Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/09 (N. Ć.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2316/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2316/09, rješavajući apelaciju Nenada Ćirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Ćirića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0- Rev-07-001766 od 19. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-180/04 od 28. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ključu broj P-56/03 od 23. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Ćirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001766 od 19. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-180/04 od 28. augusta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ključu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-56/03 od 23. decembra 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-136/00 od 7. novembra 2001. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi - Općina Ključ (u daljnjem tekstu: prvotužena), Općina Ribnik (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Muharem Draganović (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da apelantu solidarno isplate 7.263,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. jula 1995. godine pa do isplate, a trećetuženi da apelantu isplati iznos od 26.100,00 KM sa kamatom od 1. oktobra 1995. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-163/02 od 27. januara 2003. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Presude Općinskog suda broj P-136/00 od 7. novembra 2001. godine, potvrdio prvostepenu odluku u odnosu na prvotuženu i drugotuženu, a u odnosu na trećetuženog prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj P-56/03 od 23. decembra 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se trećetuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 26.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. oktobra 1995. godine pa do konačne isplate, te troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom obavezan je apelant da trećetuženom naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku nespornim utvrđeno da je apelant ušao u posjed nekretnina koje su vlasništvo trećetuženog, te da je prvotužena dodijelila apelantu građevinsko zemljište i započeti objekat u vlasništvu trećetuženog u svrhu izgradnje poslovnog prostora uz novčanu naknadu od 7.263,00 KM. Također je nesporna činjenica da je apelant napustio predmetne nekretnine u jesen 1995. godine. Među parničnim strankama je, dalje, nesporno da je apelant izveo određene građevinske radove na predmetnom objektu u vlasništvu trećetuženog. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporan samo obim ulaganja u predmetni građevinski objekat i vrijednost uloženog. Općinski sud je utvrdio da je između stranaka nastala obligacija po osnovu stjecanja bez osnova. Apelant kao osoba koja je izvršila određeno ulaganje je osiromašen, a trećetuženi je obogaćen, te su se, stoga, stekli uvjeti za obavezu trećetuženog da vrati vrijednost uloženog, odnosno apelantovo pravo na naknadu troškova u visini koja zavisi od apelantov savjesnosti e. Općinski sud je, dalje, istakao da, prema odredbi člana 44. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Prema odredbi člana 45. stav 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega, a prema članu 45. stav 5. Zakona, nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu korisnih troškova samo ako su korisni za vlasnika. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je trećetuženi tokom postupka istakao prigovor zastare apelantovog potraživanja. Prema odredbama člana 47. navedenog zakona, potraživanja savjesnog posjednika iz člana 44. stav 3. i potraživanja nesavjesnog posjednika iz člana 45. st. 4. i 5. Zakona zastarijevaju u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku. Općinski sud je u obrazloženju dalje naveo da je u cijelosti prihvatio navode trećetuženog koji se odnose na vrijeme njegovog ulaska u posjed predmetnih nekretnina, a to je maj 1996. godine. Dalje je navedeno da je tom sudu poznato da se većina raseljenih osoba na područje općine Ključ vratila u proljeće 1996. godine, te je stoga i prihvatio navode trećetuženog da je on ušao u posjed nekretnina u maju 1996. godine, a ne navode apelanta koji je izjavio da je trećetuženi ušao u posjed svojih nekretnina još u toku 1995. godine. Imajući u vidu odredbe člana 47. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, zatim, nespornu činjenicu da je trećetuženi kao vlasnik nekretnina ušao u posjed tih nekretnina u maju 1996. godine, te činjenicu da je apelant tužbu podnio 13. decembra 2000. godine, Općinski sud je utvrdio da su apelantova potraživanja zastarjela. S tim u vezi, Općinski sud je smatrao da je nebitno da li je apelant savjestan ili nesavjestan posjednik.

6. Odlukom o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda broj CH/03/13844 od 27. juna 2007. godine uvažena je apelantova prijava ranijem Domu za ljudska prava za BiH protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-163/02 od 27. januara 2003. godine, te je naloženo Federaciji BiH da preduzme potrebne korake da osigura da taj sud donese novu meritornu odluku u odnosu na prvotuženu i drugotuženu u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke, dok je u odnosu na Republiku Srpsku, te trećetuženog prijava proglašena neprihvatljivom.

7. Odlučujući o apelantovim žalbama protiv presuda Općinskog suda broj P-136/00 od 7. novembra 2001. godine i broj P-56/03 od 23. decembra 2003. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-180/04 od 28. augusta 2007. godine. Navedenom presudom apelantova žalba protiv Presude Općinskog suda broj P-136/00 od 7. novembra 2001. godine je uvažena u odnosu na prvotuženu i drugotuženu, te je presuda preinačena tako da su navedeni tuženi obavezani da apelantu solidarno isplate iznos od 7.263,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. jula 1995. godine pa do isplate. Apelantova žalba protiv Presude Općinskog suda broj P-56/03 od 23. decembra 2003. godine je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da, kako je područje na kojem se nalazi građevinsko zemljište koje je bilo dodijeljeno apelantu uz naknadu pripalo Federaciji BiH – sadašnjoj Općini Ključ, navedena teritorijalna jedinica ne može preuzeti samo prava iz ranijeg vremena, a osloboditi se obaveza koje proistječu iz pravnih poslova organa koji su vršili vlast na toj teritoriji. S obzirom na to da je propisima Federacije BiH o vraćanju privremeno napuštenih nekretnina u toku rata zemljište koje je apelantu dodijeljeno na korištenje uz naknadu zajedno sa objektom moralo biti vraćeno trećetuženom, prema ocjeni Kantonalnog suda, došlo je do neosnovanog obogaćenja prvotužene i drugotužene na apelantovu štetu za iznos od 7.263,00 KM, koji odgovara vrijednosti uplaćenoj u DM 18. jula 1995. godine, zbog čega je prvostepena Presuda broj P-136/00 u tom dijelu preinačena, a apelantu su dosuđeni glavni dug i kamata od 18. jula 1995. godine s obzirom na to da je apelantu, nakon novog ustrojstva države BiH, onemogućena daljnja izgradnja predmetnog objekta. U vezi sa apelantovim žalbama u odnosu na Presudu Općinskog suda broj P-56/03 od 23. decembra 2003. godine (kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se trećetuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 26.100,00 KM), Kantonalni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba člana 47. Zakona o vlasničkopravnim odnosima apelantov tužbeni zahtjev odbio zbog zastare. Dalje je navedeno da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 13. decembra 2000. godine, a da je trećetuženi ušao u posjed predmetnog objekta i zemljišta čak i prema apelantovim navodima još 1995. godine. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, propuštanjem roka od tri godine apelant je izgubio pravo tužbom zahtijevati naplatu od trećetuženog.

9. Protiv navedene presude Kantonalnog suda reviziju su izjavili apelant i prvotužena. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001766 od 19. marta 2009. godine kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu, a reviziju prvotužene odbacio zbog nedozvoljenosti.

10. Vrhovni sud je istakao da je u postupku pravilno utvrđeno da je u konkretnom slučaju prema propisima Federacije BiH o vraćanju privremeno napuštenih nekretnina zemljište koje je apelantu dodijeljeno na korištenje uz naknadu zajedno sa objektom moralo biti vraćeno trećetuženom. Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da se radilo o neosnovanom obogaćenju trećetuženog, da rok zastare nije istekao u odnosu na njega, zbog čega bi bio u obavezi apelantu isplatiti traženu naknadu uloženih sredstava u građevinski objekat. Vrhovni sud je naveo da je razloge za zastaru takvog potraživanja dao prvostepeni sud u svojoj odluci od 23. decembra 2003. godine pozivom na odredbe člana 44. stav 3, člana 45. st. 4. i 5. i člana 47. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, što je pravilno prihvatio i drugostepeni sud, s obzirom na to da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari bila podnesena 13. decembra 2000. godine, a da je trećetuženi ušao u posjed objekta i zemljišta, kako je u postupku bilo utvrđeno, najdalje u maju 1996. godine.

11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju događaja i istakao da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i, s tim u vezi, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su redovni sudovi u odnosu na njegov tužbeni zahtjev da mu trećetuženi naknadi iznos koji je on uložio u gradnju predmetnog objekta pogrešno primijenili Zakon o vlasničkopravnim odnosima, odnosno da su trebali primijeniti Zakon o građevinskom zemljištu, Zakon o prostornom uređenju i član 371. Zakona o obligacionim odnosima. Smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo prema članu 371. Zakona o obligacionim odnosima prema kojem je rok zastare duži od roka zastare prema odredbama primijenjenog Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Također je istakao da do kraja 1998. godine nije bio uspostavljen poštanski saobraćaj između dvaju entiteta u BiH, zbog čega apelant nije mogao sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze, odnosno zastarni rok bi trebalo da se računa od kraja 1998. godine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U konkretnom slučaju apelant navodi da je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom parničnom postupku redovni sudovi nespornim utvrdili da je trećetuženi vlasnik objekta čiju je gradnju započeo 1991. godine, nakon što je pribavio odobrenje za građenje od nadležnog općinskog organa i u koji se vratio u maju 1996. godine. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi konkretni pravni odnos između trećetuženog kao vlasnika i apelanta koji je na predmetnom objektu izveo određene građevinske radove riješili primjenom odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Ustavni sud ističe da su o apelantovim prigovorima da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da njegovo potraživanje nije zastarjelo, redovni sudovi odlučivali u žalbenom i revizionom postupku, te da su dali konkretne razloge zašto su navedene apelantove prigovore odbili kao neosnovane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljne i jasne razloge u obrazloženju svojih odluka i sa aspekta primjene relevantnog materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali nejgovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/09 (N. Ć.) | Sudska praksa | Aktio