Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2496/09 (M. S.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2496/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2496/09, rješavajući apelaciju Miroslava Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Savića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 664 od 26. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-002040 od 13. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-06-002256 od 4. augusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 664 od 26. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002040 od 13. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-

06-002256 od 4. augusta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-002256 od 4. augusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002040 od 13. marta 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže PDS «Nova radinost» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da po osnovu stjecanja bez osnova isplati iznos od 136.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.682,00 KM, a zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da mu po osnovu stjecanja bez osnova isplati 136.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. juna 1991. godine. Ovako postavljen tužbeni zahtjev apelant temelji na tvrdnji da je Stambena zadruga «Ekonomik» (u daljnjem tekstu: SZ «Ekonomik») ugovorom od 14. oktobra 1992. godine prenijela na njega svoje potraživanje koje ima prema tuženom po osnovu ugovora od 12. juna 1991. godine. Pošto je ugovor od 12. juna 1991. godine zaključen između SZ «Ekonomik» i tuženog ništav, apelant smatra da se na taj način tuženi neosnovano obogatio za iznos prenesenog potraživanja u iznosu od 136.000,00 KM.

4. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je utvrdio da je apelant sa SZ «Ekonomik» zaključio predugovor 10. januara 1991. godine radi izgradnje poslovnog prostora koji se nalazi u Banjoj Luci, Ul. Nikole Tesle, da je nakon toga apelant potpisao pristupnicu 21. januara 1992. godine o članstvu u SZ «Ekonomik» radi udruživanja sredstava za izgradnju poslovnog prostora, da su istog dana zaključili ugovor o međusobnim pravima i obavezama a radi udruživanja sredstava za izgradnju poslovnog prostora. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da je apelant na ime kupoprodajne cijene SZ «Ekonomik» isplatio ukupno 1.350.000,00 dinara ili 139.470,00 DM što na dan 1. januara 1999. godine iznosi 139.470,00 KM.

5. Također je utvrđeno da su tuženi i SZ «Ekonomik» 12. juna 1991. godine u Banjoj Luci zaključili ugovor o kupoprodaji gdje se tuženi pojavljuje kao prodavač, a SZ «Ekonomik» kao kupac i da je predmet ugovora bila prodaja kuće-poslovnog objekta u viđenom stanju koji se nalazi u Banjoj Luci, Ul. Šoše Mažara 19, sa pripadajućom parcelom za kupoprodajnu cijenu od 5.500,000,00 dinara. Dalje je utvrđeno da se ovim ugovorom SZ «Ekonomik» kao kupac obavezao isplatiti kupoprodajnu cijenu u tri rate, tako što je, shodno ugovoru, na ime avansa uplatio 1.000.000,00 dinara a da će preostale dvije rate u iznosu od 2.250.000,00 dinara uplatiti, i to prvu do 20. juna 1991. godine, a drugu do 10. jula 1991. godine.

6. Osim toga je utvrđeno da su apelant i SZ »Ekonomik» zaključili ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza a kojim je «saglasno utvrđeno» da je SZ »Ekonomik» na ime kupoprodajne cijene po osnovu ugovora zaključenog 12. juna 1991. godine sa tuženim isplatio oko 170.000,00 dinara, što odgovara iznosu od 136.000,00 DM na dan uplate i da ovim ugovorom SZ «Ekonomik» i apelant rješavaju svoja međusobna prava i obaveze, tako što SZ «Ekonomik» sva prava prema tuženom po osnovu ugovora od 12. juna 1991. godine prenosi na apelanta radi stjecanja svojine na objektu koji će tuženi na navedenoj nekretnini izgraditi. Dalje je Osnovni sud utvrdio da, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, nema dokaza da je uistinu SZ «Ekonomik» izvršio poslovni promet kao pravno lice i bezgotovinski uplatio sredstva tuženom na ime kupoprodajne cijene. Također, nema dokaza da je prilikom sačinjavanja ugovora od 14. oktobra 1992. godine (između SZ «Ekonomik» i apelanta) SZ «Ekonomik» kao ustupilac predao apelantu kao prijemniku ispravu, odnosno dokaz o postojanju ustupljenog potraživanja. Dalje je utvrđeno da ugovor od 12. juna 1991. godine koji su zaključili SZ »Ekonomik» i tuženi nije potpisao direktor SZ »Ekonomik», već Armin Mujčić, koji nije bio direktor, da nije ovjeren, niti je izvršen, kao i da prilikom prodaje nije učinjena ponuda opštini koja je imala pravo preče kupovine.

7. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji koji su zaključili SZ »Ekonomik» i tuženi 12. juna 1991. godine ništav, jer nije ovjeren, izvršen i potpisan od ovlaštenih lica. Dakle, kako je naveo Osnovni sud, navedeni ugovor nije proizveo pravno djejstvo, jer je protivan odredbi člana 9. st. 2. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» broj 38/78), pa da iz ništavog pravnog posla SZ »Ekonomik» nije mogao prenijeti svoja prava i svoje obaveze i svoja potraživanja na apelanta prema tuženom, tj. da do cesije nije ni došlo. Naime, a s obzirom na to da ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 14. oktobra 1992. godine između apelanta i SZ «Ekonomik», a koji apelant smatra kao ugovor o cesiji-ustupanju, po svom sadržaju proizlazi iz kupoprodajnog ugovora koji su zaključili 12. juna 1991. godine tuženi i SZ »Ekonomik» a koji nije proizveo pravno djejstvo i kao takav je ništav, Osnovni sud je zaključio da SZ»Ekonomik» nije mogao prenijeti prava na apelanta, odnosno nije ni nastao pravni posao ustupanja potraživanja ugovorom-cesijom. Osnovni sud je citirao odredbu člana 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbu člana 449. ZOO, te istakao da apelant kao prijemnik, odnosno primalac tražbine-cesionar ne može zahtijevati od tuženog-dužnika-cezusa naplatu potraživanja, jer ustupilac SZ «Ekonomik», odnosno cedent nije ispunio svoju obavezu prema tuženom kao dužniku koja je bila uslov za ispunjenje obaveze dužnika (član 122. stav 1. ZOO). Sve da je i kupoprodajni ugovor između tuženog i SZ »Ekonomik» pravno valjan, apelant temeljem člana

126. ZPP (teret dokazivanja) nije dokazao da je SZ «Ekonomik» isplatio tuženom iznos od 136.000,00 KM a koji apelant od tuženog potražuje, pa tuženi s pravom tvrdi da ono što nije primio ne može ni vratiti, odnosno isplatiti apelantu. Dakle, pravni posao između tuženog i SZ «Ekonomik» nije izvršen, pa potraživanje koje je predmet spora SZ «Ekonomik» nije mogao ni prenijeti na apelanta, jer nije ispunjen uslov, niti je dokazano postojanje uslova za dopuštenost cediranja predviđen u članu

436. ZOO. Osnovni sud je, također, istakao da apelant potražuje iznos od 136.000,00 KM kako se tuženi ne bi neosnovano obogatio, odnosno da je tuženi sredstva stekao bez osnova, dok u svom iskazu navodi da sredstva koja potražuje nije uplatio tuženom, nego SZ «Ekonomik». Pri sticanju bez osnova, kako dalje pojašnjava sud, dolazi do uvećanja imovine jednog lica na račun imovine drugog lica a da za to ne postoji pravni osnov (član 210. ZOO). Apelant kao oštećeni je bio dužan da dokaže da je odgovorno lice nešto dobilo radnjom kojom je prouzrokovana šteta, tj. da je neki dio njegove imovine prešao na bilo koji način u imovinu tuženog. S obzirom na to da nije dokazao da je tuženi neosnovano od njega primio novac i pošto ne postoji uzročna veza između uvećane imovine, na jednoj strani, (tužene) i umanjenja imovine, na drugoj strani (apelant), Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, navodeći da, u smislu člana 210. ZOO, pravno neosnovano obogaćenje postoji ako postoji umanjenje imovine jednog lica, uvećanje imovine drugog lica i odsustvo (nepostojanje) korelacija između umanjenja i uvećanja imovine lica i odsustvo (nepostojanje) pravnog osnova koji bi pravno opravdavao umanjenje ili uvećanje imovine lica. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Okružni sud, iz provedenih dokaza proizlazi da nije ostvarena međusobna veza između umanjenja apelantove materijalne imovine na račun imovine tuženog koja mora postojati da bi došlo do stjecanja bez osnova u smislu odredbe člana 210. ZOO, zbog čega tuženi nije bio u obligacionopravnom odnosu sa apelantom. Tumačeći odredbe člana 436. ZOO proizlazi da kod promjene povjerioca ili ustupanja potraživanja podrazumijeva se prelaženje postojećeg potraživanja od dosadašnjeg povjerioca (cedenta) na neku treću osobu (cesionara) time da ta treća osoba postaje novi povjerilac dok dužnik (cesus) i samo potraživanje ostaju i dalje isti. Slijedeći navedeno, kako zaključuje Okružni sud, prijemni cesionar (ovdje apelant) ne može zahtijevati od dužnika (sada tuženog) naplatu prenosnog potraživanja ako ustupilac (SZ «Ekonomik») nije ispunio svoju obavezu prema dužniku (tuženom) koja je uslov za ispunjenje obaveze. Okružni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije subjekt spornog građansko pravnog odnosa, te da je prigovor tuženog da nije pasivno legitimisan u ovoj parnici pravilan. Apelant, u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku, nije opravdao svoj zahtjev za naknadu utuženog iznosa po osnovu stjecanja bez osnova, odnosno nije dokazao da je SZ »Ekonomik» uplatio i prenio sredstva u korist tuženog, jer nije izvodio dokaze na okolnost uplata tuženom.

9. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 664 od 26. maja 2009. godine reviziju odbio.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 435, 438. i 440. ZOO, te odredbu člana 441. stav 1. ZOO kojom je propisano da je ustupilac dužan predati prijemniku obveznicu ili drugu ispravu o dugu ako ih ima, kao i druge dokaze o ustupljenom potraživanju i sporednim pravima i odredbu stava 2 istog člana kojom je propisano da, ako je ustupilac prenio na prijemnika samo jedan dio potraživanja, on je dužan predati mu ovjeren prijepis obveznice ili koje druge isprave kojom se dokazuje postojanje ustupljenog potraživanja. Vrhovni sud je istakao da pri činjenici da apelant ne posjeduje ovjeren prijepis obveznice ili druge isprave kojom dokazuje postojanje ustupljenog potraživanja a niti je na bilo koji način dokazao da je utuženi iznos SZ «Ekonomik» uplatio tuženom, pravilnim se ukazuje stav nižestepenih sudova da između parničnih stranaka nije nastao ugovorni odnos po osnovu ustupanja. Apelantove revizione navode da iz ugovora od 12. juna 1991. godine koji su zaključili SZ «Ekonomik» i tuženi proizlazi da je SZ»Ekonomik» platio 76.923,00 DM na ime avansa, Vrhovni sud smatra neosnovanim, jer iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da nema dokaza da je SZ «Ekonomik» navedeni iznos uplatio tuženom pa sama činjenica da to «proizlazi iz ugovora od 12. juna 1991. godine» za koji su nižestepeni sudovi našli da je ništav i što prihvata i sam apelant, ne utječe na zakonitost i pravilnost odluke, jer ništav ugovor ne proizvodi pravno djejstvo. Kako nije dokazano da je SZ «Ekonomik» uplatio tuženom 76.923,00 DM na ime avansa, neosnovani su revizioni navodi da ovaj iznos pripada apelantu po osnovu restitucije kao posljedica ništavosti ugovora od 12. juna 1991. godine a koje pravo je, kako tvrdi apelant, SZ «Ekonomik» prenio na njega ugovorom od 14. oktobra 1992. godine. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je dio njegove imovine bez pravnog osnova prešao u imovinu tuženog i da se taj tuženi neosnovano obogatio, Vrhovni sud je zaključio da su pravilne odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev zasnovan na odredbi člana 210. ZOO.

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ističe da iz ugovora od 12. juna 1991. godine, koji je zaključio SZ «Ekonomik» sa tuženim, proizlazi da je SZ «Ekonomik» (kao ustupilac potraživanja) izvršio uplatu tuženom iznos od 76.623,00 KM a koji on potražuje kao dio ukupnog tužbenog zahtjeva od 136.000,00 KM (koliko je uplatio SZ «Ekonomik»). Apelant smatra da u obrazloženju presuda nisu konzistentno iznijete tvrdnje u vezi sa dokazima i ocjenom dokaza na kojima su zasnovane, te kao primjer navodi nalaz vještaka finansijske struke. Apelant drugostepenu presudu smatra nerazumljivom i nezakonitom u procesnom smislu. Dalje je istakao da je revizioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je očigledno da taj sud osnovni ugovor o kupoprodaji između SZ «Ekonomik» i tuženog smatra ništavim, te dosljedno tome svaka strana ima pravo na povrat svega što je po ništavom ugovoru dala. Smatra da mu pripada pravo na povrat isplaćenog dijela kupoprodajne cijene koje potraživanje mu je ustupio SZ «Ekonomik».

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Osnovni sud je, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne i zbog čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantu, jednako kao i tužitelju, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO) a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2496/09 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio