Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2481/09 (S. L.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Dokazni postupak
- Krivično djelo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2481/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2481/09, rješavajući apelaciju Slobodana Lakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Lakića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-KžK-08-000007 od 21. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Lakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Goran Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 4. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-KžK-08-000007 od 21. aprila 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-K-07-000136 od 22. oktobra 2007. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u tački 1. izreke navedene presude, počinio krivično djelo - primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 374. stav 1. a u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDBBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPDBBiH) apelant i trojica drugih optuženih su obavezani solidarno platiti troškove krivičnog postupka u iznosu od 389,00 KM i paušal za sud u iznosu od po 100,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Apelacioni sud je uvažio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude i Rješenjem broj 097-0-Kž-08-000001 od 16. juna 2008. godine ukinuo Presudu Osnovnog suda broj 096-0-K-07- 000136 od 22. oktobra 2007. godine zbog učinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odredio je da se pretres u predmetnoj krivičnoj stvari održi pred Apelacionim sudom.
4. Nakon održanog glavnog pretresa Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-KžK-08- 000007 od 21. aprila 2009. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je, na način opisan u tački 1.a), b), c) i d) izreke navedene presude, počinio krivično djelo - primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 374. stav 1. a u vezi sa članom 55. KZDBBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Na osnovu člana 188. stav 1, a u vezi sa članom 185. st. 1. i 2. tač. a. i g. ZKPDBBiH apelant i drugi optuženi su obavezani platiti sudu troškove krivičnog postupka, i to svaki paušal u iznosu od po 100,00 KM, te solidarno nadoknaditi sudu ostale troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 389,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da su na glavnom pretresu održanom pred tim sudom ponovljeni svi oni dokazi koji su po prijedlogu Tužilaštva Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i odbrane apelanta i drugih optuženih izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, i to tako što su preslušane izjave svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo i koji su saslušani na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom s tim što je svjedok R. I. na pretresu pred Apelacionim sudom dodatno saslušan radi razjašnjenja bitnih činjenica. Također su saslušani svjedoci apelantove odbrane M. P. i M. L. koji su predloženi i saslušani u prvostepenom postupku. Osim toga, izvršen je uvid, odnosno pročitan sadržaj svih pismenih dokaza kako Tužilaštva, tako i odbrane apelanta i drugih optuženih koji su i ranije izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je apelant na glavnom pretresu posebno istakao da ni iz jednog dokaza ne proizlazi utvrđenje da je apelant od nekog studenta ili bilo kog drugog lica tražio ili primio dar u novcu ili drugu korist, a niti da je u okviru svoje ovlasti učinio nešto što ne bi smio učiniti.
6. Nakon provedenog dokaznog postupka Apelacioni sud je utvrdio da je apelant tokom decembra 2005. godine i januara 2006. godine u Brčkom, kao profesor matematike na Ekonomskom fakultetu u Brčkom, preko posrednika Gorana Lakića, Merisa Saidovića i djevojke po imenu Aida, koji su posredovali u zahtijevanju i predaji novca između apelanta kao primaoca dara i studenata kao davalaca dara, zahtijevao i primio novac. Pomenuti posrednici su u apelantovo ime prethodno telefonom pozvali studente ili su bili pozivani od njih, odnosno majke jednog od studenata. Navedeni posrednici su studentima koji su u pitanju ponudili pismeni dio ispita iz matematike koji je trebalo da se održi 16. januara 2006. godine, a kasnije i pitanja za usmeni dio ispita iz matematike, zahtijevajući u zamjenu novac u iznosima od 1.000,00 KM do 1.400,00 KM, odnosno konkretne novčane sume, koje su pomenuti posrednici i primili od navedenih studenata. Apelacioni sud je utvrdio da je apelant za sebe primio novac na taj način što su mu posrednici pomogli u zahtijevanju i primanju novca kod navedenih studenata. Dalje je utvrđeno da su svi navedeni studenti izašli na pismeni dio ispita iz matematike 16. januara 2006. godine na kojem su predali prazne zadaćnice, što su u svom izvještaju zabilježile asistentice Ekonomskog fakulteta N. P. i V. M, koje su pratile tok ispita. Neposredno nakon pismenog ispita navedene studente su ponovo kontaktirali Goran Lakić, Meris Saidović i Aida da bi u prazne zadaćnice sa predmetnog ispita, koje je prethodno apelant predao posrednicima (s tim što je student M. J. zadaćnicu dobio od samog apelanta), ispisali po tri zadatka koje su im posrednici, odnosno apelant predali urađene na papirima. Nakon toga su posrednici, odnosno student M. J., predmetne zadaćnice vratili apelantu, koji je potom sačinio spisak studenata koji su položili pismeni dio ispita iz matematike, a među kojima su se nalazila i imena studenata koji nisu uradili zadatke na ispitu, a koji su prethodno platili da bi na navedeni način položili ispit. Apelacioni sud je utvrdio da je time apelant kao službena osoba u Distriktu Brčko BiH zahtijevao i primio dar da u okviru svoje ovlasti učini što ne bi smio učiniti.
7. Apelacioni sud je, dalje, u dokaznom postupku iz izvještaja sa pismenog dijela ispita iz matematike, održanog 16. januara 2006. godine, koji su pripremile i potpisale asistentice N. P. i V. M., utvrdio da su u izvještaju konstatirane činjenice o tome kada su studenti počeli da rade na ispitu, kada su prestali da rade i predali zadaćnice, te da li su imali urađenih zadataka i, ako jesu, koliko. Iz tog izvještaja je vidljivo, kako je utvrdio Apelacioni sud, da su određeni studenti okončali rad na ispitu i predali zadaćnice u kojima nisu imali nijedan urađen zadatak, a što su i navedeni studenti priznali u svom svjedočenju pred sudom i nijedan od njih nije osporio vjerodostojnost i tačnost činjenica navedenih u izvještaju. Dalje je utvrđeno da je apelant spisak studenata koji su položili pismeni ispit napisao ručno hemijskom olovkom na listu arak-papira i predao šefu studentske službe, koja je, zatim, na računaru prepisala spisak koji je apelant sačinio i koji je bio izvješen na oglasnoj tabli Fakulteta, a kojim je potvrđeno da su studenti pod rednim brojem 1 do 37 položili pismeni dio ispita iz matematike održanog 16. januara 2006. godine. Navedenim studentima je bio zakazan usmeni dio ispita za 24. januar 2006. godine. Apelacioni sud je nesumnjivo utvrdio da su se na tom spisku našla i imena onih studenata koji nisu uradili u zadaćnici nijedan zadatak na pismenom dijelu ispita, tako da se po opšteprihvaćenim pravilima koja važe u obrazovnim institucijama, pa su prema tome važila i na Ekonomskom fakultetu u Brčkom, nisu mogla naći na spisku studenata koji su položili pismeni (kvalifikacioni) dio ispita iz matematike. Apelacioni sud je u potpunosti poklonio vjeru iskazima svjedoka koji su saslušani na prijedlog Tužilaštva, jer ti iskazi nisu niti jednim značajnim argumentom apelantove odbrane dovedeni u ozbiljnu sumnju. Osim toga, kako je naveo Apelacioni sud, navedeni iskazi pokazuju se logičnim i objektivnim bilo da se posmatraju pojedinačno ili u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima, kao i iznesenom apelantovom odbranom. Na osnovu rješenja o upisu Ekonomskog fakulteta u Brčkom u registar Osnovnog suda, zatim, ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog između Ekonomskog fakulteta kao poslodavca i apelanta, te Odluke o izboru apelanta u zvanje vanrednog profesora, Apelacioni sud je bez sumnje zaključio da je apelant u vrijeme počinjenja krivičnopravnih radnji za koje je optužen imao svojstvo službenog lica u Distriktu Brčko BiH. Na osnovu iskaza svjedoka asistentica Fakulteta, dekana M. G., studenta M. J. i šefa Studentske službe, Apelacioni sud je pouzdano zaključio da je apelant zadaćnice studenata nakon polaganja pismenog dijela ispita iz matematike 16. januara 2006. godine držao kod sebe u kabinetu i samo je on mogao da raspolaže i manipuliše tim zadaćnicama.
8. Apelacioni sud je istakao da su tačni navodi apelantove odbrane da niko od svjedoka nije posvjedočio, a niti postoje drugi dokazi da je apelant lično, odnosno neposredno od bilo kog studenta ili drugog lica zahtijevao ili primio novčani dar uz obećanje da će mu omogućiti da položi ispit iz matematike bez obzira na ostvarene rezultate na ispitu. Međutim, treba imati u vidu činjenicu da ni sama optužnica ne tvrdi da je apelant novčane iznose kao darove od navedenih studenata ili drugih lica zahtijevao neposredno uz određena obećanja, nego da je to činio preko pomagača, odnosno posrednika, a što bez dvojbe proizlazi na osnovu izvedenih dokaza Tužilaštva, koje je Apelacioni sud prihvatio objektivnim i pouzdanim.
9. Apelacioni sud je, dalje, naveo da nije poklonio vjeru iskazima svjedoka apelantove odbrane M. P. i M. L. u pogledu njihove tvrdnje da su se zadaćnice studenata nakon polaganja pismenog dijela ispita nalazile kod dekana, a ne kod apelanta, kao i u pogledu tvrdnje da apelant kritičnog dana, nakon polaganja pismenog dijela ispita, nije bio na Ekonomskom fakultetu, nego sa navedenim svjedocima u kafani. Navedene iskaze svjedoka Apelacioni sud je ocijenio neistinitim i nelogičnim, jer su u suprotnosti sa iskazima svjedoka – asistentica N. P. i V. M, dekana Fakulteta, a posebno svjedoka M. J. Apelacioni sud je naveo da nema nikakvog razloga da sumnja u objektivnost iskaza svjedoka M. J., koji je tvrdio da mu je kritičnog dana nakon ispita u popodnevnim satima apelant lično dao njegovu zadaćnicu sa ispita koja se nalazila u apelantovom kabinetu, gdje je svjedok vidio i druge zadaćnice. Navedeni svjedok je dalje izjavio da mu je tom prilikom apelant dao cedulju sa urađenim zadacima koje je on potom prepisao u svoju zadaćnicu i predao je apelantu.
10. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje, slobodu izražavanja, slobodu udruživanja s drugima i prava na imovinu iz člana II/3.e), h), i) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, čl. 10. i 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je naveo povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju, na osnovu ocjene provedenih dokaza, Apelacioni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Istakao je da ne postoje dokazi protiv njega, a to su da je apelant od posrednika Gorana Lakića, Merisa Saidovića i nepoznate djevojke po imenu Aida zahtijevao i od njih primio novčani dar uz obećanje da će omogućiti studentu da položi ispit iz matematike. Apelant, dalje, navodi da niko u toku vođenja krivičnog postupka nije potvrdio da su ostali optuženi u apelantovo ime zahtijevali i primili novčani dar. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen institut krivičnog prava in dubio pro reo, a koji je inkorporiran u odredbi člana 3. stav 2. ZKPDBBiH.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanja iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, sudsku ocjenu dokaza i povredu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U vezi sa apelantovim prigovorom o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud uvažio apelantovu žalbu zbog učinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je određeno održavanje pretresa pred Apelacionim sudom i određeno da se izvedu već izvedeni dokazi, te da se činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdi. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje je, kako je istakao apelant, proisteklo iz provedenog dokaznog postupka, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
15. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud, nakon održanog javnog pretresa, na osnovu ponovljenih dokaza koji su izvedeni pred Osnovnim sudom i tokom pretresa pred Apelacionim sudom, detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost za produženo krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi. Naime, Apelacioni sud je jasno naveo da je na osnovu saslušanja svjedoka optužbe i odbrane, dovodeći ih u vezu sa ostalim materijalnim dokazima i pismenom dokumentacijom, na pouzdan način utvrdio da je apelant u periodu navedenom u izreci presude imao svojstvo službene osobe u Distriktu Brčko BiH. Iskaze svjedoka - asistentica N. P. i V. M, dekana M. G, studenta M .J, te šefa Studentske službe Apelacioni sud je ocijenio pouzdanim i tačnim. Pri tome je, kako je navedeno u obrazloženju, Apelacioni sud imao u vidu iskaze ostalih svjedoka-studenata, zatim, studentove majke, te je naveo jasne razloge zbog kojih im je poklonio vjeru i zbog čega ih smatra pouzdanim. U pogledu apelantovog prigovora da niko od svjedoka nije posvjedočio, a niti postoje drugi dokazi da je apelant lično, odnosno neposredno od bilo kog studenta ili drugog lica zahtijevao ili primio novčani dar uz obećanje da će mu omogućiti da položi ispit iz matematike bez obzira na ostvarene rezultate na ispitu, Apelacioni sud je naveo da treba imati u vidu činjenicu da ni sama optužnica ne tvrdi da je apelant novčane iznose kao darove od navedenih studenata ili drugih lica zahtijevao neposredno uz određena obećanja, nego da je to činio posredstvom pomagača, odnosno posrednika, a što bez dvojbe proizlazi na osnovu izvedenih dokaza Tužilaštva, koje je Apelacioni sud prihvatio objektivnim i pouzdanim. Imajući u vidu navedeno, proizlazi, upravo suprotno navodima apelacije, da je Apelacioni sud jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovao svoju odluku, te iznio detaljne razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u predočenim dokumentima nalazi bilo šta što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, jer, u vezi s tim navodima, apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih je Apelacioni sud došao. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje da je Apelacioni sud odlučivao proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, slobodu udruživanja s drugima i pravo na imovinu iz člana II/3.h), i) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 10. i 11. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava, a iz činjenica predmeta ne proizlazi da se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Također, apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na slobodne izbore iz člana 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije obrazložio u čemu se sastoji povreda navedenih prava. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić