Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3065/09 (L. M.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Miješanje u pravo na dom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3065/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3065/09, rješavajući apelaciju Lejle Mešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle Mešić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-835/05 od 15.

juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P- 2427/02-A od 5. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lejla Mešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran S. Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-835/05 od 15. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2427/02-A od 5. januara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2427/02-A od 5. januara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-835/05 od 15. juna 2009. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na stanu bliže opisanom u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) i da se obaveže Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) „na trpljenje i da se [apelantici] na osnovu ove presude priznaju sva prava i obaveze nosioca stanarskog prava koja su ovo pravo stekla prije 6. decembra 2000. godine“. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrdio da je posljednji nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila Fata Dževlan (u daljnjem tekstu: ranija NSP), koja je umrla 16. januara 1993. godine. Dalje, Općinski sud je, također, nesporno utvrdio da je apelantica, zajedno sa svojom porodicom, koristila sporni stan od 1989. godine, i to po različitim osnovima: prvo, na osnovu ekonomske zajednice sa ranijom NSP, a zatim, u periodu od 21. augusta 1990. godine do 16. januara 1993. godine, po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je bila zaključila sa ranijom NSP. Nakon smrti ranije NSP, kako je dalje utvrdio Općinski sud, apelantica je nastavila koristiti stan bez valjanog pravnog osnova, a tužena nije pokretala postupak za njeno iseljenje ni pred nadležnim upravnim organom niti pred sudom. Sporno pitanje je bilo da li, s obzirom na navedene nesporne činjenice, apelantica može steći sva prava koja imaju nosioci stanarskih prava prije 6. decembra 2000. godine.

3. U vezi sa ovim pitanjem, Općinski sud je zaključio da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva ranije NSP u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Općinski sud je obrazložio da ugovor o doživotnom izdržavanju ne proizvodi pravno djejstvo, zato što nakon njegovog zaključenja nije prošlo više od pet godina s obzirom na datum smrti ranije NSP. Također, bez utjecaja je, kako je sud ocijenio, i navod o postojanju ekonomske zajednice sa ranijom NSP prije zaključenja ugovora, jer ta zajednica nije trajala 10 godina da bi proizvodila pravno djejstvo. Općinski sud je zaključio i da su neosnovani apelantičini navodi da stan koristi kao bespravni korisnik duže od osam godina s obzirom na to da je, kako je apelantica isticala u postupku, u stanu ostala nakon smrti ranije NSP, te da je stekla status nosioca stanarskog prava na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Općinski sud je obrazložio da se apelantica u sporni stan uselila na osnovu saglasnosti ranije NSP, te da se do dana smrti ranije NSP, 16. januara 1993. godine, ne može smatrati bespravnim korisnikom. S druge strane, nakon smrti ranije NSP, pa do 6. decembra 2000. godine, kada je prestala zakonska mogućnost stjecanja stanarskog prava, nije prošao ukupan rok od osam godina iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, tako da, prema zaključku Općinskog suda, apelantica „ne može koristiti beneficije predviđene protekom rokova“ iz navedene zakonske odredbe.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naročito naveo da je pravilno ocijenjeno da u konkretnom slučaju nema „nezakonitog useljenja“, zato što se apelantica u sporni stan uselila i u njenu živjela „po osnovu akta volje [ranije NSP]“, što je predstavljalo zakonito korištenje stana i trajalo „nepunih pet godina“.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U obrazloženju navoda o kršenju prava na pravično suđenje, apelantica detaljno iznosi činjenično stanje, a zatim navodi da je ovaj postupak neopravdano dugo trajao, jer je od podnošenja tužbe do donošenja konkretne presude prošlo sedam godina, te da je u tom periodu trajala njena „neizvjesnost u vezi sa [njenim] pravnim položajem“. U vezi s tim, apelantica se pozvala na praksu i standarde Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), te je navela da su sudovi morali uzeti u obzir da ovakvi postupci u kojima se odlučuje „o pravu na uživanje i korištenje imovine koje samo po sebi podrazumijeva hitnost postupka“. Također, kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi i u tome što su u prvostepenom postupku saslušani svjedoci koji su svjedočili na okolnost postojanja ekonomske zajednice između nje i ranije NSP, čije svjedočenje sudovi nisu posebno uzeli u obzir. Također je navela da, iako se u žalbi pozvala na kršenje člana 8. Evropske konvencije, ove navode Kantonalni sud nije posebno uzeo u obzir, niti je ispitao eventualno kršenje prava na dom. U vezi s tim, apelantica smatra da je na ovaj način „lišena prava na efikasan pravni lijek“. U vezi sa pravom na dom, apelantica se, između ostalog, pozvala na praksu Evropskog suda, a zatim je navela da je konkretni postupak pokrenula da bi se utvrdilo da je stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava „na stanu u čijem je posjedu i kojeg, skupa sa ostalim članovima svoje porodice, koristi duže od 20 godina“. U vezi s tim, apelantica je ponovila iste činjenične okolnosti koje su utvrđene i u osporenim presudama, odnosno da se u stan uselila 1989. godine uz saglasnost ranije NSP, da je sa ranijom NSP zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 1990. godine, u vezi s čim je navela da se „smrt i okolnosti pod kojima je došlo do iste ne mogu stavljati apelantici na teret“, u smislu da ekonomska zajednica nije trajala izvjestan period koliko se to traži, te „da je nosilac stanarskog prava poživio, svakako da bi i ugovor ostao na snazi, a samim tim i prava i obaveze koje su imale ugovorne strane“, a smatra da o „takvim stvarima [sudovi] nisu vodili računa“. Također, smatra da sudovi nisu uzeli u obzir da nakon smrti ranije NSP, „više od 16 godina“ tužena nije pokrenula postupak njenog iseljenja iz spornog stana, što apelantica smatra ključnom činjenicom. Apelantica smatra da je nesumnjivo da je došlo do miješanja u njeno pravo na dom na način suprotan članu 8. Evropske konvencije, te navodi da bi se „u slučaju da Ustavni sud potvrdi navedene odluke, apelantica zajedno sa svojom porodicom našla na ulici“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po apelantičinoj tužbi za utvrđenje postojanja njenog stanarskog prava, odnosno statusa nosioca stanarskog prava na spornom stanu u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Međutim, apelantica ni u apelaciji ne spori da su činjenice koje su u postupku utvrđene netačne, već svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava zasniva na vlastitom tumačenju propisa, te istim tvrdnjama koje je iznijela i u parničnom postupku, o čemu su sudovi u osporenim presudama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da apelantica tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tome da je postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao sedam godina, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovo naročito stoga što apelantica, kako je već rečeno, ne spori činjenično stanje prema kojem je jasno mogla znati da ne ispunjava zakonom predviđene uslove, tj. da ugovor o doživotnom izdržavanju nije trajao u zakonom propisanom roku da bi proizvodio pravno djejstvo, da ekonomska zajednica nije trajala u zakonom propisanom periodu da bi to bilo od utjecaja na odlučenje, kao i da ne ispunjava uslove iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima da bi joj po tom osnovu moglo biti priznato stanarsko pravo, a ipak je pokrenula postupak nadajući se da će sudovi prihvatiti njeno tumačenje materijalnog prava. U takvoj situaciji, kada apelantica vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom, jer ne ispunjava niti jedan od zakonom propisanih uslova za stjecanje stanarskog prava, ne može se efikasno pozivati na to da su je sudovi „neopravdano dugo držali u neizvjesnosti“ i da su na taj način prekršili njeno pravo na odluku „u razumnom roku“.

10. Također, nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljnog miješanja u pravo na dom u smislu odredaba člana 8. Evropske konvencije, a na takav zaključak nema utjecaja to što Kantonalni sud nije posebno ispitao navodno kršenje prava na dom, budući da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao relevantno i zadovoljavajuće obrazloženje o tome zašto je prihvatio zaključke prvostepenog suda kao ispravne u odnosu na pitanje koje je trebalo razriješiti. Zbog istih razloga se ne mogu prihvatiti ni navodi koji se tiču navodne nedjelotvornosti pravnog lijeka u smislu člana 13. Evropske konvencije, jer je apelantica imala i koristila propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao njenim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom i djelotvoran pravni lijek. Slijedeći to, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3065/09 (L. M.) | Sudska praksa | Aktio