Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2574/09 (V. P.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nekretnina
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2574/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2574/09, rješavajući apelaciju Vesne Pecirep, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Vesne Pecirep podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-09-000 027 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Kiseljaku broj I-723/03 od 4. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Pecirep (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kiseljaka, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 12. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-09-000 027 od 28. maja 2009. godine i Rješenje Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-723/03 od 4. decembra 2008. godine.
2. Općinski sud je u izvršnom predmetu tražitelja izvršenja RR „Company“ d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) protiv izvršenika Mire Pecirepa (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 23.040,50 KM na osnovu izvršne isprave, pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-108/01 od 19. februara 2002. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-723/03 od 22. decembra 2004. godine. Navedenim rješenjem određeno je da će se postupak izvršenja provesti pljenidbom i prodajom nekretnina izvršenika i to dijela stambeno poslovne zgrade i poslovnog dijela vlasništvo izvršenika sa dijelom 1/1, upisane u zk. ul. broj 1696 K.O. Brestovsko.
3. Općinski sud je Rješenjem broj I-723/03 od 4. decembra 2008. godine odbio kao neosnovan prigovor apelantice kao trećeg lica izjavljen protiv Rješenja o izvršenju ovog suda broj I-723/03 od 22. decembra 2004. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica u prigovoru navela da su nekretnine koje bi trebale biti predmetom izvršenja u ovoj pravnoj stvari u njenom vlasništvu, a da su ranije bile u vlasništvu oca izvršenika, koje je otac izvršenika kao treća osoba poklonio izvršeniku i njoj, kao supruzi izvršenika. Smatra da predmetne nekretnine nemogu biti predmetom prodaje jer nisu u vlasništvu izvršenika, pa je predložila da sud rješenje o izvršenju na ovim nekretninama proglasi nedopuštenim. Općinski sud je odlučujući o prigovoru apelantice isti odbio kao neosnovan. Tvrdnja apelantice da su predmetne nekretnine u njenom vlasništvu nije sporna što proizilazi iz zk. izvadka, međutim uvidom u kompletan spis ovog suda uočeno je da je do prelaska vlasništva na predmetnim nekretninama na apelanticu došlo u periodu pokretanja izvršnog postupka kao i same njegove realizacije, jer je izvršenik Rješenje o izvršenju primio 23. decembra 2004. godine, a Ugovor o poklonu koji je bio osnov za sticanje prava vlasništva apelantice na predmetnim nekretninama je zaključen u Općinskom sudu u Visokom 31. decembra 2004.godine i ovjeren istog dana pod brojem OV.4980/2004. Predmetni ugovor je proveo zemljišno knjižni ured u Visokom u vrijeme kada su se zemljišne knjige nalazile kod komisije koja je provodila izlaganje, te radi propusta ovog suda nije izvršena zabilježba rješenja o izvršenju u zemljišnim knjigama.
4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 006-0-Gž-09-000 027 od 28. maja 2009.godine žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i Rješenje Općinskog suda broj I-723/03 od 4. decembra 2008. godine potvrdio. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primjenio materijalno pravo, da je za svoju odluku dao jasne i potpune razloge koje prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je predmetna nekretnina nakon što je sud donio Rješenje o izvršenju i isto dostavio izvršeniku 23. decembra 2004. godine, izvršenik prenio ugovorom o poklonu u vlasništvo apelantice kao treće osobe i supruge izvršenika. Kantonalni sud je zaključio da apelantica neosnovano žalbom ističe da ta nekretnina ne može biti predmetom izvršenja, jer iz spisa predmeta proizilazi da je izvršenik nakon što je prvostepeni sud dozvolio predloženo izvršenje i nakon što je izvršenik primio rješenje o izvršenju otuđio predmetne nekretnine koje su predmet izvršenja tako što je iste poklonio apelantici zaključivši ugovor o poklonu, koji je ovjeren kod Općinskog suda u Visokom pod brojem OV.4980/2004 od 31. decembra 2004. godine. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne spriječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika nepokretnosti kao izvršenika, do visine vrijednosti nepokretnosti, te da sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik, da nije došlo do promjene vlasništva. Prema tome, kako je do promjene vlasnika predmetne nekretnine koja je predmet izvršenja došlo u toku izvršnog postupka, u vrijeme kada je prvostepeni sud dozvolio izvršenje na predmetnoj nekretnini koja je u to vrijeme bila u vlasništvu izvršenika, prenos prava vlasništva na nekretnini sa izvršenika na apelanticu koja je supruga izvršenika i kojoj s obzirom na takvo svojstvo nije moglo ostati nepoznato da je na predmetnoj nekretnini dozvoljeno izvršenje, ne može imati posljedice za tražitelja izvršenja koji je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje dokazao da je izvršenik vlasnik nekretnine na kojoj je predloženo izvršenje. Dakle Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
5. Apelantica ističe da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbama ZIP, jer smatra da se postupak izvršenja ne može provesti na nekretninama koje nisu u vlasništvu izvršenika. Takođe ističe da tražitelj izvršenja mora dokazati vlasništvo izvršenika na nekretninama koje su predmetom izvršenja, te kako izvršenik nije uknjižen kao vlasnik istih smatra da sud je trebao obustaviti postupak izvršenja upotpunosti ili djelimično i ukinuti provedene radnje.
6. Zakonu o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03, 33/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:
Član 72. stav 3.
Ubilježavanje izvršenja (...)
3. Promjena vlasnika nekretnina tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.
(...).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo odnose na način na koji je su sudovi primjenili materijalno pravo, ZIP, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama je dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdala svoju tvrdnju da joj je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovin i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić