Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3004/09 (B. O.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3004/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3004/09, rješavajući apelaciju Boška Ostojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Ostojića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 004 592 09 Gž od 10. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 Mal 004592 07 Mal od 28. aprila 2009.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca podnio je 16. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Mal 004 592 09 Gž od 10. jula 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Mal 004592 07 Mal od 28. aprila 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 Mal 004592 07 Mal od 28. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 89 0 Mal 004592 07 Mal od 28. aprila 2009. godine, obavezan je apelant da isplati JP Radio-televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj) dug u iznosu od 54,00 KM sa kamatama i troškovima postupka bliže označenim u dispozitivu prvostepene presude.

3. Sudovi su obrazložili da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelant nije platio dug za RTV pretplatu u dosuđenom iznosu, te da nije bilo moguće prihvatiti apelantove navode o tome da on ne posjeduje radio ili TV prijemnik. Naime, sudovi su obrazložili da je odredbom člana

2. Zakona o radio-televiziji RS („Službeni glasnik RS“ broj 49/06) propisano da se na posjedovanje radio ili TV prijemnika plaća mjesečna taksa, dok su odgovarajućim odredbama člana 17. Zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 78/05, u daljnjem tekstu: Zakon o JRTVS BiH) propisani visina RTV takse, način ubiranja i raspodjele prihoda između javnih servisa. Dalje, sudovi su obrazložili i da je Zakonom o JRTVS BiH, između ostalog, propisana i pretpostavka o posjedovanju prijemnika (član 19), prema kojoj se smatra da jedno lice u svakom domaćinstvu u BiH ima radio ili TV prijemnik. Takva pretpostavka se može oboriti samo pismenom izjavom nosioca domaćinstva, koja se dostavlja javnim RTV servisima, a istovremeno podrazumijeva pristanak da ovlašteni predstavnik javnih RTV servisa izvrši neposrednu kontrolu tačnosti takve izjave, te da u slučaju nedozvoljavanja neposredne kontrole, pismena izjava ne proizvodi pravno djejstvo. U konkretnom slučaju sudovi su zaključili da je za rješenje konkretnog pravnog pitanja irelevantno da li apelant zaista posjeduje ili ne radio ili TV prijemnik. Naime, da bi se, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, oslobodio plaćanja RTV takse, kako su sudovi obrazložili, apelant je bio dužan dostaviti pismenu izjavu javnom RTV servisu, a zatim dozvoliti neposrednu kontrolu, što nesporno nije učinio.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apelant je ponovo istakao da on nema ni radio ni TV prijemnik, te da su presude donesene „samo zbog toga što [nije] pismenom izjavom osporio zakonsku pretpostavku da svako domaćinstvo ima radio ili TV prijemnik“. Apelant navodi da je u toku postupka utvrđeno da on zaista ne posjeduje ni radio ni TV prijemnik, te da je zbog toga materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da on ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3004/09 (B. O.) | Sudska praksa | Aktio