Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2487/09 (R. K.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2487/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2487/09, rješavajući apelaciju Ranka Krivošije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Ranka Krivošije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-001 064 od 29. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 480 od 19. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Krivošija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada podnio je 1. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-

001 064 od 29. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 480 od 19. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-65/98 od 6. jula 1999. godine, utvrđeno je da je Slavko Jovičić (u daljnjem tekstu: tužilac) omeo apelanta u posljednjem faktičkom posjedu prava korišćenja poslovnog prostora – garaže u ulici Užičkog korpusa bb u Višegradu (u daljnjem tekstu: predmetna garaža) i naređeno mu da uspostavi ranije stanje posjeda tako što će predmetnu garažu i stvari u njoj vratiti apelantu, te mu vratiti raniju bravu na vrata garaže i apelantu nadoknaditi troškove postupka. Rješenjem je odbijen prijedlog za izdavanje privremene mjere.

3. Apelant je podnio prijedlog za izvršenje pravosnažnog rješenja Osnovnog suda broj P-116/97 od 19. februara 1998. godine, te je Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj I-

81/99 od 16. avgusta 1999. godine, kojim je dozvolio predloženo izvršenje.

4. Tužilac je protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor, i nakon niza sudskih odluka, Rješenjem Osnovnog suda broj I-94/03 od 2. aprila 2003. godine tužilac je upućen da u određenom roku pokrene parnicu radi proglašenja da je izvršenje određeno Rješenjem tog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine nedozvoljeno u dijelu na koji je prigovor uložen, tj. u dijelu kojim se traži uspostavljanje pređašnjeg stanja posjeda na predmetnoj garaži.

5. Presudom Osnovnog suda broj P-91/03 od 26. decembra 2003. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku Presudom Okružnog suda broj Gž-99/04 od 8. septembra 2004. godine, odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedozvoljeno izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine u dijelu kojim se traži uspostava pređašnjeg stanja posjeda predajom predmetne garaže apelantu kao tuženom. Postupajući povodom tužiočeve revizije, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-422/04 od 22. novembra 2006. godine reviziju uvažio, ukinuo Presudu Okružnog suda broj Gž-99/04 od 8. septembra 2004. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Rješenjem Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 686 od 7. februara 2007. godine Presuda Osnovnog suda broj P-

91/03 od 26. decembra 2003. godine je ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

Osporene odluke

6. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 091-0-P-07-000 013 od 29. juna 2007. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je nedozvoljeno izvršenje određeno Rješenjem Osnovnog suda broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine u dijelu kojim se traži uspostava pređašnjeg stanja posjeda predajom predmetne garaže apelantu, te je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade za troškove postupka plati iznos od 4.990,00 KM, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Presudom je, dalje, odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa, te apelantu odbijen zahtjev da mu se nadoknade troškovi.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da, prema odredbama člana 47 stav 1 tačka 8 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07, u daljnjem tekstu: ZIP), prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kada je izvršenik nije mogao istaći u postupku iz kog potiče odluka, odnosno, ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja. Navedeno je da je raniji Zakon o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 14/94) predviđao u članu 54 da ako rješenje o prigovoru zavisi od neke činjenice koja se odnosi na samo potraživanje a među strankama je sporna, sud će uputiti dužnika da pokrene parnicu radi proglašenja da je izvršenje nedozvoljeno. Sadašnji ZIP predviđa upućivanje na parnicu samo ako se radi o prigovoru trećeg lica. Osnovni sud je istaknuo da je sporno da li je sticanje svojine od lica za koje je utvrđeno da je počinilo smetanje posjeda činjenica koja utiče na prestanak potraživanja iz člana 47 ZIP, te da li je sticanje prava svojine, ako je stečeno, nastalo u vrijeme kada izvršenik to nije mogao istaći u postupku iz kog potiče odluka, odnosno da je izvršenje prestalo nakon donošenja odluke. Osnovni sud je naveo da je tužilac sa Zejfom Džaferović zaključio ugovor o zamjeni nepokretnosti koji je ovjeren u Opštinskom sudu I u Sarajevu pod brojem OV-4215/97 od 26. juna 1997. godine, u kom je tužilac sa Zejfom Džaferović mijenjao nepokretnosti preciznije označene u obrazloženju presude, između ostalih i nepokretnost na kojoj je sagrađena predmetna garaža (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost). Kasnije su rađeni aneksi na prethodno navedeni ugovor, pa tako u aneksu koji je ovjeren u ovom sudu 21. oktobra 2002. godine kao ugovarači se spominju tužilac i Midhat Karišik, i da je ugovorom o zamjeni nepokretnosti od 11. juna 1997. godine greškom ispušten kao ugovarač Midhat Karišik, pa da se iza Zejfe Džaferović u ugovoru dodaje i Midhat Karišik, a u članu 2 aneksa ugovora se pominje mijenjanje predmetne nepokretnosti. Osnovni sud je, dalje, naveo da je nakon još nekoliko aneksa ugovora kojim su precizirane oznake nepokretnosti, zaključen ugovor o prodaji nepokretnosti između Midhata Karišika i tužioca, ovjeren u ovom sudu pod brojem OV-750/04 od 19. avgusta 2004. godine, kojim je Midhat Karišik prodao tužiocu predmetnu nepokretnost. Dalje je navedeno da je Skupština opštine Višegrad donijela Rješenje broj 01-022-13/04 od 18. marta 2004. godine kojim je, pozivajući se na Zakon o građevinskom zemljištu, tužiocu dodijelila na korišćenje gradsko građevinsko zemljište - predmetnu nepokretnost, te odredila da će se u zemljišnim knjigama ovog suda izvršiti uknjižba prava raspolaganja i korišćenja u korist tužioca. Takođe, tužiocu je Rješenjem Opštine Višegrad broj 05-361-87/05 od 13. januara 2006. godine odobrena legalizacija garaže kao objekta stalnog karaktera na predmetnoj nepokretnosti, te je ovim rješenjem stavljeno van snage rješenje Opštine Višegrad od 15. jula 2002. godine kojim je tužiocu odobreno kao investitoru legalizacija garaže kao objekta privremenog karaktera. Osnovni sud je naveo da je zatim tužiocu Rješenjem Opštine Višegrad broj 05-361-3/2006 od 19. januara 2006. godine odobrena upotreba garaže kao objekta stalnog karaktera, koja se nalazila na predmetnoj nepokretnosti, te je određeno da se ovim rješenjem stavlja van snage rješenje od 12. avgusta 2002. godine. Osnovni sud je, takođe, istakao da je ovaj sud donio Rješenje broj DN-436/05 od 29. novembra 2005. godine, kojim je, pozivajući se na rješenje Skupštine opštine Višegrad od 18. marta 2004. godine (o dodjeli zemljišta tužiocu), dozvolio otpis predmetne nepokretnosti kao društvene svojine sa dosadašnjim pravom korišćenja Mejreme Karišik i drugih i njen upis u A list pod I novog zk. uloška uz istodobni prenos upisa B uknjižba društvene svojine na B list novog zk. uloška. U stavu 2 ovog rješenja je navedeno da je dozvoljena uknjižba prava korišćenja na predmetnoj nepokretnosti u korist tužioca.

8. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Dalje je navedeno da se pored odredbe člana 33 ZOSPO-a na konkretan slučaj treba primijeniti i odredba člana 41 ZOSPO-a kojom je određeno da lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Osnovni sud je, na osnovu izvedenih dokaza, posebno rješenja Skupštine opštine Višegrad od 18. marta 2004. godine (o dodjeli zemljišta tužiocu), rješenja Opštine Višegrad od 13. januara 2006. godine (o legalizaciji garaže kao objekta stalnog karaktera) i 19. januara 2006. godine (kojim je data upotrebna dozvola za korišćenje predmetne garaže), nesporno utvrdio da tužilac u odnosu na apelanta ima jači pravni osnov. Istaknuto je da je već 29. novembra 2005. godine izdat zk. izvadak broj 2704 iz kog je vidljivo da je pravo korišćenja predmetne nepokretnosti upisano u korist tužioca. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 50 stav 1 tačka 8 ranije važećeg Zakona o izvršnom postupku propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje a naročito ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije izvršnosti odluke ili prije toga ali u vrijeme kada dužnik to nije mogao da istakne u postupku iz kog potiče izvršna isprava, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastupila poslije zaključenog poravnanja. Osnovni sud je iz sprovedenih dokaza zaključio da je tek poslije pravosnažnosti odluke o smetanju posjeda tužilac izdejstvovao od Skupštine opštine Višegrad rješenje da mu se dodjeljuje na korišćenje predmetna nepokretnost, u 2006. godini dobio legalizaciju garaže kao objekta stalnog objekta i odobrena mu upotreba tog objekta kao stalnog karaktera, tako da su ovo bili dokazi koje je tužilac mogao i stekao sudu da ponudi poslije pravosnažnosti i izvršnosti odluke u smetanju posjeda. Osnovni sud je smatrao da je tužilac dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva i usvojio ga, jer je tužilac ostvario jače pravo na predmetnu garažu, i njegov pravni osnov na predmetnoj garaži je jači od apelantovog pravnog osnova. U odnosu na apelantovu tvrdnju da se odluka o legalizaciji ne odnosi na predmetnu garažu već na drugi susjedni objekat, Osnovni sud je saslušao i svjedoke koji su izjavili da je pored predmetne garaže na udaljenosti 1 metar od nje bio započet objekat u izgradnji. Imajući u vidu rješenje o legalizaciji predmetne garaže kao privremenog objekta i rješenja kojim se daje legalizacija garaže kao objekta stalnog karaktera, utvrđeno je da se radi o objektu - predmetnoj garaži oko kog se vodi predmet spora, te da apelantovi navodi da se ne radi o garaži nego o nekom susjednom objektu nisu ničim potkrijepljeni. Istaknuto je da nisu od uticaja apelantovi navodi da li je apelant držao predmetnu garažu ili nije u posjedu, ako jeste, po kom osnovu i slično, kao što nisu od uticaja ni pitanje ko se vodi na određenim parcelama kao vlasnik odnosno korisnik, imajući u vidu sve ostale dokaze.

9. Presudom Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 480 od 19. septembra 2007. godine odbijene su žalbe tužioca i apelanta i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 091-0-P-07-

000 013 od 29. juna 2007. godine.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je, shodno odredbi člana 47 stav 1 tačka 8 važećeg ZIP-a, utvrdio da je apelantovo potraživanje prestalo na osnovu činjenica u vrijeme kada ih tužilac kao izvršenik nije mogao isticati u postupku iz kog potiču odluke na osnovu kojih se traži izvršenje. Istaknuto je da i po ocjeni ovog suda okolnost da je tužilac postao vlasnik predmetne garaže nakon pravosnažnosti rješenja o smetanju posjeda sprečava izvršenje tog rješenja. Navedeno je da se ne može prihvatiti žalbeni prigovor da je tužilac na osnovu ugovora o razmjeni sa Zejfom Džaferović postao pretpostavljeni vlasnik, pa da je ta okolnost postojala u vrijeme donošenja rješenja o smetanju posjeda. Okružni sud je smatrao da prethodno navedeni ugovor iz 1997. godine nije bio perfektan, jer je iz njega ispušten suvlasnik Midhat Karišik, da bi ga na kraju stranke u potpunosti perfektovale zaključenjem ugovora kod istog suda pod brojem OV-1849/02 od 21. oktobra 2002. godine, odnosno u toku 2004. godine. Istaknuto je da način na koji je Skupština opštine regulisala pravo korišćenja na zemljištu na kom se nalazila zgrada tužioca i predmetna garaža nije od uticaja na pravilnost odluke u ovoj pravnoj stvari, jer sud nije ovlašćen u parničnom postupku da ispituje odluke upravnih organa.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-001 064 od 29. maja 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 014-0-GŽ-07-000 480 od 19. septembra 2007. godine.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je i po ocjeni ovog suda jače tužiočevo pravo na predmetnu garažu u odnosu na apelanta razlog koji sprečava izvršenje rješenja o smetanju posjeda u smislu odredbe člana 50 stav 1 tačka 8 ranijeg Zakona o izvršnom postupku. Istaknuto je da, kako je tužilac to pravo naknadno stekao, prestao je da postoji pravni osnov po kom je bio dužan da u izvršnom postupku preda apelantu predmetnu garažu u posjed. Dalje je navedeno da izvršenje predajom predmetne garaže, pri takvom stanju stvari, nije više opravdano. Tužilac nije dužan da stvar, čiji je pretpostavljeni vlasnik, preda drugom licu koje nije dokazalo nikakvo pravo na tu stvar, pa ni onda kada se ranije radilo o utvrđenom smetanju posjeda. Vrhovni sud je naveo da je tačno da je ugovor o razmjeni nepokretnosti od 11. juna 1997. godine sklopljen prije izvršenog smetanja posjeda 9. decembra 1997. godine. Međutim, taj ugovor, sam za sebe, nije mogao da se prihvati kao dokaz jačeg prava na predmetnu garažu i zemljište na kom je garaža sagrađena, bez naknadno zaključenog aneksa, prema kom je kao ugovorna strana učestvovao i Midhat Karišik, s obzirom na to da i on ima suvlasnički, odnosno, sukorisnički dio u razmijenjenim nepokretnostima. Vrhovni sud je smatrao da ne treba zanemariti ni rješenje Skupštine opštine Višegrad od 18. marta 2004. godine kojim je predmetna parcela dodijeljena tužiocu. Vrhovni sud je naveo da je radnja smetanja posjeda, u vrijeme izvršenja, bila protivpravna i kao takva sankcionisana rješenjima Osnovnog i Okružnog suda. Dalje je navedeno da je tužilac u međuvremenu stekao pretpostavljeno pravo svojine na nepokretnostima na kojima je ranije izvršio čin smetanja, dok apelant na njima nije dokazao nikakvo pravo. Vrhovni sud je zaključio da ako je tužilac i smetao apelanta u posjedu predmetne garaže, pa naknadno stekao jače pravo na tu garažu u odnosu na apelanta, onda je prestao da postoji i pravni razlog da mu vrati garažu samo zbog ranije počinjenog smetanja posjeda (petitorium absorbet possessorium).

13. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza, pristrasnosti sudova i proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Apelant smatra da je proizvoljan stav redovnih sudova da se mogao u konkretnom slučaju pokrenuti postupak za utvrđivanje da je izvršenje nedozvoljeno zbog nastupanja novih činjenica, te smatra da nije ni trebalo doći do pokretanja ovog postupka. Dalje, apelant navodi da je jedini dokaz ovakvoj odluci suda ugovor o razmjeni nepokretnosti ovjeren u Opštinskom sudu I Sarajevo pod brojem OV-4215/97 od 26. juna 1997. godine, koji je zaključen prije smetanja, odnosno prije pravosnažnosti odluke o smetanju posjeda. Tvrdi da nije bilo osnova za ulaganje prigovora protiv Rješenja o izvršenju broj I-81/99 od 16. avgusta 1999. godine. Apelant, takođe, iznosi niz primjedbi na anekse zaključene uz predmetni ugovor o razmjeni nepokretnosti, te smatra da stav sudova da je tužilac imao jače pravo od apelanta nije mogao biti osnov za stavljanje dijela pravosnažne sudske odluke van snage, odnosno, nije mogao biti prihvaćen kao razlog za prigovor protiv rješenja o izvršenju, kao ni osnov za podnošenje tužbe i donošenje osporene odluke Vrhovnog suda. Apelant smatra da je sprečavanjem da se izvrši pravosnažna sudska odluka povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, kao i da je „uvlačenjem u novi spor“ materijalno oštećen zbog velikih sudskih troškova.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih pravaprava.

16. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pristrasnosti sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev tužioca, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost sudova, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su sudovi bili pristrasni, ali ove navode nije obrazložio, niti je ponudio dokaze koji bi ukazali da je pravo na nepristrasan sud iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dao logično i ubjedljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne, koje je kao pravilno i zakonito izvedene prihvatio i Okružni sud. Sem toga, nesporno je da su redovni sudovi u toku postupka omogućili apelantu da predloži sve dokaze. Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ovakva ocjena dokaza sudova ne doima proizvoljnom. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, sem ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2487/09 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio