Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2465/09 («Centrotrans eurolines» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2465/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2465/09, rješavajući apelaciju «Centrotrans eurolinesa» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Centrotrans eurolinesa» d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-512/06 od 22. maja 2009. godine i Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine broj UP II: 03-29-227-I/06 od 26. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Centrotrans eurolines» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-512/06 od 22. maja 2009. godine i Rješenja Ministarstva komunikacija i transporta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP II: 03-29-227-I/06 od 26. juna 2006. godine.

2. Rješenjem Ministarstva broj UP II: 03-29-227-I/06 od 26. juna 2006. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Odluke Komisije za usklađivanje redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01-29-2589/HR/73-N-3/05 od 4. oktobra 2005. godine.

3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je odlukom Komisije od 4. oktobra 2005. godine, po prigovoru prevoznika „Babić bisstours“ Zenica, prigovor na red vožnje međunarodne autobuske linije Breza-Zagreb, koji se nalazi na strani 177. Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (osim SCG) za usklađivanje u 2004/2005. godini, osnovan, te je, u skladu sa članom 11. Pravilnika o načinu i postupku usklađivanja i registriranja redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (u daljnjem tekstu: Pravilnik) izbrisan polazak u koloni 3.

4. Ministarstvo je u rješenju navelo da u redu vožnje Breza-Zagreb prevoznika „Babić bisstoursa“ Zenica, koji se nalazi na strani 177. Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (osim SCG), nisu ispoštovana propisana zaštitna vremena, imaju najmanje dvije zajedničke stanice od kojih je jedna na području Bosne i Hercegovine, a druga u zemlji kooperanta i ima najmanje 50% zajedničke trase u odnosu na red vožnje Sarajevo-Zagreb na strani 199. Knjige apelantovih prijedloga, te je brisan polazak u koloni 3. prijevoznika „Babić bisstoursa“ Zenica. Međutim, kako je dalje istaklo Ministarstvo, brisanje polaska ne znači i brisanje cijelog reda vožnje, jer za to nisu postojali uslovi u smislu člana 11. Pravilnika. Pravo na osporavanje, u smislu člana 11. Pravilnika, ima prevoznik ako red vožnje koji osporava u odnosu na svoj red vožnje ima kumulativno ispunjena tri uslova: zaštitno vrijeme, najmanje dvije stanice (jedna u BiH, druga u inostranstvu) i 50% i više zajedničke trase. S obzirom na to da u ostalim polascima osporenog reda vožnje nisu ispunjeni navedeni uslovi, nije postojao osnov za brisanje cijelog reda vožnje.

5. Protiv rješenja Ministarstva apelant je 30. maja 2006. godine podnio tužbu Sudu BiH koji je Presudom broj U-512/06 od 22. maja 2009. godine tužbu odbio.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je osporeno rješenje zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i ispravnom zaključku o odlučnim činjenicama koje su od utjecaja na zakonito rješenje predmetne upravne stvari. Ministarstvo je pravilno ocijenilo da je ispravan zaključak Komisije koja je ocijenila osnovanim apelantov prigovor i naložila brisanje polaska u koloni 3 koji je predložio prevoznik „Babić bisstours“ Zenica a sve radi usklađivanja redova vožnje za 2004/2005. godinu na liniji Breza-Zagreb. Prema odredbi člana 11. Pravilnika, kako je dalje naveo Sud BiH, proizlazi da se u postupku usklađivanja redova vožnje može osporavati prijedlog reda vožnje na liniji ako je vrijeme polaska utvrđeno u prijedlogu reda vožnje izvan navedenih vremenskih razmaka, te da pravo na osporavanje reda vožnje ima prevoznik čiji red vožnje ima najmanje dvije zajedničke stanice od kojih je jedna u Bosni i Hercegovini, a druga u inostranstvu i 50% i više zajedničke trase od polazne stanice u Bosni i Hercegovini do završne stanice u inostranstvu. Neosnovan je apelantov žalbeni prigovor da je Komisija u cijelosti trebala izvršiti brisanje reda vožnje na stranici 177. iz Knjige prijedloga redova vožnje međunarodnih autobuskih linija (osim SCG) za usklađivanje 2004/2005. godine na relaciji Breza-Zagreb prevoznika „Babić bisstoursa“ Zenica. Naime, Ministarstvo je, postupajući u skladu sa usvojenim principima (koje je donijela Komisija za razmatranje žalbi na odluke prvostepene komisije od 3. juna 2006. godine), zaključilo da nema mjesta za brisanje cijelog reda vožnje (član 7. Principa) a te razloge je prihvatio i taj sud kao osnovane i na zakonu utemeljene.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da je trebalo u cijelosti izvršiti brisanje reda vožnje na strani 177. Knjige i da je Komisija na nezakonit način predmetni red vožnje uvrstila u Knjigu a time i u postupak usklađivanja. Ističe da sud nije odgovorio na navode tužbe u vezi sa činjenicama da je Ministarstvo donijelo svoju odluku van propisanih rokova. Također, navodi da je i sud svoju odluku donio po proteku „dvije godine i devet mjeseci“ od prijema tužbe, što, prema apelantovom mišljenju, prevazilazi „svaki razuman rok“ za donošenje odluke. Dalje, navodi da je donošenjem ovakve odluke sud direktno ugrozio i njegovu imovinu, jer je ozakonio nelegalan prijevoz, a činjenica da neko nelegalno vozi, ima kao posljedicu i stjecanje nelegalne dobiti a samim tim i umanjenje apelantove imovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je, imajući u vidu dužinu trajanja sudskog postupka „dvije godine i devet mjeseci“, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu. Imajući u vidu vrijeme koje je bilo potrebno da Sud BiH donese odluku po apelantovoj tužbi, kao i prethodno navedenu činjenicu da nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, Ustavni sud, a podržavajući svoju praksu u predmetima istog apelanta koji je sa ovog aspekta pokretao gotovo identična pravna pitanja a koja se analogno može primijeniti na ovaj slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 1934/09 od 18. septembra 2012. godine, tačka 12, i Odluka o dopustivosti broj AP 1856/09 od 14. marta 2012. godine, tačka 7, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da je dužina postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati zbog čega je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Sud BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2465/09 («Centrotrans eurolines» d.o.o… | Sudska praksa | Aktio