Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1843/09 (B. Đ.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1843/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1843/09, rješavajući apelaciju Branislava Đurđevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Đurđevića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-
Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine i 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, koga zastupa Mirko Dabić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. juna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine i 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine.
2. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-K-07-004 od 22. juna 2007. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i drugih optuženih, utvrđeno je da je apelant neutvrđenog dana u augustu 2006. godine, oko 23 časa, u Derventi, drugog prinudio na obljubu upotrebom sile, a djelo je izvršeno prema maloljetnom licu i pri tome je izvršeno više silovanja od više lica. Na opisani način apelant je, zajedno sa još jednim saučesnikom, počinio krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U navedenom krivičnom postupku Okružni sud je izveo veliki broj dokaza koji su uključivali saslušanje svjedoka, vještačenje vještaka medicinske i elektronske struke, izjave oštećene i apelanta. Apelantova odbrana izvela je dokaze svjedočenjem apelanta u vlastitom predmetu, unakrsnim ispitivanjem mldb. oštećene i svjedoka takođe mldb. A. T., korištenjem iskaza svjedoka koje je predložila odbrana i druge dokaze. Okružni sud je van svake razumne sumnje utvrdio činjenično stanje pod tačkom 6. optužnice u odnosu na apelanta, te utvrdio da su u njegovim radnjama sadržana obilježja krivičnog djela silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, dakle, kvalifikovanog oblika ovog djela, jer je ono izvršeno prema maloljetnom licu, te je djelo izvršeno od više lica (dva), pod kojim pojmom se podrazumijevaju najmanje dvije osobe ili više njih a ovaj oblik djela je ostvaren ako su najmanje dva lica ostvarila dovršeno krivično djelo silovanja, koristeći pri tome istu priliku, što je u konkretnom bio slučaj. Tokom krivičnog postupka apelantova uračunljivost ničim nije bila dovedena u pitanje, pa sud prihvata da je apelant bio uračunljiv, dakle, da je u vrijeme izvršenja djela bio sposoban za rasuđivanje, da je bio u mogućnosti da shvati i razumije značaj svojih radnji, te da je bio potpuno sposoban da donese odluku i shvati njen značaj. Okružni sud je apelantu, takođe u smislu člana 37. KZRS, pored toga što je ocijenio olakšavajuće okolnosti - njegovu mladost, dosadašnje ponašanje i da je nezaposlen, ocijenio težinu i društvenu opasnost djela, stepen krivične odgovornosti apelanta i jačinu povrede zaštićenog dobra - povrijeđen spolni integritet maloljetnog lica, pa imajući u vidu da je za ovo djelo zaprijećena kazna zatvora od tri do 15 godina, izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, smatrajući da će se ovako izrečenim kaznama postići kako specijalna, tako i generalna svrha kažnjavanja, propisana čl. 5. i 28. KZRS.
3. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 196 od 18. marta 2007. godine uvažio žalbe okružnog tužioca iz Doboja, te apelantovog branioca i ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine je primjenom odredaba člana 38. tačka 2 i člana 39. stav 1. tačka 2. KZRS apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istaknuto je da je, u skladu sa navedenim rješenjem, Vrhovni sud održao pretres na kome su otklonjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te nedostaci te presude koji su se ogledali u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a zbog kojih povreda je ukinuta prvostepena presuda, na način što je kao dokaznu građu za svoju odluku uzeo izvedene dokaze pred prvostepenom presudom. Istaknuto je da je, pored dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, na pretresu pred Vrhovnim sudom saslušan i optuženi Sanjin Simić, te konstatirano da je odbijen prijedlog optuženog Darija Đekića da se kao dokaz izvede čitanje naredbe o provođenju istrage. Navedeno je da je odluku kao u izreci presude sud donio na temelju takve dokazne građe. U toku krivičnog postupka sud je izveo veći broj dokaza koji su obuhvatali iskaze optuženih i oštećene, većeg broja svedoka optužbe i odbrane, zatim, vještačenje vještaka medicinske struke i kliničkog psihologa. U pogledu činjeničnih utvrđenja u odnosu na krivično djelo, činjenično bliže opisano tačkom 6. optužnice, koje se stavlja na teret apelantu, ponovo je za osnov uzeto svjedočenje oštećene. Iz svjedočenja oštećene proizlazi da ju je u avgustu 2006. godine Jelena Pokrajac nazvala putem telefona, rekavši joj da mora doći kod T. A., jer će u protivnom reći njenim roditeljima kako šalje poruke njenom dečku i da zna šta je sve radila. Oštećena je otišla na dogovoreno