Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2903/09 (R.P. i R.G)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Nasljedstvo
  • Nekretnina
  • Ugovor o poklonu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2903/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2903/09, rješavajući apelaciju R. P. i R. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. P. i R. G. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001-055 od 3. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-

0-P-06-000 131 od 21. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. P. i R. G. (u daljnjem tekstu: apelantice ) iz Vogošće, koje zastupa Haris Džafo, advokat iz Vogošće, podnijele su 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-001-055 od 3. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-06-000 131 od 21. marta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-06-000 131 od 21. marta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001-055 od 3. jula 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je ugovorom o poklonu nekretnina zaključenim 2. jula 2004. godine u Visokom između Avde Rizve, kao poklonodavca, i Sejada i Sadika Rizve (u daljnjem tekstu: tuženi), kao poklonoprimaca, povrijeđeno pravo na njihov nužni dio koji iznosi za svakog po 1/8 dijela koji bi im po zakonu pripao, te da se na osnovu presude uknjiže kao suvlasnice sa dijelom 1/8 na nekretninama bliže navedenim u dispozitivu presude. Apelantice su obavezane da tuženim nadoknade troškove postupka u iznosu od 720,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelantice svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na činjenici da su one i tuženi zakonski nasljednici oca Avde Rizva (u daljnjem tekstu: prednik apelantica) koji je umro 17. aprila 2005. godine i koji je za života sa tuženim zaključio ugovor o poklonu, smatrajući da im je tim ugovorom povrijeđen nužni dio, jer je tuženom Sejadu pripalo zemljište površine 12.719 m2 a tuženom Sadiku zemljište površine 47.945 m2, pa je tim raspolaganjem ukupna imovina njihovog oca umanjena za oko 80%, jer je predmet zaostavštine kojom njihov prednik nije raspolagao zemljište površine od 2.000 m2.

4. Općinski sud je istakao da su apelantice zakonski i nužni nasljednici umrlog oca Avde Rizve i, u skladu sa odredbom člana 28. stav 1. i 29. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 70/80 i 15/80), njihov nužni dio iznosi 1/8 cjelokupne zaostavštine a njihov prednik učinjenim poklonom nije raspolagao cjelokupnom svojom imovinom. Općinski sud je citirao odredbu člana 30. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da nužnom nasljedniku pripada određeni dio svake stvari i prava koji sačinjavaju zaostavštinu [..], te odredbu člana 37. st. 1. i 2. kojom je propisano da će se kada je povrijeđen nužni dio, raspolaganje testamentom smanjiti a pokloni vratiti ukoliko je potrebno da se namiri nužni dio a nužni dio je povrijeđen kada ukupna vrijednost raspolaganja testamentom i poklonom premašuju nužni dio.

5. U skladu sa navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju, da bi se utvrdilo da li je povrijeđeno pravo apelantica na nužni dio, Općinski sud je naveo da je bilo neophodno utvrditi vrijednost zaostavštine a zatim utvrditi vrijednost poklona i vrijednost preostalih nekretnina koje se nasljeđuju i tek tada je moguće utvrditi da li vrijednost raspolaganja poklonom premašuje raspoloživi dio i koliki dio je potreban da se namire nužni dijelovi. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo sud, apelantice nisu izvele dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila vrijednost zaostavštine, kao ni vrijednost poklona. Sama činjenica da je površina zemljišta kojom je prednik apelantica raspolagao veća od površine zemljišta koje je ostalo za nasljeđivanje ne ukazuje na vrijednost nužnog i raspoloživog dijela i nije dovoljna da se izvede zaključak da je povrijeđen nužni dio apelantica. Osim toga, sud je istakao da je teret dokazivanja bio na apelanticama koje su tvrdile da im je povrijeđen nužni dio, te se pozvao na odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) kojim je propisano da ako sud sa sigurnošću ne može utvrditi neku činjenicu, o njenom postojanju će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. S obzirom na to da apelantice, u smislu člana 7. ZPP, nisu dokazale činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je na osnovu izvedenog dokaza, uvida u ostavinski spis, prvostepeni sud utvrdio da je ostavinski postupak koji se vodi iza prednika apelantica prekinut i da su apelantice upućene na parnicu kako bi utvrdile koje nekretnine sačinjavaju ostavinsku masu. Na osnovu izvedenog dokaza uvidom u zk. izvadak prvostepeni sud je utvrdio da su u momentu smrti prednika apelantica ostale nekretnine ukupne površine 2.000 m2 koje predstavljaju zaostavštinu iza prednika parničnih stranaka. Na osnovu izvedenih dokaza, kako je dalje istakao Kantonalni sud, prvostepeni sud je utvrdio činjenicu da prednik parničnih stranaka ugovorom o poklonu u korist tuženih nije raspolagao svojom cjelokupnom imovinom, jer nekretnine ukupne površine 2.000 m2 predstavljaju njegovu zaostavštinu. Apelantice u toku postupka nisu izvele dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila vrijednost zaostavštine, kao ni vrijednost poklona, te sama činjenica da je površina zemljišta kojim je prednik stranaka raspolagao znatno veća od površine zemljišta koje je ostalo za nasljeđivanje ne ukazuje na vrijednost nužnog i raspoloživog dijela.

7. Kantonalni sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda da sud ne posjeduje stručno znanje za utvrđivanje vrijednosti nekretnina, da tu činjenicu nije mogao utvrditi na osnovu izvedenih dokaza i da je teret dokazivanja da je povrijeđen nužni dio bio na apelanticama. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 31. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da se vrijednost zaostavštine na osnovu koje se izračunava nužni dio utvrđuje tako što se popisuju i procjenjuju sva dobra koja je ostavilac imao u trenutku smrti […], kao i vrijednost poklona koje je ostavilac učinio ma na koji način nekom zakonskom nasljedniku […], kao i odredbu člana 33. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da se pri procjenjivanju poklona uzima vrijednost poklonjene stvari u trenutku smrti ostavioca a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer apelantice nisu predložile, niti su izvele dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila vrijednost zaostavštine njihovog prednika, kao ni vrijednost poklona po zaključenom ugovoru o poklonu između tuženih i prednika apelantica na osnovu čega bi se moglo utvrditi da li je povrijeđen njihov nužni dio. Bez izvođenja dokaza vještačenjem radi procjene vrijednosti imovine koja čini zaostavštinu prednika apelantica, kao i vrijednosti poklona po zaključenom ugovoru o poklonu od stručnog lica-vještaka, nije se mogla utvrditi odlučna činjenica da li je povrijeđen nužni dio apelantica. Apelantice su imale mogućnost od podnošenja tužbe pa do zaključenja glavne rasprave da predlože izvođenje dokaza za utvrđenje činjenice da je ugovorom o poklonu, koji je za života zaključio njihov otac sa tuženim, povrijeđen njihov nužni dio, ali to nisu učinile, pa je Kantonalni sud zaključio da je pravilno primijenjena odredba člana 126. ZPP.

8. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, i to zbog proizvoljne primjene materijalnih propisa. Apelantice su istakle da je njihov tužbeni zahtjev odbijen, jer «nije izvršena procjena imovine», ali nekretnine koje čine ostavinsku masu su jasno obilježene i upisane u zemljišnoknjižnim izvatcima kako po klasi, tako i po bonitetu, te je navedena tačna površina i obim i vrsta prava na njima. Apelantice smatraju da «jednostavnom matematičkom operacijom zbrajanja proizlazi da je njihov prednik raspolagao ugovorom o poklonu sa 60.664 m2, dok je ostalo 2.000 m2 pa je jasno da 1/8, odnosno nužni dio čini 7.608 m2», te da je sud «morao utvrditi da je došlo do povrede prava na nužni dio». Apelantice su, također, navele da je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju zbog toga što je u «drugim slučajevima utvrđivanje nužnog nasljednog dijela na nekretninama (vidljivo iz sudskih odluka) Kantonalni sud u Zenici usvajao odluke da je povrijeđeno pravo na nužni nasljedni dio na nekretninama iako nije vršena procjena imovine a takva je praksa i svih sudova u Federaciji BiH, što je vidljivo iz njihove prakse objavljene na stranicama Interneta i štampanim izdanjima». Predložile su da se osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražili da se utvrdi da je povrijeđen nužni nasljedni dio odbili kao neosnovan. Redovni sudovi su obrazložili da sama činjenica da je površina zemljišta kojim je prednik stranaka raspolagao znatno veća od površine zemljišta koje je ostalo za nasljeđivanje ne ukazuje na vrijednost nužnog i raspoloživog dijela i nije dovoljna da se izvede zaključak da je povrijeđen nužni dio apelantica. Redovni sudovi su naveli da apelantice nisu, u smislu člana 123. stav 1. ZPP, dokazale činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, odnosno nisu izvele dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila vrijednost zaostavštine, kao ni vrijednost poklona, te je primijenjen član 126. ZPP prema kojem ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Također, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrijebljena sredstva naspram željenog cilja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

14. Iako apelantice nisu eksplicitno navele u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je, također, ustanovio da ukazivanje apelantica na različitu praksu redovnih sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su one diskriminirane u postupku s obzirom na to da apelantice nisu ponudile nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1095/09 od 23. februara 2012. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2903/09 (R.P. i R.G) | Sudska praksa | Aktio