Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2599/09 (Z.R.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2599/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2599/09, rješavajući apelaciju Z. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. R. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-08-001435 od 9. juna 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 781 od 21. jula 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-V-06-000 049 od 12. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kog zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 14. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001435 od 9. juna 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 781 od 21. jula 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-V-06-000 049 od 12. maja 2008. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj 023-0-V-06-000 049 od 12. maja 2008. godine, pored ostalog, odredio naknadu za izuzeto neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište apelanta i I. R., E. R., F. Š., E. K. i M. R. (u daljnjem tekstu: predlagači), bliže označeno u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: građevinsko zemljište), u iznosu od 348.215,28 KM a koje je apelantu i predlagačima obavezana isplatiti Opština Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) sa zakonskom zateznom kamatom od 12. maja 2008. godine pa do isplate, i to za svakog suvlasnika po 1/6 dijela ovog iznosa.
3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u postupku, pored ostalog, utvrđeno da je građevinsko zemljište izuzeto od prednika predlagača 1986. godine, da je Sporazumom o naknadi za izuzeto zemljište iz iste godine određeno da se predlagačima isplati kao dio naknada iznos od 4.382.860,00 dinara, a da odluku o visini cjelokupne konačne naknade donese nadležni sud. Dalje, utvrđeno je da je naknada koja je isplaćena predlagačima u iznosu od 4.382.860,00 dinara na 23. maj 1986. godine ne predstavlja pravičnu naknadu u smislu odredbi člana 56. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 12/87). Navedenom odredbom bilo je regulisano da se naknada za 1 mgrađevinskog zemljišta u društvenoj svojini koji se preuzima od ranijeg vlasnika određuje u procentu od prosječne tržišne cijene koja je formirana u prethodnoj godini za 1 mstambenog prostora u društvenoj izgradnji u tom mjestu s tim da taj procent ne može biti veći od 0,7% , niti manji od 0,2%, te da će se odlukom SO, koja se donosi najkasnije do 31. marta godine u kojoj će se primjenjivati, propisuje procent u granicama iz prethodnog stava. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 18. aprila 2008. godine utvrđeno je da je tržišna vrijednost izuzetog građevinskog zemljišta na 15. maj 1986. godine iznosila ukupno 14.700.819,44 dinara, a na temelju čega je zaključeno da naknada koja je isplaćena predlagačima ne predstavlja pravičnu naknadu. Shodno navedenom, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđeno je da iznos od 4.382.862,00 dinara koji je predlagačima isplaćen 23. maja 1986. godine predstavlja protivvrijednost od 138.344,72 KM na 11. februar 2008. godine, te da tržišna vrijednost istog zemljišta na 21. februar 2008. godine iznosi 486.560,00 KM. Slijedeći navedeno, protivnik predlagača je obavezan da apelantu i predlagačima isplati iznos od 384.215,28 KM, a koji predstavlja razliku između onog što su predlagači primili 1986. godine i sadašnje vrijednosti zemljišta. Općinski sud je odluku utemeljio na članu 46. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ broj 70/07) kojim je regulisano da, kad vlasnik nekretnina ne prihvati naknadu u drugoj odgovarajućoj nekretnini ili mu se ona ne može obezbijediti, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Pri tome, tržišna vrijednost je izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđenja. Dalje, ukazano je na član 56. istog zakona prema kom se naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta. Najzad, ukazano je na član 63. stav 1. istog zakona prema kom se visina naknade za eksproprisanu nekretninu određuje u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja.
4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Gž-08-000 781 od 21. jula 2008. godine, pored ostalog, djelimično uvažio žalbu protivnika predlagača, pa je prvostepeno rješenje preinačio utoliko što se, umjesto iznosa od 384.215,28 KM, dosuđuje iznos od 341.516,46 KM. U obrazloženju rješenja je ukazano da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na ime naknade za izuzete nekretnine u korist predlagačima dosudio iznos preko 341.516,46 KM. S tim u vezi je ukazano da je članom 69. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ broj 70/07) određeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na postupke određivanja naknade u kojim do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donijeta pravosnažna odluka, a što su okolnosti i konkretnog slučaja, pa je zaključeno da se pri određivanju naknade imaju primijeniti odredbe ovog zakona. Dalje, ukazano je da se, u skladu sa članom 53. Zakona o eksproprijaciji, naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta. U konkretnom slučaju sadašnja tržišna vrijednost zemljišta utvrđena je u iznosu od 486.560,00 KM s tim da predlagačima nije bilo moguće dosuditi ovaj iznos pošto im je 1986. godine već isplaćen dio naknade za izuzeto zemljište. Prvostepeni sud je pri obračunu ranije isplaćene naknade prihvatio nalaz vještaka koji je pošao od valutne klauzule i na taj način utvrdio sadašnju vrijednost isplaćenog dinarskog djela a, zatim, na taj iznos obračunao pripadajuće kamate od dana isplate 1986. godine pa do vještačenja (neposredno prije donošenja prvostepenog rješenja). Kantonalni sud je ovakav pravni pristup prvostepenog suda ocijenio pogrešnim, jer se vrijednost isplaćenog na navedeni način mogla utvrđivati samo u slučaju da je ugovorena valutna klauzula. Dalje, ukazano je da se u konkretnom slučaju na utvrđivanje vrijednosti iznosa isplaćenog dijela naknade 1986. godine ne može primijeniti ni Odluka Vlade RBiH („Službeni list RBiH“ broj 13/92) a koja je donesena na osnovu Zakona o novcu („Službeni list RBiH“ br. 8/92 i 13/94), jer se ovo odnosi na neizmirene novčane obaveze izražene u dinarima koje se kasnije, prema Zakonu o promjeni vrijednosti dinara i Zakona o Centralnoj banci, denominiraju, a u konkretnom slučaju predlagačima je iznos u dinarima utvrđen i isplaćen 1986. godine. Na temelju činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda utvrđeno je da je predlagačima 1986. godine isplaćen iznos od 4.382.862,00 dinara a da im je, prema tada važećem Zakonu o eksproprijaciji, maksimalno trebalo isplatiti 14.700.819,44 dinara, a iz čega proizlazi da je obaveza prema predlagačima izmirena u iznosu od 29,81%. Slijedeći navedeno, procent izmirene naknade u odnosu na sadašnju vrijednost ukupno eksproprisanih nekretnina od 486.560,00 KM iznosi 145.043,54 KM, pa nakon uračunavanja ranije isplaćenog iznosa predlagačima pripada naknada u iznosu od 341.561,46 KM zbog čega je u ovom dijelu žalba protivnika predlagača usvojena i prvostepeno rješenje preinačeno.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-08-001435 od 9. juna 2009. godine apelantovu i reviziju predlagača odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je neosnovan revizioni navod o primjeni člana 70. stav. 1 važećeg Zakona o eksproprijaciji. S tim u vezi je ukazano da je naknada apelantu i predlagačima djelimično isplaćena 23. maja 1986. godine, tj. u vrijeme važenja ranijeg Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77). Sporazum zaključen u smislu Zakona o eksproprijaciji pred nadležnim organom je, ustvari, poravnanje o iznosu naknade koji ima snagu izvršnog naslova, ali pošto je po sporazumu samo djelimično isplaćena naknada, zaključeno je da je pravilno primijenjen član 70. važećeg Zakona o eksproprijaciji. Dalje, prigovori da je pogrešno utvrđena činjenica o visini naknade eksproprisanog građevinskog zemljišta u 1986. godini, te da prilikom utvrđivanja naknade nije uzeta u obzir visina naknade po zaključenim sporazumima sa drugim strankama, kao i ocjena da je visina naknade paušalno određena ocijenjeni su kao prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se, u skladu sa članom 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, revizija ne može izjavljivati. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri utvrđivanju procenta isplate dijela naknade u odnosu na njihovu tržišnu vrijednost u vrijeme vještačenja. U vezi s tim ukazano je na nespornu činjenicu da je isplata naknade djelimično izvršena 1986. godine, pa da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio tržišnu vrijednost građevinskog zemljišta na osnovu tržišne vrijednosti stambenog prostora u društvenoj izgradnji u mjestu gdje se nalazi građevinsko zemljište, a sve zbog izrazitog utjecaja položajne rente. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori o povredi postupka pred drugostepenim sudom u dijelu kojim je ukazivano na nedostatke u obrazloženju cijene stana iz 1986. godine. U vezi s tim je ukazano da je drugostepeni sud ocijenio da je način procjene tržišne cijene zemljišta nepravilan, pri tom prihvatajući kao ispravno utvrđenje prvostepenog suda zasnovano na nalazu vještaka građevinske struke na koji apelant i predlagači nisu imali primjedaba a po kom je sadašnja tržišna vrijednost zemljišta 14.700.819,44 dinara. Dalje, ukazano je da je od ove vrijednosti oduzet iznos naknade plaćen 1986. godine na temelju čega se došlo do procenta izmirenja obaveze od 29,81%. Na temelju navedenog zaključeno je da je ovako utvrđena razlika u isplaćenoj naknadi i preostalom dijelu do utvrđene tržišne vrijednosti naknade, s obzirom na sve okolnosti slučaja, u skladu sa članom 46. stav 1. Zakona o eksproprijaciji.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. U prilog navodu o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno ocijenili nalaze i mišljenja vještaka građevinske i finansijske struke u pogledu vrijednosti zemljišta u vrijeme oduzimanja preračunato u sadašnjem iznosu KM. Prema apelantovom mišljenju, pri preinačenju naknade za oduzeto zemljište trebalo je primijeniti odredbe čl. 59, 70. i 71. Zakona o eksproprijaciji, odnosno da, u skladu sa navedenim odredbama, određivanje naknade za eksproprisano zemljište vezano za procent od prodaje stanova predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se, u suštini, svode na tvrdnju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić