Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2632/09 (M.J.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2632/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2632/09, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000632 08 Rev od 21. maja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000372 od 28. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnijela je 18. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000632 08 Rev od 21. maja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000372 od 28. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj 07 53 P 000632 06 P od 10. januara 2007. godine utvrđeno je da je apelantica suvlasnica sa 2/3 dijela na garaži izgrađenoj na k.č. broj 290/3 (853/2), te suvlasnica sa 1/2 na objektu izgrađenom na k.č. br. 291/4 (849) k.o. Dretelj, te zemljišta ispod objekta i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekata koji su označeni kao «nova kuća» i «garaža», sve prema skici vještaka geometra Vinka Pavlovića od 6. decembra 2006. godine a koja je sastavni dio presude, te je Z. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan trpjeti da se apelantica uknjiži u zemljišnim knjigama kao suvlasnica u navedenom idealnom dijelu. Tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi i troškove postupka u iznosu od 3.910,00 KM. Dio apelantičinog tužbenog zahtjeva preko utvrđenog je odbijen.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je, prema iskazima stranaka, nesporno da su apelantica i tuženi (apelantičin sin) 18. juna 1998. godine zaključili ugovor o poklonu kojim je apelantica poklonila tuženom svoj suvlasnički dio od 2/3 u parcelama označenim kao k.č. br. 290/3 (853/2) i k.č. br. 291/4 (849), upisanim u zk. ul. br. 296. k.o. Dretelj (u daljnjem tekstu: sporne parcele) i da je u ugovoru sadržana i klauzula intabulandi. Također je utvrđeno da je apelantica tuženom poklonila nekretninu označenu kao k.č. br. 852 i svoj suvlasnički dio u parceli k.č. br. 291/2, upisanoj u zk. ul. br. 421 k.o. Dretelj a koji nisu predmet spora. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je prije zaključenja ugovora sa tuženim apelantica sa kćerkom S. J. 10. juna 1998. godine zaključila ugovor o poklonu a kojim je S. J. apelantici poklonila svoj suvlasnički dio od 1/3 u obje sporne parcele s tim da je u ugovoru navedeno da su predmet poklona i parcele i objekti izgrađeni na njima, te je temeljem navedenog ugovora apelantica postala suvlasnica spornih parcela sa dijelom 2/3 i svoj suvlasnički dio u tom obimu poklonila tuženom. Općinski sud je, osim toga, istakao da je među strankama nesporno da su se bavili zajedničkim privatnim poslom i vodili zajedničko domaćinstvo. Tuženi tokom postupka nije dokazao da je posebnim radom i sredstvima izgradio sporni novi objekt, niti da je u njegovoj izgradnji učestvovao sa većim sredstvima i radom nego što je to apelantica. Općinski sud je, dalje, istakao da iz ugovora o poklonu jasno proizlazi da je apelantica poklonila parcele, a da je željela pokloniti i objekt na parceli, onda bi to bilo označeno kao «nekretnine». Što se tiče «novog objekta», tj. kuće sa poslovnim prostorom koja se nalazi na k.č. br. 291/4, u zemljišnim knjigama označen kao «privredno-poslovni objekt-zgrada» sa površinom od 133 m2, ovaj objekt nije ni mogao biti predmet ugovora o darovanju, jer je gradnja 1998. godine tek bila započeta, a dovršena 2001. godine. Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je suvlasnica na garaži i novoj kući sa 1/2 dijela, i to na osnovu člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZVPO), te da ima pravo na zemljište ispod objekta i zemljište koje služi redovnoj upotrebi objekta.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 P 000632 08 Rev od 21. maja 2009. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, te je obavezao da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 4.765,00 KM.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu ovlaštenja iz člana 217. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, zakazao raspravu pred tim sudom na kojoj su apelantica i tuženi ponovo saslušani u svojstvu parničnih stranaka a u svojstvu svjedoka S. J. apelantičina kćerka, odnosno sestra tuženog. Također je odlučeno da se ostali svjedoci koji su saslušani u prvostepenom postupku ne saslušavaju ponovo, jer njihovi iskazi nisu značajni za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari a to je predmet ugovora o poklonu zaključenog između parničnih stranaka i izgradnja novog poslovnog stambenog objekta, tj. da li je postojao dogovor o zajedničkoj gradnji između apelantice i tuženog, te ko je i kako finansirao izgradnju objekta.

6. Kantonalni sud je istakao da je iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka - zk. ul. br. 296 k.o. Dretelj utvrđeno da su u ovom ulošku upisane sporne nekretnine kao k.č. br. 291/4, u naravi privredno-poslovni objekt-zgrada površine 133 m2, i k.č. br. 293, u naravi oranica, «dvorište-garaža», površine 677 m2, kao i da je na dan zaključenja ugovora o poklonu 18. juna 1998. godine apelantica bila upisana kao suvlasnica sa 2/3 dijela, a tuženi sa 1/3 dijela, te da nekretnine nisu bile opterećene teretom. Iz zemljišnoknjižnog izvatka istog zk. ul. (br. 296 k.o. Dretelj) od 8. septembra 1999. godine i 6. jula 2006. godine vidljivo je da je tuženi upisan kao isključivi vlasnik spornih nekretnina sa pravom vlasništva 1/1 s tim da je u teretnom listu «C» upisano založno pravo na spornim nekretninama u korist Dubrovačke banke d.d. Mostar radi osiguranja kredita od 50.000,00 KM. Također je utvrđeno da je posjed na ovim nekretninama upisan na isti način kao i vlasništvo u zemljišnim knjigama. Osim toga, utvrđeno je da je tuženi 27. februara 1998. godine, dakle, prije zaključenja ugovora o poklonu sa apelanticom i upisa u zemljišne knjige kao vlasnika sa dijelom 1/1 dobio odobrenje za građenje poslovnog objekta na spornim nekretninama (k.č. br. 291/4 k.o. Dretelj). Uviđajem na licu mjesta, kao i iz iskaza parničnih stranaka utvrđeno je da je na spornoj parceli k.č. br. 291/4 k.o. Dretelj izgrađen stambeno-poslovni objekt bez odobrenja za gradnju, da je poslovni objekt u prizemlju dovršen, odnosno da je u funkciji, dok stambeni dio na spratu nije u potpunosti završen. Dalje je utvrđeno da je tuženi 1997. godine počeo da proizvodi metle i tu djelatnost je obavljao u garaži a kasnije u novoizgrađenom stambeno-poslovnom objektu na k.č. br. 291/4, da je apelantica, također, bila zaposlena u toj radnji do 2004. godine. U toku cijelog postupka, kako je naveo Kantonalni sud, apelantica tvrdi da je sa tuženim zaključila ugovor o poklonu, da taj ugovor ne želi pobijati, ali tvrdi da je predmet ugovora samo zemljište, a ne i objekti koji su u vrijeme poklona bili izgrađeni, i to garaža i temelji stambeno-poslovnog objekta premda je u zemljišnim knjigama objekt bio upisan kao da je sagrađen. Prvostepeni sud je, kako navodi Kantonalni sud, prihvatio apelantičinu tvrdnju, ne vodeći računa o tome da li je moguće pokloniti zemljište, odnosno cijelu katastarsku parcelu bez objekta koji je na tom zemljištu izgrađen.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu vezanom za priznanje suvlasničkog djela na nekretnini k.č. br. 290/3, Kantonalni sud se pozvao na član 10. stav 2. ZVPO kojim je propisano šta se smatra nekretninom, te član 12. istog zakona kojim je propisano da vlasnik zgrade ima pravo vlasništva na zemljištu na kome je zgrada izgrađena i koje služi za redovnu upotrebu zgrade ako zakonom nije drugačije određeno. Kantonalni sud je zaključio da sve da je apelantica i željela tuženom pokloniti k.č. br. 290/3, a ne i garažu izgrađenu na njoj, a kako tvrdi u tužbi, prethodno je bilo potrebno izvršiti cijepanje te parcele na dio na kojem se nalazi garaža i koji služi redovnoj upotrebi i na dio koji predstavlja samo zemljište, pa nakon cijepanja predmetne parcele i formiranja nove bez objekta zaključiti ugovor o poklonu na dio na kojem se ne nalazi objekt. U pogledu nekretnine označene kao k.č. br. 291/4 nije bilo potrebno vršiti cijepanje, jer na ovoj parceli nije bilo objekta, odnosno tek je bila započeta izgradnja novog poslovno-stambenog objekta.

8. Kantonalni sud je, osim toga, istakao da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 2006. godine, nakon što je došlo do poremećaja odnosa između parničnih stranaka a dok su odnosi bili korektni, apelantica nije postavljala pitanje upisivanja tuženog kao vlasnika na poklonjenim nekretninama, odnosno nije pokušavala pobijati ugovor o poklonu iz bilo kojeg razloga iz člana 111. Zakona o obligacionim odnosima. Iz iskaza apelantice i svjedokinje S. J. jasno proizlazi da one smatraju da je tuženi zloupotrijebio apelantičino povjerenje što bi prije bio razlog za podnošenje tužbe za opoziv poklona zbog nezahvalnosti, nego za tvrdnju da je ugovor o poklonu zaključen ali da je poklonjeno samo zemljište pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da u vrijeme zaključenja ugovora, osim garaže, nije bilo drugih izgrađenih objekata. Kantonalni sud je zaključio da kod apelantice nije postojala bitna zabluda o predmetu ugovora koja bi bila od utjecaja na pravnu valjanost ugovora, niti je predmet ugovora nemoguć, nedopušten ili neodrediv, što bi dovelo do ništavosti ugovora, te je u pogledu nekretnina označenih kao k.č. br. 290/3 žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena, te tužbeni zahtjev odbijen.

9. U pogledu vlasništva na novoizgrađenom objektu na poklonjenoj k.č. br. 291/4, Kantonalni sud je istakao da žalba osnovano ističe nepravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. ZPP. Naime, da bi apelantica stekla pravo suvlasništva na novoizgrađenom objektu, morala je dokazati da je postojala takva volja i namjera i nje i tuženog. Samim ulaganjem rada i sredstava neke osobe u izgradnju objekta koji podiže njen srodnik ta osoba ne stječe pravo suvlasništva. To znači, kako dalje navodi Kantonalni sud, da je apelantica morala dokazati da je postojao pismeni ili barem usmeni sporazum s tuženim da novi poslovno-stambeni objekt zajednički grade tako da i apelantici i tuženom pripadne određeni suvlasnički dio, odnosno apelantica je morala dokazati da je s tuženim zaključila barem usmeni ugovor o ortakluku iz paragrafa 1175. OGZ. Apelantica nije dokazala ni da je ulagala sredstva u izgradnju objekta, dok je tuženi dokazao da je za izgradnju objekta uzeo više kredita. Zemljište na kojem je izgrađen objekt je u isključivom vlasništvu tuženog a djelatnost koja se obavlja u poslovnom dijelu je na tuženom, dok je apelantica bila zaposlenik. Ako se uzme u obzir apelantičina tvrdnja da je kredit otplaćivan iz dohotka ostvarivanog u firmi, onda je apelantica morala predložiti provođenje finansijskog i građevinskog vještačenja kako bi se utvrdili rezultati poslovanje firme i ostvarena dobit, dio otplaćenog kredita za vrijeme dok je i apelantica radila u firmi a time i dio otplaćenog iznosa koji bi se eventualno odnosio na apelanticu opet pod uslovom da je apelantica dokazala