Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2320/09 (B. B., D. B., I. B., L. B. i B. G.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2320/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2320/09, rješavajući apelaciju Berislava Božića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Berislava Božića, Davora Božića, Ivice Božića, Ljubice Božić i Božane Grabovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016032 08 Rev od 21. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-00 1228 od 12. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Berislav Božić, Davor Božić, Ivica Božić, Ljubica Božić i Božana Grabovac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Rizo Tvrtković, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 016032 08 Rev od 21. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-00 1228 od 12. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 016032 06 P od 28. juna 2007. godine obavezan je Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) nadoknaditi apelantima štetu radi nemogućnosti korištenja i izdavanja u zakup jednog dvosobnog stana, površine 66 m2, jednog trosobnog stana, površine 97 m2, i jednog poslovnog prostora, površine 20 m2, za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. Tuženi je dužan apelantima nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 4.791,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je zapisnikom od 21. aprila 1999. godine u predmetu sporazumnog određivanja pravične naknade za preuzete nekretnine, čiji je vlasnik apelant, a koje su preuzete za potrebe Općine Mostar-

Jugozapad u svrhu izgradnje kolektivno-stambeno-poslovnog objekta na lokalitetu Pothum Mostar, zaključena nagodba za izuzete nekretnine sa predstavnikom Općine Mostar i predstavnikom JP «Urbing» Mostar. Po osnovu navedene nagodbe, JP «Urbing» Mostar u ime Općine Mostar-

Jugozapad obavezao se na ime naknade za preuzete nekretnine, označene kao k.č. br. 51/112, u naravi dvorište sa zgradom, apelantima dodijeliti u vlasništvo jedan dvosoban stan, jedan trosoban stan i jedan poslovni prostor a da će se dodjela realizirati po izgradnji stambenoposlovnog objekta. Također je nesporna činjenica da u navedenoj nagodbi nije određen rok izvršenja obaveze tuženog, ali je naknadno pravosnažnom Presudom tog suda broj P-1435/03 od 24. februara 2006. godine utvrđeno da je rok za predaju stanova i poslovnog prostora istekao 1. juna 2003. godine, te su obavezani tuženi i JP «Urbing» Mostar da ispune svoje obaveze iz nagodbe i predaju stanove i poslovni prostor u roku od 30 dana, što nije ispunjeno ni do podnošenja tužbe.

4. Iz nalaza i mišljenja vještaka A. B. Općinski sud je utvrdio da je prosječna mjesečna zakupnina za poslovni prostor istih lokacijskih pogodnosti i ostalih karakteristika u visini od 350,00 KM, a prosječna mjesečna zakupnina dvosobnog stana istih lokacijskih pogodnosti i ostalih karakteristika u visini od 300,00 KM, a trosobnog stana u visini od 400,00 KM. Općinski sud je usvojio stav da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan prema članu 189. st. 1, 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) a kojim odredbama je propisano da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, da se visina štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke osim ukoliko zakon određuje nešto drugo, te da se pri ocjeni izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari i prema posebnim okolnostima a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom. S obzirom na to da je tuženi pao u docnju sa predajom dvosobnog i trosobnog stana, te poslovnog prostora, Općinski sud je na osnovu navedenih propisa obavezao tuženog na naknadu štete apelantima radi nemogućnosti korištenja i izdavanja u zakup stanova i poslovnog prostora.

5. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07-00 1228 od 12. decembra 2007. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi nadoknadi štetu radi nemogućnosti korištenja i izdavanja u zakup jednog dvosobnog stana, jednog trosobnog stana i jednog poslovnog prostora za period i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. Obavezuju se apelanti da tuženom nadoknade parnične troškove u iznosu od 2.707,00 KM.

6. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je konstatovao da apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na činjenici da tuženi nije ispunio svoju obavezu predaje u posjed stanova i poslovnog prostora do 1. juna 2003. godine a koju nije ispunio ni do podnošenja tužbe i da apelantima zbog toga nastaje šteta u visini najamnine za stambeni i poslovni prostor. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 262. stav 2. ZOO prema kojoj kad dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio, te odredbu člana 266. stav 1. ZOO kojom je propisano da povjerilac ima pravo na naknadu štete i izmakle koristi koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Nije sporno, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da je rok za predaju stanova i poslovnog prostora apelantima bio 1. juni 2006. godine, pa apelanti imaju pravo na naknadu štete povredom ugovorene obaveze. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 155. ZOO prema kojoj je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), te istakao da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da apelantima pripada naknada za štetu. Naime, apelanti nisu dokazali da su, zbog neispunjenja obaveza tuženog, kašnjenja u predaji stanova i poslovnog prostora, imali izdatke u vidu plaćanja zakupnine za stanove, što bi predstavljalo štetu, a nisu dokazali, niti učinili izvjesnim da bi stanove i poslovni prostor, da su im bili predati u roku, izdavali i stjecali korist i da bi tuženi na taj način spriječio povećanje njihove imovine. Očekivanje dobitka, odnosno postojanje mogućnosti ostvarivanja dobiti nije dovoljno za priznanje prava na naknadu izmakle koristi, već i to da su apelanti kao oštećeni zaista imali namjeru ostvariti korist, kao i vjerojatnost ostvarivanja koristi.

7. Odlučujući o reviziju koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 016032 08 Rev od 21. aprila 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se drugostepeni sud pravilno pozvao na odredbe čl. 262. stav 2. i

155. ZOO prema kojim bi apelanti imali pravo na naknadu štete zbog povrede ugovorenih obaveza od tuženog. Međutim, pravilan je stav drugostepenog suda kada je odbio tužbeni zahtjev s obzirom na to da apelanti nisu dokazali da, zbog neispunjenja ugovorene obaveze tuženog (predaja stanova i poslovnog prostora), apelanti trpe štetu, odnosno imaju izdatke u vidu plaćanja zakupnine za stanovanje, odnosno da bi stanove i poslovni prostor, da su im u ugovorenom roku predati u posjed, izdavali a zbog nemogućnosti njihovog izdavanja, da je spriječeno povećanje njihove imovine. Pogrešan je stav apelanata, kako dalje navodi Vrhovni sud, kada se pozivaju na odredbu čl. 189. stav 3. i 125. stav 4. ZOO, jer se ne radi o opšte poznatoj činjenici koju ne treba dokazivati a izmakla korist, odnosno dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari nije apstraktna kategorija, već mora biti dokazano da je šteta i nastala.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3. e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također su istakli da im je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Iz navoda apelacije proizlazi da su apelanti nezadovoljni ocjenom dokaza, te smatraju da su osporenim odlikama povrijeđene odredbe ZOO. Ističu da su «dokazali da im tuženi nije predao stanove i proslovni prostor do 1. juna 2003. godine i da su bili primorani stanovati kao podstanari i kupovati druge stanove a da su predmetne stanove mogli koristiti za izdavanje u zakup da su im predati u roku po cijenama utvrđenim nalazom vještaka B. A.». Apelanti su naveli da su do predaje predmetnih stanova i poslovnog prostora u posjed (2. oktobra 2008. godine) svoja stambena pitanja riješili kupovinom drugih stanova na osnovu podignutih stambenih kredita i posuđenog novca a što jasno ukazuje da bi predmetne stanove i poslovni prostor koristili za izdavanje kako bi od tog novca vraćali kredite.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05).

12. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, što je potvrdio revizioni sud, po principu slobodne ocjene dokaza izveo drugačiji pravni zaključak i utvrdio da apelanti nisu u smislu odredaba čl. 7. i

123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP) dokazali činjenice na kojima bi se temeljio zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu na način što je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Naime, redovni sudovi su obrazložili da apelanti nisu dokazali da su, zbog neispunjenja obaveza tuženog, kašnjenja u predaji stanova i poslovnog prostora, imali izdatke u vidu plaćanja zakupnine za stanove, što bi predstavljalo štetu a nisu dokazali, niti učinili izvjesnim da bi stanove i poslovni prostor, da su im bili predati u roku, izdavali i stjecali korist i da bi tuženi na taj način spriječio povećanje njihove imovine. Također su redovni sudovi obrazložili da se u konkretnom slučaju ne radi o opšte poznatoj činjenici koju ne treba dokazivati a kako je to propisano članom 125. ZPP, te da dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari nije apstraktna kategorija, već mora biti i dokazano da je šteta nastala. Redovni sudovi su, analizirajući sve predložene i provedene dokaze pred prvostepenim sudom, logično i uvjerljivo obrazložili zbog čega su zaključili da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Apelantima je omogućeno, jednako kao i tuženom, da izvedu sve predložene dokaze koji su ocijenjeni po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu štete radi nemogućnosti korištenja i izdavanja stanova u zakup i poslovnog prostora ni na koji način ne dira u navedeno pravo apelanata, odnosno apelanti nisu dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se u apelaciji pozivaju, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima faciedokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelanti nisu naveli u odnosu na koje pravo im je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju apelanti imali i koristili mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka (revizija) a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njih bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantima na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, ni na koji način nisu obrazložili svoje navode o kršenju ovog prava, niti su naveli u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovode u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U vezi sa navodom apelanata o povredi prava iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni su primjećuje da su apelanti naveli povredu ovog prava, ne obrazlažući uopće u čemu se ona sastoji. S obzirom na to da su u pitanju paušalni navodi, koji ničim nisu obrazloženi, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede navedenog prava, odnosno da je povreda navedenog prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2320/09 (B. B., D. B., I. B., L. B. i B. G.) | Sudska praksa | Aktio