Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2782/09 (B. R.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uporedive situacije
- Propisano zakonom
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2782/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2782/09, rješavajući apelacije Bisere Rahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Bisere Rahić podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001787 08 Gž od 6. jula 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Bisera Rahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Semir Guzin i Azer Guzin, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije «Kebo & Guzin» Mostar, podnijela je 1. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001787 08 Gž od 6. jula 2009. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2782/09.
2. Nakon okončanja revizionog postupka protiv prethodno navedene presude Kantonalnog suda, apelantica je ponovo, 10. jula 2010. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001787 09 Rev od 18. maja 2010. godine i Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 001787 08 Gž od 6. jula 2009. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2896/10.
3. S obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2782/09.
4. Apelantica je kao zaposlenica Gradske uprave Grada Mostara pokrenula postupak protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi isplate razlike isplaćene i pripadajuće plaće i regresa. Apelantica je tužbeni zahtjev temeljila na Pravilniku o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik u organizaciji), a kojima su, između ostalog, utvrđeni način obračuna i visina plaće, te visina regresa za korištenje godišnjeg odmora.
5. Presudom Općinskog suda broj P-1787/05 od 9. oktobra 2006. godine obavezan je tuženi da apelantici isplati na ime razlike isplaćenih plaća za period od 1. septembra 2004. do 31. marta 2006. godine iznos od 2.520,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je iznad dosuđenog iznosa u ovom dijelu apelantičin zahtjev odbijen. Presudom je dalje obavezan tuženi isplatiti apelantici na ime regresa za 2002. godinu iznos od 333,17 KM i za 2003. godinu iznos od 368,75 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te apelantici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.354,80 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u Rješenje Općine Stari grad broj 01-120-359398 od 2. juna 1998. godine utvrdio da je apelantica bila raspoređena na radno mjesto mlađeg referenta za dokumentaciju u Službi uprave za stambene poslove, rekonstrukciju i katastar nekretnina Općine Stari grad Mostar od 1. aprila 1998. godine na neodređeno vrijeme sa koeficijentom u visini od 3,5. Općinski sud je, dalje, naveo da je apelantica obavljala poslove i radne zadatke do 16. marta 2004. godine, kao i da nakon toga nije dobila novo rješenje o rasporedu nastavljajući obavljati iste poslove kod tuženog. Dalje je istaknuo da je Odlukom Visokog predstavnika broj 186/04 od 22. marta 2004. godine određeno da svi uposlenici ostaju na postojećim radnim mjestima pod tadašnjim važećim uslovima do stalnog postavljenja u budućoj gradskoj upravi ili do proglašenja viškom. Općinski sud je naveo da je iz Odluke Visokog predstavnika broj 184/04 donesene 28. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) vidljivo da je ona prethodila ujedinjenju gradskih općina tuženog, te da je u njenom članu 18. navedeno da od 16. marta 2004. godine zaposlenici uprave bivših gradskih općina postaju zaposlenici uprave tuženog. Dalje je istaknuo da je članom 19. iste odluke propisano da će Gradsko vijeće do 30. juna 2004. godine usvojiti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji utvrđen Statutom tuženog, kao i plan racionalizacije administrativnog osoblja za tuženog, izvršiti sistematizaciju radnih mjesta unutar uprave tuženog i obuhvatiti koeficijent za svako mjesto, što će poslužiti kao osnov za kalkulaciju plaća u skladu sa važećim zakonima. Članom 20. Odluke propisano je da će se nakon usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz člana 19. Odluke sva postojeća radna mjesta popuniti putem objavljivanja internih oglasa u skladu sa važećim propisima. Općinski sud je naveo da su Pravilnik o organizaciji i Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Stručne službe Gradskog vijeća doneseni 25. augusta 2004. godine, objavljeni u gradskom „Službenom glasniku“ tuženog broj 16 od 15. septembra 2004. godine i da su stupili na snagu danom donošenja. Dalje je navedeno da je 25. augusta 2004. godine usvojen i Pravilnik o plaćama (objavljen u gradskom „Službenom glasniku“ tuženog), čijim članom l. je propisano da su utvrđeni platni razredi i koeficijenti za obračun plaća državnih službenika i namještenika tuženog, dodaci na plaću, nagrade i druge naknade koje nemaju karakter plaća u skladu sa Odlukom Gradskog vijeća o utvrđivanju općih smjernica i kadrovske politike (gradski „Službeni glasnik“ broj 14/04) i Kolektivnim ugovorom. Istaknuo je da je članom 30. navedenog pravilnika propisano da stupanjem na snagu ovog pravilnika prestaju da važe odredbe internih općih akata tuženog i bivših gradskih općina koje su uređivale ovu materiju. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je stupanjem na snagu Pravilnika o plaćama prestalo da važi apelantičino rješenje od 2. juna 1998. godine i da je nesporno da je apelantica nastavila obavljati iste poslove i radne zadatke i nakon 16. marta 2004. godine koje je i ranije obavljala. Općinski sud je istaknuo da je od stupanja na snagu Pravilnika o plaćama od 1. septembra 2004. godine apelantici trebalo da pripadne plaća shodno odredbama tog pravilnika, a ne od 16. marta 2004. godine, kako je apelantica tražila u svom zahtjevu a u vezi sa članom 19. Odluke. Navedeno je da apelantica ne treba da trpi štetu zbog nedonošenja rješenja o njenom rasporedu shodno Pravilniku o organizaciji i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Stručne službe Gradskog vijeća, odnosno neprimjenjivanjem odredaba Pravilnika o plaćama, a što je bila dužnost tuženog. Stoga je Općinski sud zaključio da je osnovano apelantičino potraživanje naknade plaća za period od 1. septembra 2004. godine do dana sačinjavanja nalaza vještaka. Općinski sud je na osnovu dokaznog postupka utvrdio da je apelantici manje isplaćeno ukupno 2.520,06 KM, koji iznos je apelantici dosudio na ime manje isplaćenih plaća za period od 1. septembra 2004. godine zaključno sa 31. martom 2006. godine, a shodno odredbama člana
85. Zakona o radu i člana l89. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Općinski sud je iznad dosuđenog iznosa odbio apelantičin zahtjev, jer je uzeo polazni koeficijent 3,80, a ne 4,70, kako je apelantica potraživala. Općinski sud je, imajući u vidu nespornu činjenicu da apelantici nije isplaćen regres za 2002. i 2003. godinu, te je, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, dosudio apelantici traženi iznos, a ocjenjujući odredbu člana 2. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 001787 08 Gž od 6. jula 2009. godine djelomično je uvažena žalba tuženog i presuda Općinskog suda preinačena u dijelu dosuđenja razlike dosuđenih plaća u iznosu od 2.520,06 KM sa zakonskim zateznim kamatama, tako što je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
8. U obrazloženju presude je istaknuto da je 15. marta 2004. godine Odlukom Visokog predstavnika izvršena političko-teritorijalna reorganizacija tuženog na način da su prestale postojati dotadašnje općine i da je njihove ingerencije preuzeo tuženi. Kantonalni sud je naveo da je radi provođenja ove odluke Visoki predstavnik donio Odluku o provođenju reorganizacije tuženog. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je članom 18. navedene odluke određeno da zaposlenici uprave bivših gradskih općina postaju zaposlenici uprave tuženog sve dotle dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja, i to pod uslovima i u statusu u kojem su se zatekli na dan ukidanja općina. Kantonalni sud je istaknuo da je nesporno da je tuženi usvojio novi Pravilnik o organizaciji i Pravilnik o plaćama, ali da do donošenja odluke tog suda nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja radnika iako je raspisan interni oglas. Kantonalni sud je naveo da prelazni period za sve namještenike, pa i za apelanticu još uvijek traje, da za sada niko od namještenika nije zaključio novi ugovor o radu (shodno članu 21. Odluke), kojim će za zaposlenika koji bude primljen na novo radno mjesto unutar uprave tuženog biti iskazani uslovi, koji odgovaraju opisu poslova i radnih zadataka prema novousvojenom Pravilniku o organizaciji. Kantonalni sud je zaključio da je ovaj pravilnik još neprimjenjiv iako je stupio na snagu zbog toga što je uvjetovan prijemom - postavljenjem na novo radno mjesto, a očigledno je kao u predmetnom slučaju, iako je interni oglas raspisan, nije izvršen izbor po pravilniku, pa se on ne može primjenjivati ni u pogledu plaće na namještenike koji su zadržali svoj raniji posao.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 001787 09 Rev od 18. maja 2010. godine odbačena je apelantičina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedopuštenu u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi propisani novčani cenzus. Vrhovni sud je ocijenio i da odlučivanje o reviziji ne bi bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, te da, shodno navedenom, nema mjesta za dopustivost revizije, ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. stav 3. ZPP.
10. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Mada se apelantica u apelaciji nije izričito pozvala na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, to proizlazi iz navoda apelacije, budući da smatra da se našla u diskriminirajućem položaju u odnosu na druge zaposlenike tuženog, jer za iste poslove apelantica prima manju plaću. Dalje, apelantica ističe da su sudovi pogrešno ocijenili postojeće činjenice u predmetu, što je imalo kao posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica je navela da je Gradsko vijeće tuženog na 40. sjednici održanoj 18. maja 2007. godine donijelo zaključak kojim se zadužuje gradonačelnik tuženog da pripremi odluku o načinu usklađivanja plaća. Navedeno je donijeto radi privremenog usklađivanja plaća do konačnog raspoređivanja namještenika Gradske uprave, odnosno otklanjanja razlike u njihovim plaćama, na šta je u tužbi apelantica sve vrijeme ukazivala. Apelantica smatra da osporena presuda Kantonalnog suda nije utemeljena na objektivnim činjenicama, te da samim tim «ni zaključak nije rezultat objektiviziranog uvjerenja, već isključivo subjektivnog ubjeđenja o poimanju pravičnosti». Apelantica smatra da su sudovi, zbog paušalne i selektivne primjene zakona, donijeli nezakonite odluke. U vezi sa odlukom Vrhovnog suda, apelantica naročito ističe da je u reviziji insistirala da se izjavljena revizija uvaži u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ali da ju je taj sud, ipak, odbacio, jer vrijednost osporenog dijela drugostepene odluke ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Na kraju, apelantica je zatražila usvajanje apelacije i ukidanje osporenih odluka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud zapaža da je apelantica prvo podnijela apelaciju broj AP 2782/09 u kojoj je osporila presudu Kantonalnog suda, a zatim je podnijela novu apelaciju broj AP 2896/10 kojom je, pored presude Kantonalnog suda, osporavala i rješenje Vrhovnog suda kojim je njena revizija protiv presude Kantonalnog suda odbačena kao nedopuštena zbog razloga navedenih u ovoj odluci. Budući da je revizija bile neefektivan pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u ovim predmetima Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 001787 08 Gž od 6. jula 2009. godine, te će, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4185/09 od 18. aprila 2012. godine, točka 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelantičine navode o povredi ustavnih prava ispitati u odnosu na tu odluku.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 2968/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojem je, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili da su različite plaće zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja, odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plaća, te da su zato što još uvijek za sve zaposlenike traje prelazni period, a primjena navedenih pravilnika uslovljena je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i to da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona od Kantonalnog suda nije očigledna. Ustavni sud smatra da se navedeni razlozi u cijelosti odnose i na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2968/06.
15. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić