Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2514/09 (N. O.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pravo na odbranu
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • In dubio pro reo
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2514/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2514/09, rješavajući apelacije Nedjeljka Obada i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Nedjeljka Obada, Martina Paponje i Zdeslava Smoljana podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 012489 09 Kž od 16. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 K 012489 03 K od 21. januara 2008. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedjeljko Obad (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 6. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 012489 09 Kž od 16. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 K 012489 03 K od 21. januara 2008. godine. Predmetna apelacija je evidentirana pod brojem AP 2514/09.

2. Martin Paponja i Zdeslav Smoljan (u daljnjem tekstu: drugoapelant i trećeapelant, odnosno svi, uključujući i prvoapelanta, u daljnjem tekstu: apelanti), obojica iz Ljubuškog, koje zastupa Davor Martinović, advokat iz Mostara, podnijeli su 24. avgusta 2009. godine protiv istih presuda apelaciju Ustavnom sudu. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP 2716/09.

3. S obzirom na to da su apelanti učestvovali u istom krivičnom postupku i da osporavaju identične presude, a da su Ustavnom sudu dostavili dvije apelacije koje se, dakle, tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2514/09 i AP 2716/09 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2514/09.

4. Presudom Općinskog suda broj 07 58 K 012489 03 K od 21. januara 2008. godine apelanti su proglašeni krivim što su na način bliže preciziran u izreci presude počinili krivično djelo otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te je sud apelantima primjenom istih zakonskih propisa i na temelju odredaba čl. 7, 42, 43. i 49. KZFBiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od po jednu godinu. Istom presudom Bernard Šimović (u daljnjem tekstu: oštećeni) je temeljem odredbe člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) sa svojim imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućen na parnicu, uz obavezivanje apelanata da isplate paušal na ime troškova postupka u iznosu od 300,00 KM, odnosno svaki po 100,00 KM.

5. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka izveden veliki broj dokaza, i to uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem stranaka, svjedoka, provođenjem više različitih vještačenja, te da je prvostepeni sud, nakon brižljive analize provedenih dokaza na glavnoj raspravi kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti došao do zaključka da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja krivičnog djela otmice iz člana 182. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. U obrazloženju je pojašnjeno da je navod iz optužnice da su apelanti 5. aprila 2003. godine, oko 9 sati u mjestu Međugorje, općina Čitluk, vozilom kojim je upravljao prvoapelant i u kojem su bili i ostali apelanti, presreli vozilo kojim je upravljao oštećeni, te da su, kada je oštećeni zaustavio vozilo, prišli vozilu oštećenog i oštećenog nasilno izgurali iz vozila i ubacili ga u svoje vozilo, stavljajući mu lisice na ruke, a potom se odvezli do odlagališta otpada u mjesto Ljubuški, gdje su ga držali do večernjih sati, pri čemu su ga tukli i maltretirali tražeći da prizna da je ukrao vozilo, vlasništvo drugoapelanta, ili da kaže ko ga je ukrao, u cijelosti je potvrđen iskazom oštećenog. Općinski sud je naveo da je iskaz svjedoka-oštećenog u cijelosti prihvatio kao vjerodostajan i uvjerljiv, neposredno dojmljiv na glavnoj raspravi, te potvrđen iskazom ispitanih svjedoka Zdravka Šimovića i Jerke Čilića. Naime, kako je Općinski sud naveo, oštećeni je u svom iskazu detaljno opisao predmetni događaj, navodeći gdje, kako i na koji način su ga apelanti presreli, nasilno ugurali u vozilo kojim je upravljao prvoapelant, potom odvezli na odlagalište otpada u mjesto Ljubuški, gdje su ga bez njegove volje držali do večernjih sati, pri tome ga maltretirali, tukli i tražili da prizna da je otuđio vozilo čiji je vlasnik drugoapelant, odnosno da prizna gdje se vozilo nalazi. Prema ocjeni Općinskog suda, iskaz oštećenog je potvrdio činjenicu da su ga kritičnog dana oteli apelanti, opisujući detaljno mjesto gdje su ga odvezli, ko ga je udarao, ko mu je i na koji način prijetio, posebno ističući okrutnost drugoapelanta, koji mu je iz pištolja pucao iznad glave, zatim, da su mu na ruke stavljali lisičine, te ruke vezali i trakom, stavljali torbu na glavu, te ga tukli po čitavom tijelu, a sve sa ciljem da prizna gdje se nalazi ukradeno vozilo drugoapelanta.

6. Pojašnjavajući svoju odluku, Općinski sud je naveo da su navodi iz optužnice potvrđeni i iskazom svjedoka Milenka Luburića, koji je u vrijeme događaja radio u Policijskoj upravi Čitluk, kao kriminalistički tehničar, koji je detaljno opisao cijeli tok i način na koji je vršen kriminalističko -tehnički pregled vozila provapelanta, odjeće oštećenog i samog mjesta događaja. Taj iskaz Općinski sud je cijelosti prihvatio kao vjerodostojan, navodeći da je potvrđen iskazom svjedoka Zdenka Gakića (kriminalističkog djelatnika) i da nije bio doveden u sumnju ni unakrsnim ispitivanjem. Općinski sud je naveo da je navod iz optužnice da je oštećeni kritične prilike zadobio niz lakih tjelesnih povreda po tijelu, glavi i rukama potvrđen materijalnim dokazom u spisu, tj. otpusnim pismom KB Split – Odjel neurohirurgije iz koga je vidljivo kako je oštećeni primljen u Hitnu službu KB Split 6. aprila 2003. godine, kako su ga otele tri osobe koje su mu stavljale lisičine na ruke, da su ga tukle, da je imao bolove u predjelu glave i vrata, da su na čelu, lijevoj ušci i iza lijevog uha bile vidljive kontuzije sa ogrebotinama, da je na leđima, trbuhu i rukama imao manja kontuzijska žarišta i ogrebotine, a na rukama su bili vidljivi tragovi od lisičina. Općinski sud je istakao da nije prihvatio odbrane apelanata da je kritične prilike oštećeni dobrovoljno ušao u vozilo prvoapelanta i zajedno sa njima pošao u Ljubuški, da mu tokom vožnje nisu prijetili pištoljem, da mu ruke nisu vezali, te da ga nisu tukli, jer su one u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, posebno sa iskazom oštećenog, čiji je iskaz taj sud u cijelosti prihvatio i koji nije doveden u sumnju ni ostalim provedenim dokazima. U obrazloženju je pojašnjeno da sud nije prihvatio službenu zabilješku PU Čapljina od 5. aprila 2003. godine, kao dokaz odbrane, pošto na glavnoj raspravi nisu saslušani djelatnici policije koji su je sačinili, a na okolnosti njenog sadržaja.

7. U obrazloženju je još navedeno da su apelanti prilikom izvršenja krivičnog djela postupali sa direktnom namjerom, da su imali jasnu sliku o djelu, koja je osnova za volju i odluku da se djelo izvrši, a da su apelanti kritične prilike bili svjesni da postupaju nezakonito i da su oštećenog protupravno lišili slobode, vidljivo je iz toga što su kritične prilike oštećenog iz Međugorja odvezli na odlagalište otpada, na nenaseljeno mjesto, bez očevidaca, gdje su ga držali do večernjih sati, tukli i maltretirali, tražeći da prizna da je otuđio vozilo čiji je vlasnik drugoapelant. Prilikom izricanja kazne Općinski sud je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su se našle na strani apelanata, pojedinačno ih ocjenjujući za svakog apelanta, smatrajući da su izrečene kazne u trajanju od jedne godine primjerene osobnosti apelanata, stepenu njihove krivične odgovornosti, društvenoj opasnosti djela, težini povrijeđenog dobra, težini izvršenog krivičnog djela i uvjetima pod kojima su djelo počinili.

8. Odlučujući o žalbama branitelja apelanata, Kantonalni sud je na javnoj sjednici vijeća održanoj 16. juna 2009. godine donio Presudu broj 58 0 K 012489 09 Kž od 16. juna 2009. godine, kojom je djelimično uvažena žalba branitelja prvoapelanta, te je osporena presuda prvostepenog suda preinačena u odnosu na pravnu ocjenu djela i krivičnu sankciju, tako da su radnje za koje su apelanti proglašeni krivim tom presudom ocijenjene kao krivično djelo otmice iz člana 180. stav 1. KZFBiH za koje su apelanti osuđeni na kazne zatvora od po osam mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da se žalbe najvećim dijelom bave kritikom iskaza oštećenog u kom pravcu svaki insert iz tog iskaza podvrgavaju kritici i daju svoje tumačenje tih dijelova iskaza i konačno zaključuju kako je taj iskaz iskonstruisan, a kao potvrdu tom svom zaključku ukazuju na iskaze drugih svjedoka i nalaze i mišljenja vještaka. Kako je u obrazloženju navedeno, u razmatranju tih prigovora vijeće drugostepenog suda nije moglo zanemariti sadržaj odbrana apelanata da se nije mogao izbjeći zaključak o tome da je nesporna činjenica da je oštećeni zaista bio u vozilu apelanata i da je osnov tome bio zahtjev drugoapelanta da oštećeni prizna krađu njegovog vozila. Dakle, kako je u obrazloženju istaknuto, u tom bitnom sektoru ocjene iskaza oštećenog i odbrane apelanata, vijeće nije moglo naći bilo kakvu sumnju o tome da je oštećeni iskonstruirao cijeli događaj.

9. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se žalbeni prigovori sastoje od kritičnog ukazivanja na iskaz oštećenog, a ta kritika se zasniva na nelogičnosti kazivanja oštećenog da se svojim vozilom kretao većom brzinom, te nedosljednosti o tome na kojoj mikrolokaciji i u kojoj poziciji je njegovo vozilo ostalo nakon što je prisiljen da ga napusti. Međutim, vijeće je, suprotno navodima žalbe, ocijenilo da ti prigovori ne mogu imati karakter prigovora koji bi dovodili u sumnju odlučnu činjenicu da je oštećenom prinudno bila oduzeta sloboda kretanja. U obrazloženju je pojašnjeno da su za razliku od u bitnim okolnostima uvjerljivog i logičnog iskaza oštećenog apelanti kritični događaj predstavili kao ponudu oštećenom za prijateljski razgovor koju je on prihvatio. Međutim, takve navode vijeće nije moglo prihvatiti pri činjenici da je svrha razgovora bila dobijanje informacija o ukradenom vozilu za čiju krađu je oštećeni sumnjičen. Prema ocjeni vijeća, u ključnom segmentu za donošenje zaključka o protupravnosti njihovog djelovanja zapaža se da za dobijanje takve informacije nije trebao nikakav poseban razgovor na posebnom mjestu, niti su taj razgovor trebali obavljati svi apelanti, pa i daljnji događaji koji su uslijedili ukazuju na osnovanost zaključaka iznesenih u pobijanoj presudi da je namjera apelanata bila da u posebnim okolnostima iznude priznanje oštećenog za krađu vozila. U obrazloženju je navedeno da su žalbe odbrane, baveći se detaljizacijom iskaza oštećenog, potpuno izgubile iz vida da je oštećeni zadobio više tjelesnih povreda. Prema ocjeni Kantonalnog suda, to što žalbe ukazuju da je oštećeni iznosio podatke koji nisu utemeljeni na objektivnim dokazima se upravo odnosi na razumljive suprotnosti u prikazivanju detalja događaja i ni u kom slučaju ne mogu izazvati toliki stepen sumnje kakav žalbe izražavaju. Konačno, drugostepeni sud nije mogao prihvatiti navode žalbe da iskaz oštećenog nije našao potvrdu u nalazima i mišljenjima vještaka DNA, hemijske i biološke struke. Naime, u vezi s tim sud je čitanjem svih tih nalaza utvrdio da su određeni tragovi nađeni na licu mjesta, ali da nisu dostavljeni na vještačenje, ali prema ocjeni suda, to samo po sebi ne znači da je iskaz oštećenog iskonstruisan. Prema mišljenju drugostepenog suda, žalbe manipulacijom sadržaja nalaza vjaštaka nastoje bezuspješno stvoriti dojam da je tim vještačenjima dezavuisan iskaz oštećenog, pa s tim ciljem žalbe dovode u sumnju i iskaz oštećenog da su mu ruke bile vezane, a pri tome očigledno zanemaruju sadržaj otpusnog pisma Kliničke bolnice u Splitu o tome da su, između ostalih, konstatovane i povrede na rukama. Kantonalni sud je sve ostale mnogobrojne prigovore žalbe o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni iskaza oštećenog ocijenio nebitnim, pa ih zbog toga razloga vijeće nije posebno elaboriralo. Međutim, drugostepeni sud je ustanovio osnovanim prigovor žalbe prvoapelanta da se povreda KZFBiH sadržava u pogrešnom tumačenju pojma «grupe» čije postojanje predstavlja kvalifikovani oblik izvršenja krivičnog djela otmice iz stava 2. člana 180. KZFBiH, a o takvoj pravnoj ocjeni pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge, niti objašnjenje zašto iz činjeničnog supstrata optužnice proizlazi da je ostvareno baš to krivično djelo, što u konkretnom slučaju nije bio slučaj, pa je vijeće, uvažavanjem žalbe prvoapelanta, preinačilo osporenu presudu u pravnoj ocjeni krivičnog djela, i to ne samo u odnosu na prvoapelanta nego i u odnosu na ostale apelante, u smislu odredbe člana 324. ZKPFBiH. Kantonalni sud je još naveo da, kako se radi o blažem, odnosno osnovnom krivičnom djelu za koje je predviđena i manja kazna, taj sud je, ocjenjujući sve okolnosti, olakšavajuće i otežavajuće, utvrđene u pobijanoj presudi revidirao kaznu u korist apelanata na način da im je izrečena kazna zatvora u trajanju od po osam mjeseci.

10. Apelanti ukazuju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelacijom se pojašnjava da su navedena prava apelantima povrijeđena zbog, kako ističu, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne ocjene dokaza. Uglavnom, apelacioni navodi se odnose na kritički osvrt na iskaz oštećenog, koji je za apelante neprihvatljiv i pun nelogičnosti, te u tom kontekstu u navodima iznose pojedinosti iz iskaza oštećenog, a sve radi njegove diskreditacije. Apelanti smatraju, s obzirom na navedeno, da je u konkretnom slučaju sud trebalo da primijeni odredbu člana 3. ZKP, odnosno princip in dubio pro reo, koji se primjenjuje na svako činjenično pitanje koje je ostalo sumnjivo. Apelanti ukazuju da je, odbijanjem suda da dopusti «uviđaj» i samim tim provjeri odbranu apelanata, i to u dijelu koji se odnosi na osnovnu postavke optužnice, povrijeđeno pravo apelanata na odbranu. Apelacijom se ukazuje i da presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, jer je sud dao razloge, prihvatajući iskaz oštećenog u potpunosti, sa svim proturječjima, ali propušta dati valjane razloge zbog čega nije prihvaćen iskaz apelanata.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelanti ukazuju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešne ocjene dokaza, što ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

14. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na slobodu i sigurnost, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su navodi apelacije suštinski identični navodima iz žalbe o kojima se vijeće Kantonalnog suda u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i precizno izjasnilo. Naime, vijeće drugostepenog suda je, postupajući po žalbama apelanata, djelimično uvažilo žalbu prvoapelanta u pogledu pravne ocjene krivičnog djela i u pogledu sankcije, te je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačilo, dok je u preostalom dijelu osporenu presudu potvrdilo, smatrajući žalbe apelanata neosnovanim, ocjenjujući da prigovori žalbe usmjereni na diskreditaciju iskaza oštećenog nisu mogli dovesti u sumnju odlučne činjenice koje je sud utvrdio na temelju provedenih dokaza, da je oštećeni bez svoje volje odveden na odlagalište otpada, da je bez svoje volje tamo zadržan do večernjih sati, gdje je bio izložen fizičkom maltretiranju od čega je zadobio niz tjelesnih povreda po cijelom tijelu, a sve sa namjerom da se iznudi priznanje da je otuđio vozilo drugoapelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim prigovor apelanata da sudovi nisu primijenili princip in dubio pro reo, jer sudovi tokom postupka na temelju svih provedenih dokaza, ocjenjujući ih posebno i dovodeći ih u uzajamnu vezi, nisu imali, suprotno navodima apelacije, sumnje u pogledu odlučnih činjenica da su apelanti na način preciziran u izreci presude počinili krivično djelo otmice iz člana 180. stav 1. KZFBiH. Ustavni sud smatra neutemeljenim i prigovor apelanata da im je povrijeđeno pravo na odbranu time što sudovi nisu prihvatili dokaz odbrane provođenjem, kako se u apelaciji navodi, «uviđaja». Ovo stoga što je odredbom člana 278. stav 2. ZKPFBiH dato pravo sudiji, odnosno predsjedniku vijeća da odbije provođenje nekog dokaza ukoliko ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban, tako da činjenica da sud nije prihvatio provođenje ponuđenog dokaza sama po sebi ne ukazuje da je na taj način apelantima prekršeno pravo na odbranu. S obzirom na sve navedeno, te ocjenjujući postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi bilo šta što bi vodilo zaključku o opravdanosti apelacionih navoda. Ustavni sud, također, podsjeća da apelanti, osim ponavljanja navoda koje su isticali i u žalbi, ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na slobodu i sigurnost, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na slobodu i sigurnost očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2514/09 (N. O.) | Sudska praksa | Aktio