mjesto i vrata joj je otvorio Danijel Gunjević. Poslije je ušao apelant i na način naveden u presudi izvršio krivično djelo silovanja. Navedeno je da je ovakvo činjenično stanje, nakon izvršene analize svih provedenih dokaza, utvrdio prvostepeni sud. Pri tome prvostepenom presudom daju se potpuni i cjeloviti razlozi koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud ne dijeli mišljenje izneseno u toj presudi u pogledu ocjene da predmetnom optužnicom nisu sadržani svi elementi krivičnog djela silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Kao što je već rečeno, u rješenju koje je ukinuto navod da je „optuženi Danijel Gunjević uhvatio oštećenu, maloljetnu R. S. za ruke i odgurao natraške u sobu gdje je bilo ugašeno svjetlo, gdje ga je morala oralno zadovoljiti, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu samo paušalno navedene okolnosti, već je riječ o konkretnim radnjama usmjerenim na slamanje otpora oštećene, a radi ostvarenja inkriminisanog seksualnog odnosa.“ Prema ocjeni Vrhovnog suda, svjedočenje optuženog Sanjina Simića dato pred Vrhovnim sudom, koji negira izvršenje djela, ali ne negira postojanje događaja kao cjeline, nije dovelo u pitanje izložene činjenične zaključke. Vrhovni sud nije poklonio vjeru ovom svjedočenju, jer niti je bilo uvjerljivo, a u suprotnosti je sa ostalim provedenim dokazima (svjedočenje oštećene i T. A.). Prilikom odmjeravanja kazni Vrhovni sud je imao u vidu vremenski raspon između posebnog minimuma i maksimuma za pojedina krivična djela. Zatim, Vrhovni sud je pažljivo uzeo u obzir sve činjenice propisane odredbom člana 37. stav 1. KZRS, te je izrekao kaznu zatvora za koju smatra da će biti odgovarajuća za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane odredbom člana 28. KZRS. Apelantu je primjenom odredaba člana 38. tačka 2. i člana 39. stav 1. tačka 2. izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. I u ovom slučaju, s obzirom na to da se radi o do sada neosuđivanim mladim licima i da se imaju u vidu ukupne okolnosti koje karakterišu sve događaje kao cjelinu, a posebno najnižu propisanu kaznu zatvora, Vrhovni sud je zaključio da sve te okolnosti čine naročito olakšavajuće okolnosti koje opravdavaju izricanje kazne zatvora ispod zakonom propisanog minimuma. Na osnovu odredbe člana 44. stav 1. KZRS u izrečene kazne zatvora optuženima je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, i to od 11. oktobra 2006. godine pa do 22. juna 2007. godine.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-09-000 011 od 28. aprila 2009. godine odbijene su kao neosnovane žalbe republičkog tužioca i apelantovog branioca i Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Kžž-08-000 007 od 2. decembra 2008. godine potvrđena. Navedeno je da apelant žalbom pobija presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući da nije na nesumnjiv način utvrđena činjenica upotreba sile, što čini konstitutivni element bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, te način na koji se malodobna oštećena suprotstavlja apelantu. Apelant žalbom napada i odluke o izrečenoj kazni i ističe da je kazna prestroga, da pri odmjeravanju kazne nisu ocijenjene olakšavajuće okolnosti, posebno njegova starosna dob, nepromišljenost, te da se svrha kažnjavanja u ovom slučaju mogla ostvariti i osudom na manju kaznu. U vezi sa apelantovim prigovorima da prema oštećenoj nije na nesumnjiv način dokazana primjena sile, Vrhovni sud je istakao da je prvostepena presuda o tome dala valjane razloge na strani 31, a takvu ocjenu je prihvatila i pobijana presuda, te da je prihvata i vijeće Vrhovnog suda. Naime, činjenična utvrđenja iz izreke ovog dijela presude zasnovana su na iskazu oštećene koja se u svom iskazu na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom detaljno izjasnila o tome kako su se svaki od optuženih prema njoj odnosili i koje su radnje i na koji način prema njoj preduzeli. Zbog toga su neosnovani prigovori žalbe da nije dokazana upotreba sile prema oštećenoj. Ocjenjujući žalbene prigovore koji se tiču odluke o kazni, Vrhovni sud smatra da je pobijanom presudom apelantu izrečena kazna u skladu sa pravilima o odmjeravanju kazne koju propisuju odredbe člana 37. stav 1. KZRS, te odredbe čl. 38. tačka 2. i 39. stav 1. tačka 2. KZRS. Kako je Vrhovni sud zaključio, sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti u dovoljnoj mjeri su došle do izražaja, pa prigovori žalbe republičkog tužioca da su izrečene kazne preblage, kao i prigovori apelantove žalbe da su one prestroge nisu osnovani. Te kazne u svemu su primjerene težini počinjenih djela, stepenu krivične odgovornosti optuženih i okolnostima pod kojima su djela počinili. One su, prema ocjeni Vrhovnog suda, i dovoljne i potrebne da bi se prema optuženima ostvarila svrha kažnjavanja koju propisuje odredba člana 28. KZRS, pa razloge koje je iznijela pobijana presuda da optuženima izrekne te kazne prihvata i Vijeće Vrhovnog suda.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je predmetna inkriminacija u odnosu na njega izvršena avgusta 2006. godine, a pravosnažna presuda donesena 28. aprila 2009. godine, pa je očigledno da, kako zaključuje apelant, nižestepeni sudovi nisu ispoštovali zahtjev razumnog vremena u konačnom odlučivanju. Naime, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-07-
000196 od 18. aprila 2008. godine ukinuo prvostepenu Presudu Okružnog suda broj 013-0-K-07-
000004 od 22. juna 2007. godine, koja je prethodila konačnoj odluci, i otvorio glavni pretres tek 2. decembra 2008. godine. Na ovaj način krivični postupak protiv apelanta je van standarda razumnog roka dugo trajao, čime je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da je njegov položaj bio bitno pogođen, jer neizvjesnost do donošenja konačne odluke utjecala je na njegovu namjeru da zaključi brak i zasnuje porodicu, pa je tako ozbiljna veza sa djevojkom koja je trajala nekoliko godina prestala, mada je bio ubijeđen u svoju nevinost u vezi sa predmetnom radnjom. Pored toga, konačna odluka suda o apelantovoj krivici isključivo se temelji na sumnjivom iskazu oštećene, koja je, osim u fazi istrage, ponovo ispitana tokom prvostepenog postupka. Apelant zaključuje da su njena životna dob i razlozi svjedočenja pred prvostepenim sudom u žalbi na tu presudu i nakon otvaranja glavnog pretresa zahtijevali njeno ponovno saslušanje, a što je predlagala apelantova odbrana, što je bitnog utjecalo na ostvarivanje prava na odbranu, principa ravnopravnosti stranaka, a time na ostvarivanje prava na pravično suđenje. Zbog toga, apelantu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak, pa apelant traži ukidanje obje presuda Vrhovnog suda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je krivični postupak protiv njega trajao, prema njegovom mišljenju, „van standarda razumnog roka odlučivanja“ i što je sud konačnu odluku o njegovoj krivici isključivo temeljio na sumnjivom iskazu oštećene, mldb. S. R.
10. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
11. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima, apelant tvrdi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno nedonošenjem odluke u razumnom roku, te da je krivični postupak trajao od avgusta 2006. godine, a pravosnažna presuda donesena 28. aprila 2009. godine, dakle, krivični postupak je trajao dvije godine i osam mjeseci. Kad se uzme u obzir da je optužnica Okružnog suda broj KT- 1264/06 datirana 22. decembra 2006. godine, onda se vidi da je krivični postupak trajao dvije godine i četiri mjeseca. Imajući u idu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da trajanje krivičnog postupka od dvije godine i četiri mjeseca u kojem je bilo više optuženih nije bilo izvan razumnog roka, te da je, uzimajući sve elemente u obzir, suđenje bilo u okviru standarda prava na pravičan postupak te zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu apelantovih navoda da je sud svoje oduke isključivo temeljio na sumnjivom iskazu oštećene, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Razmatrajući apelantove navode koji se tiču konačne odluke o njegovoj krivici i koji je isključivo temeljio na sumnjivom iskazu oštećene zbog koje su mu povrijeđena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom krivičnom postupku proveden obiman i detaljan dokazni postupak i da je sudska odluka zasnovana na dokazima koji su izvedeni u prvostepenom postupku, nalazima vještaka, izjavama sjedoka, oštećene i izjavi apelanta koji je saslušan na pretresu pred Vrhovnim sudom. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, u presudi su dati razlozi o svim relevantnim elementima krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Apelant u navodima apelacije ističe „da su u žalbi na tu presudu i nakon otvaranja glavnog pretresa zahtijevali njeno [apelantičino] ponovno saslušanje, a što je predlagala apelantova odbrana“. Kako se vidi na strani 12. Presude Okružnog suda, apelantova odbrana je izvela dokaze svjedočenjem apelanta u vlastitom predmetu, unakrsnim ispitivanjem mldb. oštećene i svjedoka, takođe mldb., A. T., korištenjem iskaza svjedoka koje je predložila odbrana i druge dokaze iz čega slijedi da je apelant imao mogućnost da postavlja pitanja oštećenoj. Dalje, iz presuda Vrhovnog suda se ne može zaključiti da je apelant predlagao saslušanje oštećene i da mu je to sud osporio, jer o toj procesnoj situaciji u ovim presudama nema nikakvih navoda, pogotovo da je sud osporio apelantu ispitivanje oštećene. Osim toga, u osuđujućoj presudi protiv apelanta dato je obrazloženje koje, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o apelantovoj krivici, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je izveo zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje mu je izrečena kazna zatvora. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić