Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2943/09 (H. D.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2943/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2943/09, rješavajući apelaciju Huseina Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 003615 08 Rev od 14. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 16. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 003615 08 Rev od 14. jula 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 545/05 od 13. novembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka JP Rudnik uglja Gračanica d.o.o. Gornji Vakuf-Uskoplje (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu broj 01.1-34-259-3/005 od 17. juna 2005. godine uz obavezu tuženog da apelanta vrati na posao, zatim, da apelantu isplati iznos od po 700,00 KM mjesečno počev od dana prestanka radnog odnosa pa do donošenja presuda sa kamatama i „druga primanja koja bi mu pripadala po osnovu radnog odnosa“, te da sud obaveže tuženog da apelantu isplati iznos od 20.000 KM na ime naknade štete za duševne bolove zbog povrede apelantove ličnosti, ugleda i časti, te „maltretiranja i šikaniranja, klevete koje su prema [apelantu] učinjene i uopšte psihičkog preživljavanja ovog događaja“. Općinski sud je zaključio da je na osnovu svih provedenih dokaza, koji su detaljno navedeni u obrazloženju prvostepene presude, nesporno utvrđeno da je služba obezbjeđenja tuženog, na upozorenje direktora, imala zadatak da prati apelanta „jer je postojala osnovana sumnja da će [apelant] pokušati iznijeti pripremljene kartone bakrene žice iz radionice tako da je [apelant] od službe obezbjeđenja praćen“. Naime, prema izjavama saslušanih svjedoka, služba obezbjeđenja tuženog je obavijestila direktora da apelant prikuplja bakrenu žicu, jer su primijetili „da guli kabl“, nakon čega je direktor naredio „da se pooštre mjere i uključi interna kontrola“. Dalje, iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je apelant 5. juna 2005. godine u prijepodnevnim satima iznio „mali paket iz radionice gdje borave električari, te taj paket gurnuo ispod žice kruga preduzeća [...], a zatim, izašavši kroz glavnu kapiju, otišao do paketa kojeg je progurao ispod žice [...] i isti paket stavio u svoje auto u gepek. Nakon toga, istog dana „u vrijeme ručka“, apelant je iznio iz elektro-radionice tri paketa i s njima se uputio prema kapiji preduzeća, gdje ga je zaustavila služba obezbjeđenja i tražila da pokaže sadržinu tih paketa, što je apelant odbio i „žurno se udaljio s tog mjesta“ prema radionici, kako su to izjavili svjedoci.

3. Općinski sud je, dalje, obrazložio zbog čega nije prihvatio apelantov iskaz u kojem je tvrdio da su u kutijama koje je pokušao iznijeti kroz glavnu kapiju tuženog bile njegove privatne stvari, te hrana i konzerve za njegovu porodicu, jer u tom pravcu tuženi nije pružio bilo kakve dokaze. Osim toga, Općinski sud je naveo da se apelant nije mogao izjasniti zašto nije pokazao sadržaj kutija stražaru koji je to od njega tražio, mada je izjavio „da ga je u tom momentu bilo stid da ga pretresaju na kapiji, te da je on kasnije zvao stražara da uđe za njim u radionicu i da tu pretrese sadržaj paketa“. Apelant je, takođe, izjavio da su kutije ostale na stolu u radionici, „da je on sutradan trebalo da bude slobodan, ali je došao na poziv direktora koji mu je odmah rekao da je on već bivši radnik rudnika tako da on ima utisak da je to već odranije smišljeno“. Općinski sud je, također, naveo da je apelant ukazao na svoju tešku materijalnu situaciju.

4. Općinski sud je iz svega navedenog zaključio da je nesporno dokazano da je apelant počinio težu povredu radne obaveze, kako je propisano odredbom članom 10. stav 1. tačka 9. Pravilnika o obavezama i odgovornosti zaposlenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik), prema kojoj težu povredu radne obaveze čini i otuđenje ili pokušaj otuđenja imovine rudnika. Općinski sud je obrazložio da je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je tuženi trebalo da podnese krivičnu prijavu, te da se u krivičnom postupku trebalo utvrditi da li je apelant počinio krivično djelo krađe. Naime, Općinski sud je obrazložio da Pravilnikom nije propisano da za postojanje teže povrede radne obaveze mora postojati krivično djelo krađe sa svim njegovim bitnim elementima, već da je dovoljno „da samo postoji pokušaj otuđenja imovine tuženog“, kao što je utvrđeno u konkretnom slučaju. Dalje, Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelantu, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, omogućeno pravo na odbranu, da je pozvan da dâ izjavu, i to pozivom u kojem je navedena teža povreda radne obaveze koja mu je stavljena na teret, zatim, da mu je dostavljena odluka o pokretanju postupka za utvrđivanje odgovornosti zaposlenika „a što je sve utvrđeno na osnovu izjave [apelanta] date 14.6.2005. godine u disciplinskom postupku provedenom kod tuženog koji je proveden u skladu sa Pravilnikom tuženog“. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je odluka o prestanku ugovora o radu apelantu donesena u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

5. Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 006-0-Gž.07-000220 od 12. decembra 2007. godine uvažio apelantovu žalbu i djelimično preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da su odluka o otkazu ugovora o radu apelantu i odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava radnika nezakonite, pa ih je poništio i naložio tuženom da apelanta vrati na poslove koje je radio do prestanka radnog odnosa ili druge odgovarajuće poslove. U preostalom dijelu, koji se ticao apelantovog potraživanja plaća i drugih naknada, te nematerijalne štete, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Kantonalni sud je usvojio stav da za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu „nije bio ispunjen formalno-pravni uvjet koji se odnosi na osiguranje prava na odbranu“. Kako je obrazložio Kantonalni sud, pravo na odbranu zaposlenika, u skladu sa članom 90. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 63/99, 32/00 i 29/03), može se uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da zaposleniku omogući odbranu. U Zakonu o radu, kako je dalje obrazloženo, nije precizirano koje su to okolnosti, ali s obzirom na značaj prava na odbranu, takvo ograničenje, prema mišljenju suda, ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu. Stoga, ako to pravo nije poštovano, ono vodi povredi prava zaposlenika.

6. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka vidljivo da je Služba za pravne, kadrovske i opće poslove tuženog pozvala apelanta, da se on tom pozivu odazvao i da je tom prilikom dao izjavu, odnosno, kako je sam apelant izjavio, on je izjavu prethodno svojeručno napisao, a zatim je ta izjava prekucana i apelant je potpisao. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 12. stav 2. Pravilnika propisan „prethodni dokazni postupak koji prethodi donošenju odluke o pokretanju postupka za utvrđenje postojanja povrede radne obaveze“. U smislu te odredbe, pored uzimanja izjave, propisano je i saslušanje odgovornog zaposlenika i eventualnih svjedoka, kao i utvrđivanje činjeničnog stanja na bazi drugih pokazatelja. Dalje, kako je obrazložio Kantonalni sud, odredbom člana 13. Pravilnika propisano je da se odluka o pokretanju postupka za otkaz ugovora o radu dostavlja zaposleniku protiv kojeg je pokrenut postupak, uz poziv da u roku od sedam dana iznese svoju odbranu. Iz stanja spisa, kako je naveo Kantonalni sud, proizlazi „da [apelant] nije neposredno saslušan u prethodnom dokaznom postupku, [apelantu] nije dostavljena odluka o pokretanju postupka za utvrđivanje odgovornosti za težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, niti je [apelant] iznio svoju odbranu u roku propisanom Pravilnikom“. Iz svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantu nije omogućeno pravo na odbranu kako to propisuju Pravilnik i Zakon o radu.

7. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 46 0 P 003615 08 Rev od 14. jula 2009. godine uvažio reviziju tuženog, pa je preinačio drugostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je apelantovu žalbu protiv prvostepene presude odbio i u tom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da „nisu tačni navodi da [apelantu] nije pružena mogućnost odbrane, što proizlazi iz stanja i dokaza u spisu, a ni [apelant] kao stranka to nije osporio, bio je pozvan pozivom od 9.6.2005. godine da se javi u Službu za pravne, kadrovske i opće poslove a uz poziv je dobio i odluku o pokretanju postupka za utvrđivanje odgovornosti u kojoj su se nalazili razlozi“. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da se apelant odazvao pozivu, da je dao izjavu i lično je potpisao, te da je naveo da je prilikom saslušanja prisustvovao diktiranju njegove izjave „pojašnjavajući da je prilikom davanja njegove izjave bio prisutan Alija Zulum sa kojim je u zavadi i čije prisustvo ga je iritiralo“. Vrhovni sud je, također, naveo da je apelant izjavio da navedena osoba nije bila prisutna dok je on pisao svoju izjavu u drugoj prostoriji, dok je bio prisutan za vrijeme diktiranja njegove izjave. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da nije jasno na osnovu čega je drugostepeni sud utvrdio postojanje povreda postupka iz člana 12. stav 1. Pravilnika tuženog u vezi sa pravom zaposlenika na odbranu iz člana 90. Zakona o radu.

8. Dalje, Vrhovni sud je naveo da „pravno elaboriranje drugostepenog suda o univerzalnom pravu na odbranu u svim postupcima nije od značaja za odluku u konkretnom slučaju s obzirom da je [apelantu], temeljem brojnih provedenih dokaza, utvrđeno da je počinio težu povredu radne obaveze propisane članom 10. stav 1. tačka 9. [Pravila] koja propisuje kao težu povredu radne obaveze otuđenje ili pokušaj otuđenja imovine rudnika.“. Vrhovni sud je, također, naveo da drugostepeni sud nije vodio računa o tome da je, prema članu 10. st. 2. i 3. Pravilnika, za povredu radnih dužnosti, između ostalih i povredu koja je apelantu stavljena na teret, predviđeno da se nakon utvrđene odgovornosti počinioca „obavezno raskida ugovor o radu sa zaposlenikom koji je odgovoran za počinjenu težu povredu radne obaveze, izuzev ako, po ocjeni ovlaštenog lica, počinjena povreda nije dovela do nastupanja težih štetnih posljedica za rudnik, pa je svrsishodnije prethodno uputiti zaposleniku pismeno upozorenje“. Također, Vrhovni sud je naveo da se drugostepeni sud neosnovano pozvao na odredbu člana 90. Zakona o radu, te da „prenebregava odredbu člana 88. stav 1. istog zakona koji izričito propisuje da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez obaveze poštovanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos“. U konkretnom slučaju, kako je zaključio Vrhovni sud, očigledno je da je tuženi kao poslodavac smatrao da teža povreda radnih obaveza koju je počinio apelant ima takvu prirodu da nema osnova da poslodavac nastavi radni odnos sa apelantom. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je osnovan revizijski navod tuženog o tome da je postupak proveden u skladu i sa odredbama Zakona o radu i Pravilnika, da je apelant to i sam izjavio „izražavajući žaljenje“, te da je apelant potpisao izjavu koja je diktirana a čemu je, kako je i sam izjavio, lično prisustvovao. Okolnosti na koje se apelant pozvao, a koje se tiču njegovog teškog materijalnog stanja su, prema mišljenju Vrhovnog suda, okolnosti koje ne utječu na valjanost prvostepene presude. Stoga je, prema stavu Vrhovnog suda, ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelant počinio težu povredu radne obaveze i da mu je tuženi, u skladu sa odredbama zakona i Pravilnika, pravilno dao otkaz ugovora o radu. Vrhovni sud je, također, naveo da je odlučivao samo o pravosnažnom dijelu drugostepene presude, prema članu 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku), pa je „ukidni dio (pasus treći izreke drugostepene presude) ostao za ponovno odlučivanje“.

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji apelant navodi da mu je nezakonito i neosnovano otkazan ugovor o radu, jer nije dokazano da je počinio krivično djelo krađe. Apelant u tom pravcu navodi da je tuženi njemu na teret stavio krivično djelo krađe koje je „kvalifikovao kao težu povredu radne dužnosti“, te da je „jedini način bio dokazati da je apelant počinio krivično djelo, a time i eventualno i težu povredu radne obaveze, zakonit način prijavljivanja apelanta nadležnim organima za vođenje postupka po krivičnom djelu“. Također, apelant je naveo da revizioni sud nije utvrdio apelantovu odgovornost za težu povredu radne obaveze, a da je „detaljno sagledao predmet spora, utvrdio bi da se u krajnjem slučaju radi o lakšoj povredi radne obaveze iz člana 11. stav 3. tačka 2. (ometanje drugog zaposlenika u radu) i člana 13. (odbijanje izvršenja radnih naloga ili naređenja nadležnih organa i rukovodnih lica u vezi sa radom zaposlenika u rudniku)“, za šta je „bilo svrsishodnije uputiti [apelantu] pismeno upozorenje“. Apelant je, također, naveo da smatra da tuženi u toku postupka nije dokazao postojanje teže povrede radne obaveze, niti u čemu bi se ta povreda sastojala, te da nije dokazao koje je predmete apelant otuđio, visinu štete koju je učinio i sl. Također, navodi da mu nije omogućena odbrana, jer „nije upozoren da ima pravo na branioca“, kao i da „izjava nije data u skladu sa odredbama ZUP-a, jer se radi o društvu od javnog interesa sa 100% državnim kapitalom“. Apelant je, također, naveo da je postupak protiv njega vođen po zahtjevu neovlaštenog lica, pozivajući se na poništenje odluka o razrješenju ranijeg i imenovanju novog Nadzornog odbora tuženog, zbog čega je, kako navodi, nezakonita i odluka o imenovanju direktora, što apelant smatra novom činjenicom koju ranije nije bio „u prilici pribaviti“, a što mu „omogućuje i podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka“. Apelant je, također, istakao da su on i njegova porodica trpjeli i da i dalje trpe nematerijalnu štetu koju je potraživao tužbom.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito zapaža da apelant u apelaciji samo pokušava dovesti u pitanje činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostepeni sud, ali da ničim nije osporio činjenicu da je tajno iznio jednu kutiju iz kruga preduzeća kroz ogradu, a da je pokušao iznijeti još tri kutije čiji je sadržaj odbio pokazati na zahtjev radnika obezbjeđenja tuženog. Dakle, osim navoda koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, apelant nije naveo ništa što bi moglo predstavljati ustavno pitanje iz okvira prava na pravično suđenje ili prava na imovinu o kojem bi Ustavni sud trebalo da meritorno odlučuje. Također, Ustavni sud zapaža da apelant tek u apelaciji iznosi tvrdnju da „nije upozoren da ima pravo na branitelja“, ali zapaža i da ga je u postupku pred sudovima zastupao advokat, tako da ni ovi apelantovi navodi ne mogu pokrenuti ustavno pitanje zaštite prava na pravično suđenje. Ustavni sud, stoga, smatra da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja ustavnog prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da on ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2943/09 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio