Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3028/09 (Mldb. A.B. i B. B.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravo na obrazovanje
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3028/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3028/09, rješavajući apelaciju mldb. A. B. i B. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija mldb. A. B. i B. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-09-000 002 od 7. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 635 od 23. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mldb. A. B. (kojeg zastupa otac B. B.) i B. B. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti) iz Širokog Brijega podnijeli su 23. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-09-000 002 od 7. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-
07-000 635 od 23. septembra 2008. godine.
2. Apelanti su tužbom Općinskom sudu pokrenuli parnični postupak protiv Zapadnohercegovačkog kantona i Druge osnovne škole iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: prvotuženi i dugotužena, odnosno tuženi) radi naknade na ime materijalne štete (troškovi plaćanja dodatne nastave, goriva i liječenja, u ukupnom iznosu od 640,00 KM) i nematerijalne štete (na ime pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova, te strah, zbog ozljede i neizvjesnosti za nastavak školovanja, u ukupnom iznosu od 7.000,00 KM).
3. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 635 od 23. septembra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, koji su ujedno obavezani da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 1.260,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je tokom dokaznog postupka izvršen u uvid u veliki broj materijalnih dokaza, između ostalog, spis Policijske uprave Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: PU) broj 02-2-5/2-1-37/07 od 19. februara 2007. godine, te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka L. B., T. V. i S. B. (prvoapelantova majka), drugoapelanta kao parnične stranke, te dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke, koji je dao svoj iskaz na glavnoj raspravi.
4. Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je sud prihvatio sukladnim pravilima vještine i znanosti, proizlazi da se kod prvoapelanta radilo o prolaznom izljevu tekućine u zglob kuka, a da uzrok nastanka ovakve vrste izljeva može biti traumatske naravi, ali da je uglavnom i u najvećem broju slučajeva posljedica upalne reakcije negdje u organizmu, najčešće kao posljedica upale grla i gornjih dišnih puteva. Iz nalaza je proizašlo da je prvoapelant imao lagano povišenu temperaturu (povišenje tjelesne temperature se ne može javiti kao posljedica traume), a da ta činjenica upravo ukazuje na to da je prolazni izljev tekućine u zglob kuka nastao kao reakcija na upalni proces u tijelu. U nalazu je još navedeno da je bilo ikakvih vanjskih znakova ozljede, to bi se zasigurno moralo primijetiti pri ultrazvučnom pregleda kuka, budući da je prvoapelant taj dio tijela morao osloboditi od odjeće. Osim toga, kako je iz nalaza proizašlo, da se radilo o eventualnom krvavom izljevu u tom slučaju bi se govorilo o teškoj tjelesnoj ozljedi s posljedicama na zglob kuka, a takve ozljede bi se nesumnjivo vidjele na površini kože, pa budući da takve povrede nisu vidljive izvana, logičan zaključak koji se nameće je konkretni izljev povezati sa infekcijom u nekom udaljenom dijelu tijela. Dalje, u medicinskoj dokumentaciji za prvoapelanta nije opisan niti jedan vidljivi znak u smislu postojanja bilo koje vrste ozljede.
5. Kako je u obrazloženju još pojašnjeno, iz spisa PU je proizašlo da je donesen nalog o neprovođenju istrage protiv učiteljice L. B. zbog krivičnog djela nanošenja lake tjelesne ozljede, uz obrazloženje da je očigledno da iz prijave i pratećih dokaza nema elemenata za osnove sumnje da je imenovana počinila prijavljeno, niti neko drugo krivično djelo. Osim toga, kako je navedeno u obrazloženju, ni iz drugih provedenih dokaza nije proizašlo da je protiv učiteljice kao zaposlenice drugotužene bio pokrenut disciplinski postupak. Prema ocjeni Općinskog suda, neuvjerljivi su iskazi ispitanih svjedoka T. V., S. B., te iskaz drugoapelanta u svojstvu parnične stranke, kao i navodi bliskog srodnika N. B., u dijelu da je prvoapelant bio ozlijeđen, a pogotovo da ga je ozlijedila učiteljica, imajući u vidu da se njihovi iskazi o navodnom ozljeđivanju temelje na onome što im je ispričao prvoapelant, a posebno što iz nalaza i mišljenja vještaka kao i njegovog iskaza na glavnoj raspravi proizlazi da u medicinskoj dokumentaciji nije opisan ni jedan vidljiv znak koji bi bio objektivan, u smislu postojanja bilo koje vrste ozljede. Općinski sud je naveo da je jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu štetna radnja štetnika, odnosno postupak kojim se oštećeniku nanosi šteta. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, iz provedenih dokaza očito je da se ta pretpostavka u konkretnom slučaju nije ostvarila, pa stoga nema ni odgovornosti tuženih. Općinski sud je još naveo da šteta koju državni službenik učini građanima svojim nezakonitim i nepravilnim radom u vršenju državne službe, nadoknađuje tijelo državne službe, čiji je državni službenik učinio štetu, ali da organ koji je postupao u okviru zakonskog ovlaštenja ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje zakonske norme.
6. Općinski sud se u obrazloženju osvrnuo i na upravni postupak koji je vođen u vezi sa prelaskom i upisom prvoapelanta iz područne škole u Provu u školu u Knešpolju, koja ne obuhvata upisno područje na kojem prvoapelant živi, a koji je izvršen protivno odredbama člana 40. Zakona o osnovnom školstvu („Narodne novine ŽZH“ broj 6/04), jer o takvoj promjeni upisa odluku nije donio mjerodavni ministar, a što ni sami apelanti nisu dovodili u pitanje. U obrazloženju je još navedeno da je drugoapelant primio obavijest od nadležnog ministarstva od 13. februara 2007. godine kojom je obaviješten da prvoapelant može da nastavi da pohađa školu u Provu, a da odluku ministra od 16. aprila 2007. godine, kojom je praktično potvrđeno da se prvoapelant raspoređuje u područnu školu u Provu, drugoapelant u upravnom postupku nije osporavao. Prema ocjeni Općinskog suda, apelanti očito nisu postupili po konačnoj odluci mjerodavnog ministarstva u pogledu prelaska (vraćanja) u školu, koja obuhvata upisno područje na kojem prvoapelant živi, a za takve njihove postupke i eventualne posljedice tih postupaka nema odgovornosti tuženih. Kako je u obrazloženju istaknuto, odgovornost prvotužene ne može proizlaziti iz pogrešne primjene ili tumačenja propisa pogotovo kada su oni rezultat pogrešnog pravnog shvatanja, odnosno tumačenja konkretne pravne norme, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da nije poništen akt ministarstva od 13. februara 2007. godine kojim se prvoapelant na temelju poštivanja upisnog područja kojem učenik pripada vraća-premješta u prvi razred područne škole u Provu, a o čemu je sadržajno istu odluku donijelo mjerodavno ministarstvo 16. aprila 2007. godine. Općinski sud je još naveo da su tuženi u konkretnom slučaju postupali kako im je odlukom mjerodavnog ministarstva naloženo, a radi se o poduzimanju hitnih mjera koje se ne mogu odgađati (statusna pitanja učenika, odnosno upis učenika), a da su, u smislu odredbe člana 40. stav 1. Zakona o osnovnom školstvu, roditelji odnosno skrbnici dužni brinuti da dijete redovno pohađa nastavu i obavlja druge školske obaveze.
7. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Gž-09-000 002 od 7. aprila 2009. godine kojom je žalbu kao neosnovanu odbio i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su apelanti podnijeli žalbu iz svih razloga propisanih odredbom člana 208. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) navodeći u žalbi da su tokom postupka predložili da se na okolnosti nastalih ozljeda kod prvoapelanta saslušaju svjedoci, A. B. i M. B., te E. F., ali da je sud neutemeljeno odbio njihov prijedlog, bez ikakvog obrazloženja, te da su tokom postupka predložili sudu da službenim putem zatraže od PU zapisnik o poduzetim radnjama, a da sud uopće nije odlučio o tom prijedlogu. Apelanti su, kako je u obrazloženju navedeno, u žalbi još naveli da je prvostepeni sud počinio povredu postupka iz odredbe člana 155. stav 2. ZPP, jer nije pozvao vještaka da dopuni nalaz, budući da se vještak nije izjasnio o nastalim duševnim bolovima, te da je prvoapelantu od škole i nadležnog ministarstva uskraćeno pravo da nekoliko mjeseci pohađa nastavu, a što govori o utemeljenosti tužbenog zahtjeva.
8. Kantonalni sud je, ispitujući pobijanu odluku u granicama propisanim odredbom člana 221. ZPP, utvrdio da je prvostepeni sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku za šta je dao valjane razloge, koje je cijelosti prihvatio i taj sud. Kantonalni sud je naveo da su tačni navodi da je prvostepeni sud odbio prijedlog apelanata za saslušanjem svjedoka imenovanih u žalbi, bez navođenja razloga odbijanja, međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, ti navodi iz žalbe su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, jer je u toku postupka temeljem izvedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da učiteljica L. B. ničim, odnosno nikakvom svojom radnjom nije doprinijela nastanku štete koju apelanti potražuju, pa bi svako daljnje provođenje dokaza vodilo odugovlačenju postupka, a što je u suprotnosti sa načelom ekonomičnosti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, neutemeljeni su navodi žalbe da sud nije odlučio o njihovom prijedlogu da se od PU pribave zapisnici o poduzetim radnjama, iz razloga što iz dopisa suda od 15. maja 2008. godine proizlazi da je sud od PU zatražio spis vezano za predmet apelanata. Obrazlažući žalbene navode, Kantonalni sud je istakao da kako je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen iz razloga što apelanti nisu dokazali da su tuženi, odnosno njihovi djelatnici, apelantima nanijeli štetu, to se sud i nije upuštao u daljnje utvrđenje u pogledu visine štete, pa tako ni u nalaz vještaka medicinske struke u vezi sa utvrđenjem duševnih bolova, pa su stoga neutemeljeni navodi žalbe u pogledu povreda postupka iz odredbe člana 155. stav
2. ZPP. Kantonalni sud je na kraju istakao da su neosnovani i navodi žalbe da su apelantima škola i ministarstvo uskratili pohađanje nastave nekoliko mjeseci iz razloga što je takva situacija upravo prouzrokovana ponašanjem apelanata koji nisu postupili po odluci mjerodavnog ministarstva u pogledu prelaska (vraćanja) u školu koja obuhvata upisno područje na kojem prvoapelant živi.
9. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvenciju. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u činjenici da prvostepeni sud nije proveo dokaz saslušanjem svih svjedoka koje su imenovali na okolnosti povrjeđivanja prvoapelanta, a da za to uopće nije dao nikakvo obrazloženje, te da ni drugostepeni sud u žalbenom postupku u vezi sa ovim nije dao valjano obrazloženje. Dalje, ukazuju da nije udovoljeno ni njihovom prijedlogu da se službenim putem zatraže od PU zapisnici o poduzetim radnjama, po prijavi drugoapelanta protiv drugotužene i njegove zaposlenice L. B. U apelaciji se navodi da su tražili i medicinsko vještačenje, između ostalog i na okolnosti nastalih duševnih bolova prvoapelanta, zbog spriječenosti da pohađa redovnu nastavu, ali se vještak u svom nalazu, niti u iskazu na glavnoj raspravi, o tome nije izjasnio, pa je sud trebao da pozove vještaka da nalaz dopuni. U vezi sa povredom prava na obrazovanje, apelanti ističu da je prvostepeni sud oslobodio obaveze prvotuženu, iako je prvoapelantu bilo onemogućeno da tri i po mjeseca pohađa nastavu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se uglavnom temelje na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije u suštini svode na ukazivanje apelanata da nisu provedeni svi dokazi koje su tražili da se provedu, što je rezultiralo osporenim odlukama i kršenjem prava apelanata na koja apelacijom ukazuju. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su identične navode apelanti isticali u žalbi o čemu se Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, dovoljno jasno izjasnio. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da odbijanje provođenja dokaza saslušanjem i ostalih predloženih svjedoka, u okolnostima predmetnog slučaja, sama po sebi, nije utjecalo na pravilnost prvostepene odluke, budući da je sud iz drugih provedenih dokaza, ocjenjujući posebno nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke kao i spis PU (za koji apelanti tvrde da ga sud nije tražio) na nesumnjiv način utvrdio da ne postoji odgovornost tuženih za nastalu štetu. U vezi sa navodima apelacije da je nalaz vještaka nepotpun (iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su apelanti prigovarali takvom nalazu), Ustavni sud zapaža da je i ove navode ispitao Kantonalni sud, te zaključio da bi, budući da apelanti tokom postupka nisu uspjeli da dokažu odgovornost tuženih za nastalu štetu, bilo suvišno istrajavati na utvrđivanju štete na okolnosti pretrpljenih duševnih bolova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente, niti bilo kakvo dodatno pojašnjenja, koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa navodima apelacije da je prvoapelantu povrijeđeno pravo na obrazovanje zato što mu je tri i po mjeseca bilo onemogućeno da pohađa redovnu nastavu, Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili i ove navode te pojasnili da, pozivajući se na odredbu člana 40. stav 1. Zakona o osnovnom školstvu kojom je propisano da su roditelji, odnosno skrbnici dužni da se brinu da dijete redovito pohađa nastavu i obavlja druge školske obaveze, isključivo drugoapelant i njegova supruga, dakle roditelji prvoapelanta, snose odgovornost što on nije pohađao nastavu u navedenom periodu u školi koja mu prema mjestu prebivališta i pripada, budući da nisu postupili (niti su pokušali da postupe) po obavijesti nadležnog ministarstva od 13. februara 2007. godine, koje je dalo saglasnost za to, što tokom postupka nije osporeno, a što su roditelji prvoapelanta u potpunosti ignorirali. Stoga se, u situaciji kad je nadležno ministarstvo po hitnom postupku, blagovremeno, dalo saglasnost da se prvoapelant premjesti-vrati u područnu školu u Provu, po kojoj roditelji prvoapelanta, bez ikakvog obrazloženja, nisu postupili, u okolnostima konkretnog predmeta navodi o kršenju prava prvoapelanta na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pokazuju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Konačno, vezano za navode apelacije o navodnom kršenju prava na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ove navode apelanti ničim nisu obrazložili, a niti iz predočene dokumentacije proizlazi da je u parničnom postupku usmjerenom na naknadu štete na bilo koji način došlo do kršenja tog prava, pa Ustavni sud i ove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić