oštećene mldb. S. R. provjerio putem vještačenja kliničkog psihologa, koje je Vrhovni sud prihvatio, jer je dato objektivno, stručno i u skladu sa pravilima struke i ono nije osporeno kako u toku prvostepenog, tako i drugostepenog postupka. Za razliku od prvostepenog suda, Vrhovni sud je usvojio stanovište da su u činjeničnom opisu optužnice pod tačkom 1. sadržana sva obilježja krivičnog djela spolnog nasilja nad djetetom iz člana stav 1. KZRS. Vinost učinioca, bio to umišljaj ili nehat, ako ne predstavlja posebno zakonsko obilježje krivičnog djela, nije neophodan činjenični sastojak optužnice, pa time ni presude za bliže određenje krivičnog djela. Kako je zaključio Vrhovni sud, u ovom primjeru umišljaj učinioca ne predstavlja poseban elemenat ovih krivičnih djela, pa samim tim nije ni neophodan sastojak činjeničnog opisa optužnice, a ni presude. Stoga, u konkretnom slučaju u odnosu na lično svojstvo oštećene kao elemenat bića krivičnog djela apelant je postupao sa eventualnim umišljajem, pa su tako u njegovom postupanju kritične prilike ostvarena sva obilježja krivičnog djela spolnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 1. KZRS. Također, prema ocjeni Vrhovnog suda, u radnjama apelanta i Danijela Gunjevića u odnosu na tačku 4. optužnice stiču se sva obilježja krivičnog djela spolnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZRS. Analizu vrednovanja dokaza od prvostepenog suda u pogledu tačke 5. optužnice Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio, gdje je svjedočenje oštećene dovedeno u vezu i provjereno kroz iskaze svjedoka Tahira Ajkića, apelanta, te vještačenje Željka Trninića, a što je sve detaljno izloženo u prvostepenoj presudi. Međutim, Vrhovni sud smatra da je oštećena od apelanta bila izložena ozbiljnoj prijetnji da će, ukoliko ne pristane na obljubu, biti otkriveno za nju nešto što bi škodilo njenoj časti i ugledu. U pogledu krivičnog djela iskorištavanja djece i maloljetnih lica za pornografiju iz člana 199. stav 1. KZRS i krivičnog djela proizvodnje i prikazivanja dječije pornografije iz člana 200. KZRS, Vrhovni sud je zaključio da je bez osnova tvrdnja prvostepenog suda da namjera predstavlja poseban element ovih krivičnih djela. Naime, nije sporno, a prozlazi iz svih provedenih dokaza, da je apelant znao za starost oštećene, te da je snimke učinio dostupnim trećim licima, čime su ostvarena sva obilježja spomenutih krivičnih djela da ih je apelant počinio sa direktnim umišljajem. Primjenom odredbe člana 42. stav 2. tačka 2. KZRS apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, smatrajući da će izvršenje ovakve kazne imati kao posljedicu ostvarenje svrhe kažnjavanja.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžk-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine. Ocjenjujući prigovore koji se iznose u apelantovoj žalbi, a koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tač. j) i g) ZKPRS, kao i one iz člana 303. stav 2. ZKPRS, Vrhovni sud smatra da ti prigovori nisu osnovani. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, pretres pred drugostepenim sudom predstavlja nastavak žalbenog postupka, nakon ukidanja prvostepene presude Okružnog suda, pa je drugostepeni sud, prihvatajući na pretresu kao dokazni materijal dokaze izvedene pred prvostepenim sudom u smislu člana 323. stav 2. ZKPRS, pravilno postupio i time nije povrijedio nijednu odredbu ZKPRS, niti učinio povrede na koje ova žalba ukazuje. Dalje je navedeno da osnovu za postupak pred Vrhovnim sudom predstavlja potvrđena optužnica okružnog tužioca broj Kt-1264/06 od 22. decembra 2006. godine, koju je okružni tužilac precizirao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom 20. juna 2007. godine. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, prigovor žalbe da ne postoji optužni akt i da se ne zna sadržaj optužnice nije osnovan. Istaknuto je da je pobijana presuda dala valjane razloge u pogledu dokaza izvedenim pred prvostepenim sudom, a kada je riječ o ocjeni tih dokaza, dala je razloge zašto te dokaze u odnosu na apelanta ocjenjuje na način suprotan onome koji je dala prvostepena presuda kojom je apelant za sve radnje koje su mu stavljene na teret oslobođen optužbe. Takvu ocjenu i vijeće Vrhovnog suda u cijelosti prihvata, jer su relevantna činjenična utvrđenja onih dijelova izreke pobijane presude koja se odnose na apelanta utvrđena, prije svega, na osnovu iskaza oštećene, a onda i na osnovu iskaza svjedoka Tahira Ajkića, te iskaza svjedoka Dražena Radanovića, Veljka Ljuboje, Slavena Ćorića, djelimično i na iskazu majke oštećene, kao i svjedoka Stjepana Merčepa. Stoga, svi prigovori ove žalbe, kako je zaključio Vrhovni sud, da je pobijana presuda zahvaćena bitnim povredama krivičnog postupka i da činjenično stanje nije utvrđeno ni potpuno ni pravilno nisu osnovani. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i prigovori apelantove žalbe koji se iznose u žalbenom osnovu povrede krivičnog zakona, posebno oni koji se odnose na pravnu kvalifikaciju radnji opisanih pod tač. 1. i 3. izreke pobijane presude, u smislu da je te radnje trebalo pravno kvalifikovati kao jedno djelo obljube nad djetetom iz člana 195. stav 1. KZRS. Naime, Vrhovni sud je, suptrotno navodima žalbe, utvrdio da ne postoji vremenski kontinuitet u preduzimanju predmetnih radnji, budući da je radnja pod tačkom 1. izreke presude „preduzeta 15. maja 2006. godine a radnja pod tačkom 3. 15. na 16. juni 2006. godine, dakle, nakon mjesec dana“. Dalje je navedeno da je presuda Okružnog suda i ukinuta zbog toga što „činjenični supstrat izreke presude ne mora da sadrži oblik vinosti“ zbog čega je „drugačijom ocjenom, kada je o obliku vinosti riječ, pobijana presuda izvela pravilan zaključak sa kojim oblikom vinosti“ je apelant počinio djela za koja je osuđen. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takođe su neosnovani prigovori žalbe koji se odnose na povredu krivičnog zakona u dijelu činjeničnog supstrata pod tačkom 4. izreke pobijane presude koji je pravno kvalifikovan kao krivična djela iskorištavanja djece i maloljetnih lica za pornografiju iz člana 199. stav 1. KZRS i proizvodnja i prikazivanje dječije pornografije iz člana 200. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. U tom kontekstu je navedeno da bitno obilježje krivičnog djela iz člana iskorištavanja djece i maloljetnih lica za pornografiju iz člana 199. stav 1. KZRS čini zloupotreba djeteta ili maloljetnog lica za izradu slika i dr., a da se krivično djelo iskorištavanja djece i maloljetnih lica za pornografiju i prikazivanje dječije pornografije iz člana 200. stav 2. KZRS čini u slučaju kada se nudi, distribuira, prikazuje ili javno izlaže ili na drugi način učini dostupnim slika, audio-vizuelni ili drugi sadržaj koji predstavlja pornografiju a da djelo iz stava 2. navedenog člana postoji ako se ono vrši prema licu mlađem od 16 godina. Budući da je oštećena u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bila mlađa od 16 godina, sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da u njegovim radnjama nisu sadržana bitna obilježja kvalificiranog oblika predmetnog krivičnog djela. Konačno, ocjenjujući žalbene prigovore koji se tiču odluke o kazni, Vrhovni sud smatra da je pobijana presuda svima optuženima utvrdila kazne, odnosno izrekla kazne u skladu sa pravilima o odmjeravanju kazne koje propisuje odredba člana 37. stav 1. KZRS, te odredbama čl. 38. tačka 2. i 39. stav 1. tačka 2. KZRS. Prema ocjeni Vrhovnog suda, te su kazne u svemu primjerene težini počinjenih djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima su djela počinjena. One su i dovoljne i potrebne da bi se prema optuženima ostvarila svrha kažnjavanja koju propisuje odredba člana 28. KZRS, pa razloge koje je iznijela pobijana presuda da optuženima izrekne te kazne prihvata i vijeće Vrhovnog suda.
6. Apelant smatra da mu je presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, prije svega, prigovara dokaznom postupku i navodi da je Vrhovni sud u svom rješenju od 18. marta 2008. godine odlučio da će postupati u smislu člana 323. ZKPRS, što jasno pokazuje da je vijeće drugostepenog suda ustanovilo da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, što nesporno podrazumijeva da dokazi koji su izvedeni na takvom glavnom pretresu moraju biti i taksativno navedeni u osporenoj presudi, odnosno presudi koja se pobija odgovarajućim redovnim pravnim lijekom. Apelant smatra da je Vrhovni sud počinio bitne povrede odredaba ZKPRS na njegovu štetu, a prije svega na član 14. ZKP koji predviđa u stavu 2. spomenutog člana da je sud dužan da sa jednakom pažnjom ispita i utvrdi činjenice koje terete optuženog, kao i one koje mu idu u korist. U konkretnoj situaciji, prema apelantovom mišljenju, nezakonitim postupanjem Vrhovnog suda, koji u obrazloženju osporene presude nije naveo koje dokaze je izveo tokom postupka, apelantu je onemogućen pravičan pristup sudu, a upravo zbog razloga koji su navedeni, a i zbog razloga na koje optuženi i odbrana u prvostepenom postupku nisu mogli utjecati. Dalje, kod ovakvog stanja stvari apelantu je onemogućeno da i pred Vrhovnim sudom koristi svoje elementarno pravo na odbranu i da se izjašnjava o izvedenim dokazima koji se provode pred tim sudom, pa čak i kod činjenice kada bi se hipotetički koristili zapisnici sa pretresa pred Okružnim sudom radi analize navoda stranaka pred tim sudom. U tom slučaju stoji obaveza drugostepenog suda, koji je u ovom slučaju postupao kao prvostepeni, da o svakoj činjenici i dokazu odgovori na način kako je predviđeno ZKPRS, a to podrazumijeva da svaki dokaz dovede u međusobnu vezu a nakon toga dâ i svoj sud o svemu tome. Kako apelant navodi, u konkretnoj krivičnopravnoj stvari ne zna se da li je došlo do prekoračenja optužbe, odnosno ne zna se uopšte za koje krivično djelo je optužen apelant, pa je i zbog toga očigledno da se osporena presuda ne može ispitati, da je nerazumljiva, jer ne sadrži osnovne elemente i razloge da bi se po njoj postupalo a osobito zato što je izreka presude nerazumljiva, zbog kojih se uopšte po njoj ne može postupati zbog čega je na štetu optuženog počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) i člana 303. stav 2. ZKP. Dakle, apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena uz najgrublju povredu prava na pravično suđenje zbog čega je predložio da Ustavni sud usvoji apelantovu apelaciju, te preinači osporenu presudu Vrhovnog suda, odnosno potvrdi presudu Okružnog suda, ili da Ustavni sud usvoji apelaciju i odluči da predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi nepravilno proveli dokazni krivični postupak, pogrešno ocijenili izvedene dokaze i počinili bitne povrede krivičnog postupka.
S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu dokaznog krivičnog postupka, pogrešne ocjene izvedenih dokaza i bitnih povreda krivičnog postupka (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
11. Ustavni sud naglašava, u vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza na kojima su sudovi temeljili svoje odluke, da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom i ukoliko nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Vrhovni sud u svojim presudama u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivična djela koje mu se stavljaju na teret. Vrhovni sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne, koje je kao pravilno i zakonito izvedene prihvatio i Vrhovni sud odlučujući po apelantovoj žalbi. Ovo se naročito odnosi na iskaze oštećene i svjedokâ, izjavi apelanta koji je saslušan na pretresu pred Vrhovnim sudom, te nalaz i mišljenje vještaka. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, u presudi su dati razlozi o svim relevantnim elementima krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Osim toga, u osuđujućoj presudi protiv apelanta dato je obrazloženje koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o apelantovoj krivici uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnih djela koja su mu stavljena na teret za koje mu je izrečena kazna zatvora. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, nesporno je da je apelant u toku postupka imao mogućnost da predloži dokaze u svoju korist. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud odbio izvođenje samo jednog dokaza, i to zbog razloga što se on već nalazio u spisu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ovakva ocjena dokaza sudova ne doima proizvoljnom. Također, Vrhovni sud je obrazložio i sve apelantove prigovore o bitnim povredama krivičnog postupka, dajući jasna i potpuna obrazloženja zbog čega smatra da te povrede nisu učinjene. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie)neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić