Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3062/09 (D. Z. i M. Z.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3062/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3062/09, rješavajući apelaciju Darinke Zubac i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darinke Zubac i Miroslava Zupca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 005197 08 Rev od 2. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 005197 08 Gž od 7. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 005197 07 od 01. augusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darinka Zubac i Miroslav Zubac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijeli su 26. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 005197 08 Rev od 2. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 005197 08 Gž od 7. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 005197 07 od 01. augusta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 005197 07 od 1. augusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda 45 0 P 005197 08 Gž od 7. oktobra 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su oni nosioci stanarskog prava na stanu bliže opisanom u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da je Općina Goražde - Služba za stambene i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: tužena) dužna vratiti apelantima sporni stan i uvesti ih u posjed tog stana. Općinski sud je obrazložio da je, na osnovu dokaza provedenih tokom postupka, utvrdio da je Mića Zubac, suprug i otac apelanata (u daljnjem tekstu: raniji NSP), bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, koji je napustio zajedno sa apelantima 5. maja 1992. godine zbog rata. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je raniji NSP umro u izbjeglištvu 27. januara 1996. godine, kao i da je u ime apelantice Darinke Zubac zahtjev za povrat spornog stana podnijela kćerka Svjetlana Pljevaljčić. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je u upravnom postupku u vezi sa povratom spornog stana apelantičin zahtjev odbačen Zaključkom prvostepenog upravnog organa broj 05/V-372-2193/98 od 31. jula 2001. godine, zato što nije dostavljena prethodno zatražena dokumentacija (izvod iz matične knjige rođenih, izvod iz matične knjige vjenčanih, izvod iz matične knjige umrlih i punomoć za kćerku). Općinski sud je, dalje, obrazložio da je protiv navedenog zaključka apelantica izjavila žalbu, koju je Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline odbilo Rješenjem broj UP-2:09-23-82/01 od 4. oktobra 2001. godine, a da protiv tog rješenja apelantica nije pokretala upravni spor.
3. Općinski sud je, dalje, vrlo detaljno iznio sadržaj relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), pa je na osnovu toga zaključio da apelantica Darinka Zubac nije, u zakonom propisanom roku do 4. oktobra 1999. godine, podnijela uredan zahtjev za povrat spornog stana, te da joj je stoga prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Također, Općinski sud je obrazložio da apelant Miroslav Zubac nije u toku postupka predlagao, niti provodio dokaze na okolnost da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu na temelju korištenja tog stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva ranijeg NSP, niti da je u tom svojstvu podnio zahtjev za povrat spornog stana, shodno odredbama člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je ocijenio da je neosnovan zahtjev da se utvrdi da su apelanti nosioci stanarskog prava na spornom stanu, a slijedeći to i zahtjev za predaju u posjed spornog stana, zato što se taj zahtjev „zasniva na stanarskom pravu, koje u toku postupka na strani [apelanata] nije utvrđeno“.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je nesporno da sporni stan spada u kategoriju napuštenih stanova, kao i da je apelantičin zahtjev za povrat spornog stana pravosnažno odbačen, pa se „ima smatrati da nije ni podnesen u zakonom propisanom roku“. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je Zakon o prestanku primjene „u odnosu na Zakon o stambenim odnosima specijalni zakon, pa se stoga ima i primijeniti u konkretnom slučaju po principu u slučaju sukoba opšteg i specijalnog propisa“. Zakonom o prestanku primjene je, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, propisan postupak i pravila vraćanja napuštenih stanova, pa je ocijenjeno da su žalbeni navodi koji se tiču primjene tog zakona irelevantni za rješavanje konkretne pravne stvari.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 45 0 P 005197 08 Rev od 2. jula 2009. godine odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude, zaključivši da je materijalno pravo u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je obrazložio da je nesporno utvrđeno da je zaključkom nadležnog organa uprave odbačen apelantičin zahtjev za povrat stana zbog nedostavljanja pravno valjane dokumentacije „u kom slučaju se smatra da zahtjev nije ni podnesen“. Iz toga je, kako je dalje obrazloženo, izveden ispravan pravni zaključak da je apelantici prestalo stanarsko pravo na spornom stanu u skladu sa odredbama člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene. Dalje, Vrhovni sud je naročito istakao da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je apelantica podnijela zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu blagovremeno, ali da je zahtjev odbačen zbog drugih razloga – zbog nedostavljanja odgovarajuće dokumentacije propisane zakonom. Također, Vrhovni sud je naveo da je sud u parničnom postupku vezan za pravomoćnu odluku donesenu u upravnom postupku, pa stoga apelantica ne može sa uspjehom pobijati pravomoćan upravni akt protiv kojeg nije vodila upravni spor, te tražiti da se utvrdi da joj pripada stanarsko pravo koje joj je prestalo po zakonu, pa, prema tome, ni predaju u posjed spornog stana. Također, Vrhovni sud je zaključio da je osnovano odbijen i tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta Miroslava Zupca, jer on nije dokazao da je, na temelju korištenja stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva ranijeg NSP, uopće i podnio zahtjev za povrat spornog stana, shodno odredbama člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije apelanti su detaljno iznijeli činjenično stanje, ali nisu posebno obrazložili navode o kršenju navedenih prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu i dom koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, na tri instance, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu ili dom bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu ili prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić