Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2665/09 („UNIONINVEST“ A.D. Istočno Sarajevo)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Djelotvoran pravni lijek
- Kamata
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2665/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2665/09, rješavajući apelaciju „Unioninvesta“ a.d. Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Unioninvesta“ a.d.
Istočno Sarajevo podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 I 009209 09 Gž od 16. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 I 009209 04 I od 22. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Unioninvest“ a.d. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Advokatsko društvo „Jamina & Jokić“ o.d. iz Istočnog Sarajeva, podnio je 21. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 I 009209 09 Gž od 16. jula 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 I 009209 04 I od 22. oktobra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Osnovnom sudu da izvrši isplatu iz prodajne cijene postignute prodajom nekretnina izvršenika GP «Rad» Derventa po pravosnažnom rješenju Osnovnog suda do odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2665/09 od 9. marta 2011.
godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Osnovni sud je Rješenjem o namirenju broj 13 84 I 009209 04 I od 22. oktobra 2008. godine odredio da se iz prodajne cijene nekretnina GP „Rad“ Derventa (u daljnjem tekstu: izvršenik), bliže označenih u izreci rješenja, namiruje tražilac izvršenja F. Z., te tražioci izvršenja među kojim je bio i apelant, a koji su stupili u izvršni postupak F. Z. redoslijedom i u iznosima bliže označenim u izreci rješenja. Apelantu je, koji je u izreci rješenja naveden pod rednim brojem 9, a po Rješenju o izvršenju broj 13 84 Ip 005394 06 Ip od 3. novembra 2006. godine, određeno namirenje na ime troškova postupka u iznosu od 500,00 KM, dok je u preostalom dijelu navedeno rješenje ostalo na snazi do punog namirenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 27. oktobra 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje na nekretninama izvršenika, a koji je usvojen Rješenjem broj 13 84 Ip 00 5394 06 Ip od 3. novembra 2006. godine. Također, utvrđeno je da je apelant, kao i ostali tražioci izvršenja, podnio prijedlog nakon tražioca izvršenja F. Z., pa da su apelant i ostali tražioci izvršenja stupili u već započeti izvršni postupak tražioca izvršenja F. Z. Dalje, ukazano je da je članom 66. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) regulisano da se više tražilaca izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja namiruju onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije određeno drugačije. Shodno navedenom, utvrđen je red prvenstva namirenja tražilaca izvršenja prema vremenu podnošenja prijedloga za izvršenje na nekretninama izvršenika. Dalje, ukazano je da je članom 98. ZIP-a, pored ostalog, regulisano da se iz iznosa dobijenog prodajom namiruju prvenstveno troškovi izvršnog postupka, te da, u situaciji kada izvršenik, pored glavnog potraživanja, duguje i kamatu, ona se namiruje prije iznosa glavnog potraživanja. Na temelju navedenih odredaba ZIP-a utvrđen je redoslijed namirenja tražilaca izvršenja prema vremenu podnošenja prijedloga za izvršenje na predmetnoj nekretnini izvršenika. Dalje, shodno navedenim odredbama, odlučeno je da se svim tražiocima izvršenja po redoslijedu utvrđenom u izreci rješenja namire troškovi izvršnog postupka onako kako su oni određeni rješenjima o izvršenju, ne uzimajući pri tome u obzir troškove parničnog postupka koji se namiruju zajedno sa glavnim potraživanjem. Imajući u vidu da je članom 98. stav 2. ZIP-a propisano da se zakonske zatezne kamate namiruju prije iznosa glavnog potraživanja, sud je odlučio da se tražiocima izvršenja F. Z. i Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka, prije namirenja glavnog potraživanja, namire zakonske zatezne kamate za posljednje tri godine do dana donošenja rješenja o dosudi. Pri tome, ukazano je da se, shodno članu 99. stav 2. ZIP-a, zakonske zatezne kamate za posljednje tri godine do dana donošenja rješenja o dosudi namiruju po istom redoslijedu kao i glavno potraživanje. S obzirom na to da se iz prodajne cijene nisu mogli namiriti svi tražioci izvršenja i njihova ukupna potraživanja, sud je rješenja o izvršenju ostavio na snazi do njihovog potpunog namirenja.
4. Okružni sud je Rješenjem broj 84 0 I 009209 09 Gž od 16. jula 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio pravo, te da je dao jasne i dovoljne razloge koje prihvata i ovaj sud. Dalje, ukazano je da je prilikom donošenja osporenog rješenja prvostepeni sud vodio računa o tome da se radi o tražiocima izvršenja sa različitim redom prvenstva pri namirenju. U vezi s tim je ukazano da su se tražiocu izvršenja F. Z., koji je prvi podnio prijedlog za izvršenje na nekretninama izvršenika, pridružili apelant i ostali tražioci izvršenja a nakon što je o tome odlučio prvostepeni sud svojim zaključcima i rješenjima. Neosnovanim su ocijenjeni žalbeni navodi da je iz sredstava dobijenih prodajom izvršenikove nekretnine trebalo namiriti srazmjerno visini potraživanja sve tražioce izvršenja, te je ukazano da bi to bilo u suprotnosti sa članom 98. ZIP-a koji reguliše redoslijed namirenja iz iznosa dobijenih prodajom, a koje odredbe je, prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je pravilnom primjenom člana 98. stav 2. ZIP-a trebalo svim tražiocima izvršenja, pored troškova postupka, namiriti i kamate zbog toga što, prema njegovom mišljenju, navedena odredba predstavlja izuzetak od pravila o redoslijedu namirenja iz stava 1. istog člana. Također, apelant smatra da je u obrazloženju osporenog rješenja u potpunosti izostalo obrazloženje na njegove žalbene navode u kojim je ukazivao na pogrešnu primjenu citirane odredbe ZIP-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno, jer su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili član 98. ZIP-a. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je navedenom odredbom regulisano prvenstvo namirenja iz iznosa dobijenog prodajom imovine izvršenika. Prema navedenoj odredbi, prioritet u namirenju imaju troškovi izvršnog postupka, pa su redovni sudovi na temelju ove odredbe svim tražiocima izvršenja i dosudili troškove izvršnog postupka onako kako su i bili određeni rješenjima o izvršenju. Dalje, u skladu sa navedenom odredbom, a u okolnostima konkretnog slučaja, slijedeća po prioritetu za namirenje su bila potraživanja tražioca izvršenja prema čijem je prijedlogu određeno izvršenje. U okolnostima konkretnog slučaja, kako se radilo o više tražilaca izvršenja po čijem je prijedlogu određeno izvršenje prodajom iste nekretnine izvršenika, redovni sudovi su red prvenstva u namirenju odredili prema datumu podnošenja prijedloga za izvršenje, smatrajući da su od tog datuma stekli pravo da namire svoje potraživanje. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je stavom 3. istog člana regulisano da se više lica koja su stekla pravo na namirenje po istom osnovu, a kao što je i u konkretnom slučaju, namiruju po redu stjecanja prava na namirenje. Na temelju navedenog, redovni sudovi su odredili redoslijed namirenja tražilaca izvršenja, a koji apelant ne dovodi u pitanje i po kom je on bio na devetom mjestu. Međutim, suprotno apelantovim tvrdnjama, član 98. stav 2. kojim je određeno da se prvo namiruju kamate, pa tek onda glavno potraživanje, određuje red namirenja prava koja se namiruju tražiocu izvršenja (troškovi postupka, kamate i glavno potraživanje) ali ne predstavlja izuzetak od pravila o prvenstvu namirenja iz stava 1. istog člana, a prema kom bi se, u situaciji kada postoji više tražilaca izvršenja svima priznata prava na namirenje trebala namirivati istovremeno, tj. prvo troškovi postupka, pa kamate, pa glavno potraživanje, bez obzira kada su pravo na namirenje stekli. Na ovakav zaključak upućuje upravo citirani stav 3. navedenog člana. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek, ne navodeći eksplicitno u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u izvršnom postupku. U vezi sa apelantovom izričitom tvrdnjom da je Okružni sud propustio da se očituje o njegovim žalbenim navodima o pogrešnoj primjeni člana 98. ZIP-a a koji su identični navodima iznesenim u apelaciji, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja izričito ukazao da je apelantovo tumačenje suprotno upravo članu 98. ZIP-a koji reguliše prvenstvo namirenja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovan.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić