Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3037/09 («Kosig-Dunav» osiguranje a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3037/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3037/09, rješavajući apelaciju «Kosig-Dunav» osiguranja a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Kosig-Dunav” osiguranja a.d. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 050 od 22. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Kosig-Dunav» osiguranje a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 22. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 050 od 22. jula 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-683/04 od 28. jula 2006. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog «Merkur» a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), radi izmirenja duga, vsp. 17.078,88 KM, obavezan je tuženi da apelantu na ime duga po osnovu neplaćene premije osiguranja isplati iznos od 17.078,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. novembra 2004. godine pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 KM, sve u roku od 30 dana, koji počinje da teče prvog dana poslije donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također je predmetnom presudom apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva na ime zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa, kao neosnovanim.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev apelanta da mu tuženi na ime duga po osnovu neplaćene premije osiguranja isplati iznos od 17.078,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti pojedinih iznosa premije pa do konačne isplate. Nadalje je konstatovano da među parničnim strankama nije sporno da su u periodu od 1997. godine do 2001. godine zaključile više ugovora o osiguranju imovine i osiguranju lica od posljedica nesretnog slučaja, da je apelant tuženom dostavio račune za plaćanje ugovorenih premija osiguranja koje su dospjele za plaćanje u periodu od 30. novembra 1997. godine do 13. oktobra 2001. godine, da tuženi apelantu nije isplatio premije osiguranja za taj period u iznosu od 17.078,88 KM i da je tuženi dana 19. novembra 2002. godine potvrdio saglasnost otvorenih stavki na dan 31. oktobar 2002. godine na navedeni iznos duga apelantu. Zatim je istaknuto da je tokom postupku utvrđeno da je među strankama sporno da li je apelantovo potraživanje u predmetnoj parnici zastarjelo, s obzirom da je tuženi tokom postupka istakao prigovor zastare i da je od dospjelosti spornog potraživanja do podnošenja predmetne tužbe sudu, dana 3. novembra 2004. godine, protekao trogodišnji rok zastare propisan odredbom člana 374. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO). Također je istaknuto da je sporno i da li je potvrda saglasnosti otvorenih stavki od strane tuženog od 19. novembra 2002. godine priznanje duga iz odredbe člana 366. ZOO, kojim bi došlo do prekida zastare spornog apelantovog potraživanja po odredbi člana 387. ZOO. Isto tako je navedeno da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na glavni dug i u odnosu na zakonske zatezne kamate na taj dug od dana podnošenja predmetne tužbe, nalazeći da je tuženi dana 19. novembra 2002. godine potvrdom izvoda otvorenih stavki za sporno potraživanje apelantu priznao dug saglasno odredbi člana 366. ZOO i da je tom radnjom prekinut tok zastare prema članu

387. ZOO. Nadalje je istaknuto da Osnovni sud slijedom navedenog smatra da je saglasno članu 392. ZOO rok zastare predmetnog potraživanja od tada počeo teći iznova, te da do podnošenja predmetne tužbe nije protekao trogodišnji rok potreban za zastaru predmetnog potraživanja. Na kraju je navedeno da je prvostepeni sud našao da je na tuženom bio teret dokazivanja da sporni izvod otvorenih stavki nije potpisao ovlašteni zakonski zastupnik tuženog.

4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-06-000 139 od 24. oktobra 2007. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju presude drugostepeni sud je, između ostalog, istakao da je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda te da je odbio kao neosnovanu žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 050 od 22. jula 2009. godine revizija tuženog je uvažena i presuda Okružnog suda broj 013-0-Pž-06-000 139 od 24. oktobra 2007. godine preinačena na način da je žalba tuženog uvažena i presuda Osnovnog suda broj Ps-683/04 od 28. jula 2006. godine preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime duga po osnovu neplaćene premije osiguranja isplati iznos od 17.078,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. novembra 2004. godine pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 KM. Isto tako, predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM u roku od 30 dana, koji teče prvog dana poslije prijema presude.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su u konkretnom slučaju predmet spora potraživanja apelanta, kao osiguravača, iz ugovora o osiguranju, te da ta potraživanja zastarijevaju u roku od tri godine prema odredbi člana 380. stav 3. ZOO. Također, Vrhovni sud je istakao da se prema odredbi člana 387. stav 1. ZOO zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a da se prema odredbi člana 366. stav 1. ZOO pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da je, da bi priznanje duga bilo valjano i imalo pravno dejstvo, te proizvodilo pravne posljedice iz odredbe člana 387. stav 1. ZOO, potrebno da je dato izričito i od strane ovlaštenog lica tuženog. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je sporna potvrda saglasnosti otvorenih stavki na dan 31. oktobar 2002. godine, koju je potpisao i ovjerio tuženi 19. novembra 2002. godine, isprava podobna da proizvede učinak pismenog priznanja zastarjele obaveze, odnosno da ima učinak odricanja od zastare, jer iz njenog sadržaja ne proizlazi izričito priznanje duga, niti je utvrđeno da ju je potpisalo lice koje je ovlašteno da zastupa tuženog, a na šta tuženi osnovano ukazuje u reviziji. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da potpis i ovjera navedenog izvoda otvorenih stavki koju je učinio tuženi predstavljaju samo knjigovodstvenu radnju koja se obavlja u cilju obezbjeđivanja potpunog i tačnog knjiženja međusobnog potraživanja stranaka iz njihovog poslovnog odnosa, a ne i pismeno priznanje duga iz odredbi člana 366. stav 1. ZOO, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, te da zato nižestepeni sudovi nepravilno nalaze da je u konkretnom slučaju, dana 19. novembra 2002. godine, prekinuto zastarijevanje spornog apelantovog potraživanja u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZOO.

7. Vrhovni sud je konstatovao da je slijedom navedenog stanja stvari osnovan prigovor zastare potraživanja apelanta koji je tuženi istakao u odgovoru na tužbu. Naime, Vrhovni sud je istakao da kako je prigovor zastare materijalno-pravni prigovor iz odredbe člana 360. ZOO i kako je cjelokupno potraživanje apelanta u konkretnom slučaju dospjelo za naplatu do 13. oktobra 2001. godine, a predmetna tužba je podnesena sudu 3 novembra 2004. godine, to je tužbeni zahtjev apelanta valjalo u cjelini odbiti iz razloga što prema navedenoj zakonskoj odredbi zastarjelošću prestaje pravo povjerioca zahtijevati ispunjenje obaveze. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da sve navedeno ukazuje da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev, te je na temelju člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) odlučeno kao u izreci presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, apelant detaljno obrazlaže hronološki tok postupka i iscrpno analizira osporenu presudu Vrhovnog suda. Također, apelant, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe ZOO, a što je imalo za posljedicu donošenje pravno nezakonite odluke, te da je u konkretnom slučaju pogrešno izveo zaključak iz razloga što je evidentno da je apelant dokazao osnovanost svog potraživanja. Isto tako, apelant tvrdi da je Vrhovni sud tretirajući provedene dokaze na način naveden u obrazloženju presude, tim dokazima dao potpuno suprotno tumačenje, koristeći ih za dokazivanje neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, apelant ističe da je Vrhovni sud jednostrano prešao preko navoda nižestepenih sudova, dajući sasvim drugačiju sadržinu i ishod predmetnom postupku, a što je neprihvatljivo, jer su nižestepeni sudovi obrazlažući presude, dobro potkrijepili iste činjenicama. Konačno, apelant konstatuje da je došlo do povrede njegovog navedenog prava jer je nesporno da postoji dug po osnovu pruženih usluga apelanta, kao osiguravajućeg društva, da postoji ugovor o kreditu kojim se prolongira plaćanje duga-premija, da postoji potpisani izvod iz otvorenih stavki, da je tužbeni zahtjev predat 1. novembra 2004. godine, te da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalne propise kada je preinačio presude nižestepenih sudova.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3037/09 («Kosig-Dunav» osiguranje a.d… | Sudska praksa | Aktio