da su ona i tuženi zajedno obavljali djelatnost. U pogledu stambenog dijela koji se nalazi iznad poslovnog, Kantonalni sud je poklonio vjeru iskazu tuženog da je gradio za sebe i familiju koju je namjeravao imati. Kantonalni sud smatra nepravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelantica postala suvlasnica na novom objektu na osnovu člana 27. ZVPO, jer je navedenim članom propisano stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu pod uvjetom da graditelj nije znao, niti je mogao znati da gradi na tuđem, a vlasnik je znao i nije se protivio. U konkretnom slučaju može se jedino primijeniti član 25. ZVPO u pogledu stjecanja vlasništva tuženog na objektu, jer je gradio na zemljištu koje je u njegovom vlasništvu vlastitim sredstvima pošto apelantica nije dokazala svoje učešće u izgradnji. Na kraju je Kantonalni sud istakao da na ovakav zaključak suda nije bila od utjecaja apelantičina izjava da je sa tuženim zaključila ugovor o poklonu kako bi se jednostavnije pribavila potrebna dokumentacija za izgradnju novog stambeno-poslovnog objekta, jer je ovakva izjava u suprotnosti sa utvrđenom činjenicom da je odobrenje za gradnju pribavljeno na ime tuženog nekoliko mjeseci prije zaključenja ugovora o poklonu. Pored toga, apelantica i tuženi su kao suvlasnici nekretnina mogli zaključiti ugovor o ortakluku, odnosno o zajedničkoj gradnji i bez problema dobiti odobrenje za građenje.

10. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavila apelantica, Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 000632 08 Rev od 21. maja 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, suprotno apelantičinim tvrdnjama, pravilno u smislu člana 8. ZPP ocijenio sve provedene dokaze, i to kako one provedene posredno (materijalne), tako i one koje je sam proveo neposredno na raspravi. Također je drugostepeni sud pravilno primijenio član 191. stav 4. ZPP, jer je drugostepena odluka donesena nakon održane rasprave pred tim sudom i sadrži sve što prema navedenoj odredbi treba da sadrži sudska odluka.

11. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je zaključak drugostepenog suda koji se odnosi na to da je predmet ugovora o poklonu bila k.č. br. 290/3 sa garažom pravilan zbog razloga koje je taj sud dao. Razlozi koje je dao drugostepeni sud, kako dalje ističe Vrhovni sud, jesu potpuni, jasni, obrazloženi i utemeljeni na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je, također, napomenuo da je drugostepeni sud, kada je odlučivao o ovom dijelu zahtjeva, nije odlučivao temeljem odredaba čl. 11, 63. i 47. ZOO koje je citirao, već je tom prilikom samo konstatovao da ugovor o poklonu ne bi bio ništav jer ne stoje razlozi koji su predviđeni navedenim zakonskim odredbama za ništavost sve da je predmet tužbenog zahtjeva bilo utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu.

12. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je odluka Kantonalnog suda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za priznanje prava vlasništva apelantice od 1/2 na stambeno-poslovnoj zgradi izgrađenoj na k.č. br. 291/4 i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade pravilna zbog razloga koje je taj sud i naveo. Naime, pravilan je zaključak tog suda da je u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP o teretu dokazivanja, prebacivši teret dokazivanja na tuženog umjesto na apelanticu s obzirom na to da je apelantica morala dokazati da je postojala volja i namjera između nje i tuženog za gradnju predmetnog stambeno-poslovnog objekta i da je ulagala sredstva u izgradnju objekta. Apelantica je morala dokazati da je postojao pismeni ili usmeni sporazum sa tuženim da novi poslovno-stambeni objekt zajednički grade tako da i njoj i tuženom pripadne određeni suvlasnički dio. Iz činjeničnog utvrđenja, kako dalje navodi Vrhovni sud, proizlazi upravo suprotno, tj. da je tuženi uzeo kredit i upisao hipoteku na svoje ime a nema ni dokaza ni tvrdnji apelantice da je kredit otplaćivan iz sredstava firme u kojoj je apelantica radila, niti je utvrđena vrijednost stambenog objekta da bi eventualno mogla postavljati obligacionopravni zahtjev. U pogledu stambenog dijela objekta koji se nalazi iznad poslovnog utvrđeno je da se radi o jednoj stambenoj cjelini, što ukazuje da je rađen za potrebe jedne porodice-tuženog, a u prilog tome ide i činjenica da apelantica živi na spratu kuće izgrađene na parceli k.č. br. 290/6 koja nije predmet ugovora o poklonu, niti predmet ovog spora dok tuženi sa suprugom živi od 2003. godine u prizemlju iste kuće. Vrhovni sud je, na kraju, istakao da prihvata zaključak drugostepenog suda da nema osnova za primjenu člana 27. ZVPO a kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, te istakao da se u konkretnom slučaju može primijeniti član 25. ZVPO u pogledu stjecanja vlasništva, jer je tuženi gradio na zemljištu koje je njegovo vlasništvo vlastitim sredstvima a apelantica nije dokazala ni postojanje sporazuma o zajedničkom građenju, niti svoje učešće, a niti neki drugi pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretninama.

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je istakla da je njena volja da daruje samo zemljište bila jasno i nesumnjivo izražena u ugovoru, jer «da je htjela darovati i objekte ne zemljištu, bila bi izričita u tom pogledu». Stvarni cilj ugovora o poklonu, kako je dalje navela apelantica, bio je ishoditi zemljišnoknjižni upis tuženog kao isključivog vlasnika predmetnih parcela da bi se njemu omogućilo odobrenje kredita od Dubrovačke banke d.d. Mostar u iznosu od 50.000,00 KM a kredit je tražen zbog izgradnje poslovnog prostora na k.č. br. 291/4 k.o. Dretelj a koji bi služio proširenju poslovne djelatnosti apelantice i tuženog. Dalje je istakla da su ona i tuženi zajedničkim ulaganjem izgradili objekt-poslovni prostor na k.č. br. 291/4, budući da je darovanjem suvlasničkog dijela zemljišta omogućila tuženom dizanje kredita iz kojeg je finansirana izgradnja poslovnog prostora a sve na osnovu usmenog dogovora zbog poslovnog odnosa utemeljenog na povjerenju, te je i sama snosila rizik eventualnog nevraćanja spomenutog kredita i samim tim ostvaruje pravo na 1/2 udjela u vlasništvu navedenog poslovnog prostora.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju u vezi sa tužbenim zahtjevom kojim je apelantica tražila priznanje suvlasničkog dijela na nekretninama k.č. br. 290/3, redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 10. ZVPO i člana 12. istog zakona, te zaključili da je predmet ugovora o poklonu bila k.č. br. 290/3 sa garažom, jer da je apelantica željela tuženom pokloniti samo parcelu, a ne i garažu izgrađenu na njoj, prethodno bi bilo potrebno izvršiti cijepanje te parcele na dio na kojem se nalazi garaža i koji služi njenoj redovnoj upotrebi i na dio koji predstavlja samo zemljište. U pogledu vlasništva na novoizgrađenom stambeno-poslovnom objektu na poklonjenoj k.č. br. 291/4, redovni sudovi su obrazložili da apelantica, u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, nije dokazala da je postojala njena i apelantova volja i namjera da grade predmetni stambeno-poslovni objekt, niti je dokazala da je ulagala sredstva u izgradnju objekta. Također je obrazloženo da nema osnova za primjenu člana 27. ZVPO, već se na konkretan slučaj može primijeniti član 25. ZVPO s obzirom na to da je apelant gradio na zemljištu koje je njegovo vlasništvo vlastitim sredstvima, a apelantica nije dokazala ni postojanje sporazuma o zajedničkom, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić