Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1860/09 („Labud“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1860/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1860/09, rješavajući apelaciju „Labud“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 I 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Labud“ d.o.o. Cazin podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pžp-
09-000059 od 7. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-Pr-09-000038-I od 5. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Labud“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 12. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pžp-09-000059 od 7. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 020-0-Pr-09-000038-I od 5. februara 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 020-0-Pr-09-000038-I od 5. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Pžp-09-000059 od 7. aprila 2009. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu Federalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 1002520844 od 1. decembra 2008. godine, izdatom zbog prekršaja iz člana 70. stava 1. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je odredbom člana 35. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 31/06, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) propisano da kada je prekršajni nalog uručen putem pošte, smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po isteku pet radnih dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te kako je apelantu sporni prekršajni nalog upućen putem pošte 24. decembra 2008. godine, rok je u konkretnom slučaju počeo teći od 25. decembra 2008. godine, a dostava se smatra uredno izvršenom 31. decembra 2008. godine. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je zaključio, da je zadnji rok za podnošenje zahtjeva za sudsko odlučivanje bio 8. januara 2009. godine, te kako je apelant to učinio 12. januara 2009. godine, prvostepeni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je apelant u žalbi isticao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o prekršajima kada je odbacio njegov zahtjev za sudsko odlučivanje zbog neblagovremenosti, te da je povrijedio odredbu člana 7. navedenog zakona, jer su mu tokom postupka uskraćena minimalna prava, pa da je na taj način počinjena bitna povreda pravila prekršajnog postupka iz člana 62. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima. Suprotno tvrdnjama žalbe, Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su bile značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijelo pobijano rješenje, te za svoje zaključke dao valjane razloge. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 35. stav 3. Zakona o prekršajima propisano da, kada je prekršajni nalog uručen putem pošte, smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po isteku pet radnih dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu. S obzirom da je apelantu prekršajni nalog upućen putem pošte 24. decembra 2008. godine, u skladu sa navednom zakonskom odredbom, rok je počeo teći od 25. decembra 2008. godine te se smatra da je dostava uredno izvršena 31. decembra 2008. godine, a ne 1. janura 2009. godine, kako je apelant u žalbi tumačio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je zadnji rok za podnošenje zahtjeva za sudsko odlučivanje bio 8. januar 2009. godine, a kako je apelant zahtjev podnio 12. januara 2009. godine, prvostepeni sud je pravilno postupio kada ga je odbacio kao neblagovremen.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o prekršajima, kojim su utvrđeni rok za dostavljanje prekršajnog naloga i rok u kojem okrivljeni može zatražiti sudsko odlučivanje vraćanjem potpisanog prekršajnog naloga sudu (rok od 8 dana od prijema prekršajnog naloga). Ovakvim, po apelantovom mišljenju proizvoljnim tumačenjem rokova, suđenje apelantu nije bilo pravično, jer mu nije omogućen pristup sudu, a takođe mu je uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Po apelantovom mišljenju, rok za podnošenje zahtjeva za sudsko odlučivanje nije mogao teći po “fiktivnoj pretpostavci da mu se prekršajni nalog smatra uručenim 1. januara 2009. godine, niti 2. januara 2009. godine kao neradnih dana novogodišnjih praznika, a niti 3. januara 2009. godine (subota), kao ni 4. januara 2009. godine (nedjelja), već je razumni rok u kojem je apelant mogao koristiti efektivni pravni lijek - zahtjev za sudsko odlučivanje koji bi mu omogućio pravo na pristup sudu počeo teći od prvog radnog dana 5. januara 2009. godine, a završio se 13. januara 2009. godine“ S obzirom da je apelant zahtjev za sudsko odlučivanje uputio 12. januara 2009. godine, to je po apelantovom mišljenju, zahtjev blagovremeno podnesen, tako da su prvostpeni i drugostepeni sud proizvoljno primijenili odredbe Zakona o prekršajima kada su smatrali njegov zahtjev neblagovremenim.
6. Zakon o prekršajima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 31/06), u relevantnom dijelu glasi:
Član 34.
Sadržaj prekršajnog naloga (1)Prekršajni nalog se donosi u pisanoj formi i mora sadržavati sljedeće podatke:
12) uputstvo da se novčana kazna, šteta i troškovi moraju platiti, ili da okrivljeni mora zatražiti sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu u roku od osam dana od dana uručenja;
Član 35.
Uručenje prekršajnog naloga (1) Prekršajni nalog sastoji se od originala i najmanje dvije kopije. Original zadržava ovlašteni organ u svojoj evidenciji. Dvije kopije uručuju se okrivljenom. (2) Prekršajni nalog može se uručiti okrivljenom na bilo koji od sljedećih načina:
1) osobnim uručenjem,
2) uručenjem putem pošte ili
3) pričvršćivanjem, ili ostavljanjem prekršajnog naloga na sigurnom i vidljivom mjestu na motornom vozilu, ako je prekršaj koji je počinjen vezan za nepropisno parkiranje motornog vozila. (3) Kada je prekršajni nalog uručen osobno, datum uručenja je datum kada ga je okrivljeni primio. Kada je prekršajni nalog uručen putem pošte smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po isteku pet radnih dana nakon što ga je ovlaštni organ predao na poštu. Kada je prekršajni nalog ostavljen na motornom vozilu datum uručenja je datum kada je ostavljen na motornom vozilu. Član 37. (1) Ukoliko je prekršajni nalog pravilno dostavljen u skladu sa odredabama člana 34. ovog Zakona i ako okrivljeni u roku koji je određen u prekršajnom nalogu ne prihvati odgovornost za prekršaj u skladu sa odredbama člana 36. ovog Zakona, ili ne zatraži sudsko odlučivanje o predmetu pred sudom smatrat će se da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem i prkršajni nalog će postati konačan i izvršan. (2) Kada je novčana kazna određena zbog propuštanja u skladu sa ovim članom, ovlašteni organ koji je izdao prekršajni nalog odredit će dodatnu taksu za naplatu u iznosu od 20,00 KM. (3) U slučaju kada je prekršajni nalog uručen u skladu sa članom 35. stav 2. tačka 3. ovog Zakona ovlašteni organ obavijestit će vlasnika vozila osobnim uručenjem, ili putem pošte da takav prekršajni nalog postaje konačan i izvršan u roku od 10 dana od datuma obavještavanja.
Član 38.
Postupak po zahtjevu za odlučivanje pred sudom (1) Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora:
1) zatražiti sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je odredjeno u prekršajnom nalogu prije isteka roka odredjenog prekršajnim nalogom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
10. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je zbog navodno proizvoljne primjene odredaba Zakona o prekršaju u njegovom slučaju pogrešno utvrđeno da je zahtjev neblagovremeno podnio, čime mu je onemogućen pristup sudu.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih rješenja konstatovano da je apelantu prekršajni nalog upućen putem pošte 24. decembra 2008. godine, u skladu sa odredbom člana 35. Zakona o prekršajima, da je rok počeo teći od 25. decembra 2008. godine te se smatra da je dostava uredno izvršena 31. decembra 2008. godine (po isteku pet radnih dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu), a ne 1. januara 2009. godine, kako je apelant u žalbi tumačio. Imajući u vidu navedeno, sudovi su zaključili da je zadnji rok za podnošenje zahtjeva za sudsko odlučivanje bio 8. januar 2009. godine (prekršajnim nalogom odredjen rok od osam dana), a kako je apelant zahtjev podnio 12. januara 2009. godine, prvostepeni sud je pravilno postupio kada ga je odbacio kao neblagovremen. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, odnosno nema proizvoljnosti u pogledu primjene odredaba Zakona o prekršajima prilikom utvrđivanja blagovremenosti apelantovog zahtjeva za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu. Ovo, prije svega, imajući u vidu da je prekršajni nalog predat na poštu 24. decembra 2008. godine (srijeda); da je rok otpočeo teći 25. decembar 2008. godine (četvrtak); da su 27. i 28. decembar bili dani vikenda, te da je 31. decembar (srijeda) peti radni dan, istekom kojeg se prekršajni nalog ima smatrati uručenim. Ustavni sud nadalje zapaža da je nakon toga prvi naredni dan prvi radni dan računanja roka za podnošenja zahtjeva za sudsko odlučivanje. Na ovo ne utiče ni činjenica da je prvi dan računanja ovog roka u konkretnom slučaju 1. januar 2009. godine (četvrtak, ali neradni dan), pa je posljednji dan roka bio 8. januar 2009. godine (četvrtak). Naime, prema pravilima računanja rokova, ukoliko posljednji dan roka pada na državni praznik ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog radnog dana. Međutim, početak trajanja roka uvijek počinje teći prvog narednog dana od dana uručenja pismena, bez obzira da li je u pitanju radni ili neradni dan. Pritom, Ustavni sud posebno primjećuje da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao i ni u apelaciji, nije osporavao da mu je navedeni prekršajni nalog bio uručen, pa da mu je iz tog razloga uskraćena sudska zaštita, nego je samo osporio način na koji su sudovi izračunali početak i kraj roka istekom kojeg se smatra da je dostava uredno izvršena, odnosno kako su izračunali od kada počinje teći rok od osam dana u kojem se može podnijeti zahtjev za sudsko odlučivanje. Shodno navedenom, Ustavni sud, ne upuštajući se u ocjenu kvaliteta Zakona o prekršajima, smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant takođe navodi da mu je osporenim odlukam povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek zasnivaju na navodima da su sudovi zbog odbacivanja njegovog zahtjeva za sudsko odlučivanje i nedonošenja meritorne odluke uskratili apelantu pravo na pristup sudu, što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije . Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić