Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2997/09 (D. P., Z. P. i M. Z.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2997/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2997/09, rješavajući apelaciju Dragice Prusina i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Prusina, Zorana Prusine i Marijane Zadro podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007874 08 Rev od 17. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07 000 651 od 18. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-007874/03 (P-1414/03) od 18. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Prusina, Zoran Prusina i Marijana Zadro (u daljnjem tekstu: apelanti) iz D. Hamzića-Čitluk, koje zastupa Žarko Zeljko, advokat iz Širokog Brijega, podnijeli su 17. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007874 08 Rev od 17. juna 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07 000 651 od 18. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-007874/03 (P-1414/03) od 18. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-007874/03 (P-1414/03) od 18. januara 2007.
godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07 000 651 od 18. oktobra 2007. godine, osim u dijelu o troškovima postupka, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni suvlasnici sa ½ dijela porodične stambene zgrade (u daljnjem tekstu: sporna zgrada) izgrađene na zemljištu bliže označenom u dispozitivu prvostepene presude. Istovremeno, Općinski sud je usvojio protutužbeni zahtjev Ruže Prusina, Marije Prusina i Gorana Prusine (u daljnjem tekstu: tuženi) i naložio apelantima da tuženima predaju u posjed „zauzeti dio kuće“ bliže označene u dispozitivu prvostepene presude. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da je nesporno da su Gojko Prusina, prednik apelanata, i njegov brat Božo Prusina, prednik tuženih, zajedno kupili nekretninu – zemljište na kojem je kasnije izgrađena sporna zgrada, te da su se na tom zemljištu upisali kao suposjednici u katastru sa jednakim dijelovima. Iz svih provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da apelanti nisu u toku postupka dokazali da su vlasnici sporne zgrade, jer, kako je obrazloženo, sama činjenica da su prednik apelanata i prednik tuženih upisani kao suvlasnici na parceli ispod sporne zgrade sa jednakim dijelovima „nema nikakvog značaja na utvrđenje da su oni i vlasnici objekta u tom dijelu ili u nekim drugim dijelovima“. Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio i da je apelant Goran Prusina 29. oktobra 2003. godine prijavio PU Mostar da je tuženi Zoran Prusina provalio u spornu zgradu, te da su apelanti zaposjeli dio kuće zbog čega su tuženi protutužbom tražili predaju u posjed dijela sporne zgrade. Općinski sud je naročito istakao da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je samo prednik tuženih bio nositelj prava građenja i da je samo na njegovo ime izdata urbanistička saglasnost, da je on bio u „boljoj finansijskoj situaciji da gradi objekat s obzirom da je radio i zarađivao u Njemačkoj“, da je prednik tuženih izdavao spornu zgradu podstanarima koji su isključivo njemu plaćali naknadu, te da je on isključivo plaćao usluge za radove na spornoj zgradi. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da je prednik tuženih spornu zgradu gradio isključivo za sebe i svoju porodicu vlastitim sredstvima, te da apelanti nisu pružili bilo kakve dokaze da su njihov prednik i prednik tuženih zajednički gradili spornu zgradu i da su ulagali zajednička sredstva zbog čega nije bilo osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu apelanata.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naročito istakao da činjenica da su porodice parničnih strana živjele u zajednici „sama za sebe ne mora biti dokaz da sve što se radi u toj zajednici mora biti u zajedničkom vlasništvu“, te da apelanti nisu dokazali „da je sporna kuća rađena za obje obitelji parničnih stranaka, već samo za obitelj tužene“. Također, ni činjenica da je sporna zgrada građena kao „dvije zasebne građevinske cjeline sa zasebnim ulazima ne predstavlja dokaz da je kuća pravljena za obje obitelji“. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud previsoko odmjerio troškove parničnog postupka, pa je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i smanjio dosuđene troškove.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 007874 08 Rev od 17. juna 2009. godine odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo bitnih povreda parničnog postupka na koje su se apelanti pozvali u reviziji, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno o čemu su nižestepeni sudovi dali dovoljna i jasna obrazloženja. Također, Vrhovni sud je naveo da se revizija u najvećem dijelu odnosila na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se revizija, u smislu člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može izjaviti.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji apelanti ponovo ističu da su njihov prednik i prednik tuženih zajednički kupili zemljište na kojem je izgrađena sporna zgrada, te da su se na tom zemljištu upisali kao vlasnici sa ½ dijela, pa da „nema ni osnova ni razloga da bi [prednik apelanata] dopustio svome bratu [...] kao [predniku tuženih] da gradi kuću na njegovom zemljištu samo za sebe“. Također, apelanti navode da je vještak građevinske struke utvrdio da je sporna zgrada izgrađena „kao dvije zasebne građevinske cjeline sa zasebnim ulazima za dvije obitelji“, te da im „nije jasno šta su to trebali dokazati“ u postupku pred sudovima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da oni imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić