Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2338/09 (V. M. i dr.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2338/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 2338/09, rješavajući apelaciju Zvonka Pandže i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točka 14. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Pandže, Ivana Zovke i Draginje Glušac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001407-44/09 od 19. veljače 2009. godine u dijelu u kojem je postupak pravomoćno okončan, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Pandže i Ivana Zovke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001407-44/09 od 19. veljače 2009.

godine u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovni postupak, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Veselko Marić i drugi, koje zastupaju Karlo Sesar, Zdenko Ćurić i Marijo Miletić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnijeli su 17. srpnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-07-001407-44/09 od 19. veljače 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 128 od 9. ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-240/00-I od 7. srpnja 2006. godine. Podneskom od 5. rujna 2012. godine punomoćnici su, postupajući po pozivu Ustavnog suda, precizirali apelaciju na način da su kao podnositelje apelacije naveli Zvonku Pandžu, Ivana Zovku i Draginju Glušac (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti i apelantica).

2. Presudom Općinskog sud broj P-240/00-I od 7. srpnja 2006. godine, donesenoj povodom tužbe Veselka Marića i još 23 drugih tužitelja, među kojima su i apelanti i apelantica, obvezana je JP Elektroprivreda BiH (u daljnjem tekstu: provotužena) da tužiteljima pa i apelantima na ime naknade štete isplati iznose precizirane u stavku 1. izreke presude sve sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2000. godine pa do isplate, dok je tužbeni zahtjev iznad dosuđenih iznosa odbijen. Stavkom 2. izreke presude JP Elektroprivreda HZHB Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena) obvezana je da većini tužitelja pa i apelantima na ime naknade štete isplati iznose precizirane u stavku 2. izreke presude sve sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2000. godine pa do isplate, dok su tužiteljima tužbeni zahtjevi iznad dosuđenih iznosa odbijeni. Ujedno su prvotužena i drugotužena obvezane da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosima preciziranim za svakog tuženog posebno kako je pobliže navedeno u stavku 3. izreke presude. Istom presudom (stavak 4. izreke) u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelantice, Slavke Radovanović i Mire Puljić kojim su tražili da sud obveže prvotuženu i drugotuženu da im isplate iznose precizirane u stavku 4. izreke presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da je 16. prosinca 1999. godine došlo do plavnog vala na Neretvanskom slivu, te da je tom prilikom pričinjena velika materijalna šteta na stambenim i poslovnim objektima građana. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je u pogledu visine potraživanja naknade štete svih tužitelja pa i apelanata pričinjene na njihovim stanovima, i to kako u građevinskom smislu tako i u pokretnim stvarima, provedeno građevinsko vještačenje vještaka građevinske struke Avde Kezmana i vještaka ekonomske struke Zije Veledara. Općinski sud je naveo da je, prihvaćajući u cijelosti nalaze i mišljenja vještaka građevinske struke i financijske struke, dosudio tužiteljima pa i apelantima, na ime ukupne štete na stvarima novčane iznose preciznije navedene u obrazloženju presude. U odnosu na apelantičin tužbeni zahtjev, Općinski sud je istakao da je njezin zahtjev u cijelosti odbio budući da u tijeku postupka nije, u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), predložila niti jedan dokaz na temelju kojeg bi sud mogao utvrditi visinu njezinog potraživanja.

4. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenim protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000 128 od 9. ožujka 2007. godine kojom je žalba tužitelja među kojim su i apelanti uvažena i prvostupanjska presuda preinačena na način da je stavkom 1. izreke presude prvotužena obvezana tužiteljima, među kojima su i apelanti, naknaditi materijalnu štetu u iznosima nešto većim od onih koji su bili dosuđeni prvostupanjskom presudom a koji su precizirani za svakog tužitelja posebno. Također je stavkom drugim izreke presude drugotužena obvezana tužiteljima, među kojim su i apelanti, isplatiti materijalnu štetu u preciziranim iznosima a koji su veći od iznosa koji su bili utvrđeni presudom Općinskog suda. Stavkom 3. izreke drugostupanjske presude su prvotužena i drugotužena obvezane tužiteljima isplatiti troškove postupka u preciziranim iznosima. Stavkom 4. izreke drugostupanjske presude apelantici je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. Stavkom 5. izreke drugostupanjske presude žalba prvotužene je odbačena kao nepravodobna, dok je stavkom 6. žalba drugotužene odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da tužitelji osnovano ukazuju u žalbi da su se u poplavljenim stanovima nalazile stvari (kućanski aparati), te da im i na ime njihovog uništenja pripada naknada štete. S tim u vezi, Kantonalni sud je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužiteljima dosuđena naknada štete i za uništene stvari posljedicom štetnog događaja, te je obvezao prvotuženu i drugotuženu da na ime ukupne naknade materijalne štete isplate tužiteljima pa i apelantima iznose koji su precizirani u st. 1. i 2. izreke drugostupanjske presude za svakog tužitelja posebno. Kantonalni sud je naveo da je primjenom odredaba članka 224. stavak 1. točka 1. u vezi sa člankom 225. ZPP odbacio žalbu prvotužene kao nepravodobnu.

5. Odlučujući o revizijama apelanata, prvotužene i drugotužene protiv drugostupanjske presude, Vrhovni sud je donio presudu kojom je reviziju tužitelja, među kojim apelanata i apelantice, odbio, dok je reviziju prvotužene usvojio, te je drugostupanjsku presuda ukinuo u dijelu u kojem je prvotužena obvezana tužiteljima, među kojima su i apelanti, naknaditi materijalnu štetu u iznosima većim od onih koji su bili dosuđeni prvostupanjskom presudom (stavak 1. izreke drugostupanjske presude), u dijelu odluke o troškovima postupka u odnosu na prvotuženu (stavak 3. izreke drugostupanjske presude) i u dijelu u kojem je žalba prvotužene protiv prvostupanjske presude odbačena kao nepravodobna (stavak 4. izreke drugostupanjske presude), te je predmet u tom dijelu vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Navedenom presudom revizija drugotužene je odbačena. U obrazloženju presude je prvo navedeno da je revizija drugotužene nedopuštena budući da vrijednost pobijane presude u odnosu na drugotuženu za svakog tužitelja ne prelazi limitirajući iznos od 10,000 KM pa revizija nije dopuštena u smislu članka 237. stavak 2. ZPP, a Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema osnove za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu članka 237. stavak 3. ZPP. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su obujam i visinu materijalne štete nastale na stanovima i pokretnim stvarima tužitelja pa i apelanata nižestupanjski sudovi utvrdili na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske i financijske struke. Pobijanje nalaza i mišljenja vještaka građevinske i financijske struke revizijskim prigovorima apelanata kojim ističu da njihovi stanovi imaju veću površinu u odnosu na stanove drugih tužitelja, te da su pokretne stvari u njihovim stanovima u potpunosti uništene, prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljivo je, a budući da u smislu odredaba članka 240. stavak 2. ZPP takvi prigovori predstavljaju prigovore činjenične prirode koji su u revizijskom postupku irelevantni.

6. Vrhovni sud je, također, istakao da se apelantičin revizijski prigovor jedino svodio na tvrdnju da su nižestupanjski sudovi nepravilno primijenili odredbu članka 7. stavak 1. u vezi sa člankom 123. stavak 1. ZPP kada su utvrdili da apelantica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala visinu svog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu članka 240. stavak 1. točka

1. ZPP kojom je propisano da se «revizija može izjaviti zbog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom». Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da se pod povredom odredaba parničnog postupka u smislu navedene zakonske odredbe podrazumijeva i povreda postupka koja je učinjena u okviru prvostupanjskog suda, ukoliko je stranka na tu povredu odredaba parničnog postupka ukazala u žalbi, a drugostupanjski sud ju je propustio sankcionirati. Također, ukoliko stranka u žalbi nije ukazala na neke povrede odredaba parničnog postupka učinjene u okviru prvostupanjskog suda, smatra se da ih je ona takvim propuštanjem sanirala, pa se, prema mišljenju Vrhovnog suda, na te povrede odredaba parničnog postupka ne može sa uspjehom pozivati u reviziji, ukoliko se eventualno ne radi o povredama postupka na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 241. ZPP).

7. Vrhovni sud je, dalje, istakao da punomoćnik apelanata nije uopće ukazao na eventualnu nepravilnost suđenja u prvostupanjskom postupku koja se tiče nepravilne primjene odredaba članaka 7. i 123. ZPP u odnosu na apelanticu, te je zaključio da je neprihvatljiv apelantičin revizijski prigovor da je drugostupanjska presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 209. u vezi sa člankom 7. st. 1. i 123. 1. ZPP. Također, Vrhovni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da apelantičin punomoćnik nije prilikom konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva, izvršenog na ročištu 9. lipnja 2006. godine, a nakon provedenog financijskog vještačenja, uopće opredijelio visinu apelantičinog tužbenog zahtjeva. Stoga, Vrhovni sud je primjenom odredbe članka 248. ZPP odlučio kao u stavku I izreke revizijske presude.

8. Vrhovni sud je zaključio da prvotužena u svojoj reviziji utemeljeno ukazuje da je drugostupanjski sud pogrešno utvrdio datum izjavljivanja žalbe, što je imalo za posljedicu pogrešan zaključak tog suda da je žalba prvotužene podnesena po proteku prekluzivnog zakonskog roka iz članka 203. stavak 1. ZPP, a slijedom toga i nepravilnu primjenu odredbe članka 225. ZPP. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz predmetnog spisa («službena zabilješka Kantonalnog suda od 19. ožujka 2007. godine, potvrda o predaji preporuke broj 4047, kopija prijemne knjige suda i kopija potražnice») jasno proizlazi da je prvotužena podnijela žalbu 2. kolovoza 2006. godine kada ju je preko pošte preporučenom pošiljkom uputila sudu (članak 325. stavak 2. ZPP). Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je prvotužena izjavila žalbu u okviru roka propisanog odredbom članka 203. stavak

1. ZPP, te je primjenom odredbe članka 249. stavak 1. ZPP reviziju prvotužene usvojio i odlučio kako je pobliže navedeno u izreci revizijske odluke.

9. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Apelanti smatraju da im je navedeno pravo povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog prava. Naime, apelanti smatraju da je visina štete nastale uslijed plavnog vala «utvrđena u neprimjerenom niskom iznosu u odnosu na stvarno pretrpljenu štetu dvojice tužitelja». Također, apelantica smatra da su redoviti sudovi u odnosu na njezin tužbeni zahtjev pogrešno izveli zaključili da nije u tijeku postupka dokazala visinu svog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, apelantica je istakla da je i ona kao ostali tužitelji u tijeku postupka putem svog punomoćnika predložila provođenje financijskog i građevinskog vještačenja na okolnost visine štete.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

11. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmetni postupak samo djelomično meritorno okončan (u odnosu na drugotuženu) a da je djelomično vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Dopustivost u odnosu na pobijane odluke kojim je postupak meritorno okončan

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u ovom dijelu primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su nižestupanjski sudovi svoju odluku o visini materijalne štete nastale na stanovima i pokretnim stvarima tužitelja pa i apelanata utvrdili na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske i financijske struke, te je drugotužena obvezana apelantima isplatiti materijalnu štetu u preciziranim iznosima. Dalje je evidentno da je navode apelanata vezane za visinu dosuđene materijalne štete razmotrio i Vrhovni sud, te istakao da su ovi navodi neosnovani budući da u smislu članka 240. stavak 2. ZPP takvi prigovori predstavljaju prigovore činjenične prirode zbog kojih se revizija ne može izjaviti. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovitih sudova. Također, Ustavni sud ukazuje da su redoviti sudovi razmotrili i apelantičine navode, te dali razloge zašto je neutemeljeno apelantičino pozivanje na pogrešnu primjenu članaka 7. i 123. ZPP, a data obrazloženja u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u ovom dijelu apelacije nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni. Dopustivost u odnosu na dio pobijane odluke kojim je predmet vraćen na ponovno suđenje

15. Prema naprijed navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

16. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je usvojio reviziju prvotužene, te je drugostupanjsku presudu ukinuo u dijelu u kojem je prvotužena obvezana tužiteljima, među kojima su i apelanti, naknaditi materijalnu štetu (stavak 1. izreke drugostupanjske presude), u dijelu odluke o troškovima postupka u odnosu na prvotuženu (stavak 3. izreke drugostupanjske presude) i u dijelu u kojem je žalba prvotužene protiv prvostupanjske presude odbačena kao nepravodobna (stavak 4. izreke drugostupanjske presude), te je predmet u tom dijelu vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Budući da apelanti nisu obavijestili Ustavni sud o daljnjem tijeku postupka, odnosno je li predmetni postupak pravomoćno okončan, proizlazi da je apelacija u dijelu koji se odnosi na prvotuženu preuranjena.

17. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2338/09 (V. M. i dr.) | Sudska praksa | Aktio