Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3045/09 (M. K.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3045/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3045/09, rješavajući apelaciju Miloša Konatara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Miloša Konatara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-

2977/05 od 4. januara 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1441/02 od 13. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Konatar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće podnio je 24. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000896 od 7. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2977/05 od 4. januara 2008. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1441/02 od 13. juna 2005. godine. Apelant je 1. septembra 2010. godine dopunio apelaciju.

2. Apelant je 17. aprila 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-2977/05 od 4. januara 2008. godine i Presude Opštinskog suda broj P-1441/02 od 13. juna 2005. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1167/08. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 1167/08 od 12. juna 2008. godine. Navedenom odlukom Ustavni sud je odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presuda Kantonalnog i Opštinskog suda zbog toga što je preuranjena, budući da je u vrijeme donošenja odluke postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom još uvijek bio u toku.

3. Presudom Opštinskog suda broj P-1441/02 od 13. juna 2005. godine obavezan je apelant da Ševali Džafo (u daljnjem tekstu: tužiteljka) isplati iznos od 3.555,00 KM na ime naknade za uložena sredstva, sa zakonskom zateznom kamatom od 17. juna 2002. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 870,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Braće Kršo broj 29/4, Vogošća (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je rješenjem od 11. novembra 1996. godine proglašen napuštenim i zatim tužiteljki dodijeljen na korišćenje. Pravo korišćenja predmetnog stana tužiteljki je prestalo rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 24. septembra 1999. godine, kojim je apelantu dozvoljeno vraćanje u posjed predmetnog stana. Opštinski sud je, dalje, naveo da je tužiteljka deložirana 1. avgusta 2000. godine iz predmetnog stana i apelant uveden u posjed stana 12. oktobra 2000. godine putem Uprave. Dalje je navedeno da je predmetni stan nakon useljenja tužiteljke bio devastiran, neuslovan za korišćenje, što je na nesumnjiv način utvrđeno snimanjem predmetne stambene jedinice u maju 1996. godine, koje je izvršio «Sarajevostan», Sektor za održavanje, obnovu i rekonstrukciju stanova, što je decidirano navedeno u njihovom dopisu od 18. decembra 2000. godine u kom su iskazana oštećenja. Opštinski sud je naveo da je odredbom člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) predviđeno da lice čije je stanarsko pravo prestalo, a koje je uložilo svoja lična sredstva, ima pravo na ime tih sredstava na povraćaj od bivšeg nosioca stanarskog prava po važećem Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to od dana kada se prethodni nosilac stanarskog prava vratio u posjed predmetnog stana. Opštinski sud je, stoga, zaključio da, kako je tužiteljka bila držalac stvari, odnosno predmetnog stana, ima pravo na troškove koje je imala za vrijeme dok je bio u njenoj državini, te je apelant dužan da nadoknadi tužiteljki nužne troškove, u skladu sa članom 215 ZOO-a. Visina troškova utvrđena je prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 20. juna 2000. godine, a prema iskazanim oštećenjima iz dopisa «Sarajevostana» od 18. decembra 2000. godine i to: molerski i drugi potrebni radovi u iznosu od 757,00 KM, malterisanje zidova i postavljanje tapeta u iznosu od 1.823,00 KM, preslaganje postojećeg parketa sa djelomičnom popravkom podloge u iznosu od 270,00 KM, ugradnja WC šolje sa daskom u iznosu od 150,00 KM, troškovi instalacije, rasvjete i utičnica u iznosu od 555,00 KM, odnosno, zbir svih navedenih radova iznosio je 3.555,00 KM. Opštinski sud je smatrao da okolnost da tužiteljka nije dostavila račune na ime kupovine uloženog materijala nije mogla imati uticaja niti se apelant mogao osloboditi obaveze da nadoknadi neophodne nužne troškove koje je tužiteljka imala u predmetnom stanu. Istaknuto je da kada je stan predat apelantu putem Uprave, zapisnikom od 1. avgusta 2000. godine konstatovano je da je stan u ispravnom stanju i da ništa ne nedostaje. Navedeno je da je i sam apelant načelno priznao oštećenja po zapisniku «Sarajevostana» u skladu s kojim je konačno zahtjev i opredijeljen. U vezi sa apelantovim navodima da je tužiteljka nakon iseljenja skinula dvije plafonjere, Opštinski sud je naveo da za to nisu pruženi dokazi i stoga nije imao osnova za umanjenje troškove na to ime, pa je na osnovu navedenog odlučeno kao u izreci. Odluku o troškovima postupka Opštinski sud je zasnivao na odredbi čl. 383 i 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bliže precizirano u obrazloženju presude.

5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2977/05 od 4. januara 2008. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Opštinskog suda.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Opštinski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo – odredbu člana 18a. Zakona o prestanku primjene, i donio pravilnu odluku za koju su dati jasni i potpuni razlozi, koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud. Dalje je navedeno da se neosnovano apelantovom žalbom osporava pravilnost prvostepene presude tvrdnjom da stan nije bio oštećen i da je u stan trebalo uložiti iznos od 300-400 KM da bi se otklonili nedostaci. Istaknuto je da nije od uticaja na odluku suda o naknadi uloženih ličnih sredstava u stan da li je stan i bez ulaganja sredstava bio uslovan za stanovanje. Naime, odredbom člana 18a. Zakona o prestanku primjene propisano je pravo privremenog korisnika da od nosioca stanarskog prava prilikom povraćaja stana zahtijeva naknadu ličnih uloženih sredstava. Koja ulaganja će sud priznati ocjenjuje se prema odredbi člana 215 ZOO-a kojom je propisano da sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova. Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepenom presudom odlučeno da tužiteljki pripada naknada samo za nužne troškove u visini od 3.555,00 KM, jer se apelant za ova ulaganja neosnovano obogatio kada mu je predmetni stan vraćen u posjed.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000896 od 7. jula 2009. godine odbačena je apelantova revizija.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da kako u konkretnom slučaju vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM (iznosi 3.555,00 KM), revizija je odbačena kao nedozvoljena primjenom člana 247 stav 1 ZPP. Vrhovni sud nije ni izuzetno, primjenom odredbe člana 237 stav 3 ZPP, dozvolio reviziju u ovom predmetu, jer nije ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u tome što je Opštinski sud u dokaznom postupku proizvoljno i nepravično primijenio materijalno pravo jer nije utvrdio po kom su osnovu pojedina tužiteljkina ulaganja bila nužna i korisna, a koja su bila u svrhu kratkoročnog poboljšanja uslova stanovanja. Apelant smatra da ga je sud, izvodeći proizvoljne i nepravične zaključke, obavezao da tužiteljki nadoknadi ulaganja od kojih većina nisu bila nužna u smislu člana 18a. Zakona o prestanku primjene, niti dugoročno korisna u smislu člana 215 ZOO-a. Apelant tvrdi da je sud bez ikakvog osnova prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i na njemu zasnovao odluku o visini troškova koje je bio dužan da nadoknadi tužiteljki. Takođe, smatra da su sudovi bili pristrasni i imali očitu namjeru da se predmetni postupak okonča na njegovu štetu. U dopuni apelacije apelant traži da se troškovi spora, u smislu člana 386 ZPP, podijele na strane u postupku srazmjerno tužiteljkinom uspjehu u parnici.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

11. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 1167/08 od 12. juna 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv presuda Kantonalnog i Opštinskog suda, jer u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije bila donesena odluka o apelantovoj reviziji. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000896 od 7. jula 2009. godine revizija odbačena kao nedozvoljena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj Gž-2977/05 od 4. januara 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelant prvu apelaciju podnio 17. aprila 2008. godine, a apelantov punomoćnik je presudu Kantonalnog suda primio 27. februara 2008. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su usvojili tužiteljkin tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je apelant dužan tužiteljki da isplati određen iznos na ime naknade za uložena sredstva na predmetnom stanu, primjenom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene i ZOO-a, zbog čega je tužiteljkin tužbeni zahtjev usvojen, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3045/09 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio