Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/09 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3066/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3066/09, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000560 od 6. augusta 2009.

godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-549 od 17. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P- 937/03 od 20. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Federalno pravobranilaštvo-pravobraniteljstvo Federacije BiH, podnijela je 28. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000560 od 6. augusta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-549 od 17. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-937/03 od 20. septembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-937/03 od 20. septembra 2007. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Tome Kelića (u daljnjem tekstu: tužitelj), pa je naloženo apelantici da mu isplati na ime naknade dijela plaće ili cijele plaće iznose koji su za određene periode precizno navedeni u dispozitivu prvostepene presude. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da tužena nije u zakonskom roku podnijela odgovor na tužbu i nije osporila tužbeni zahtjev, te da nije pristupila ni na pripremno, niti na ročište za glavnu raspravu, iako je bila uredno pozvana, a svoj izostanak nije opravdala, niti je predložila izvođenje bilo kakvih dokaza. Budući da tužitelj nije predlagao donošenje presude zbog izostanka, Općinski sud je naveo da je proveo pripremno i glavno ročište u odsustvu uredno pozvane tužene, te da je nakon provedenih dokaza usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti. Općinski sud je također obrazložio da tužena nije istakla bilo kakve prigovore, pa tako ni prigovor zastare potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu, te da o tom pitanju „sud nije odlučivao, niti je pak bio dužan da to čini“, zato što na zastaru sud ne pazi po službenoj dužnosti, već po prigovoru tužene. Općinski sud je naveo da je utvrdio da je tužitelj bio pripadnik Prve Gardijske oklopne brigade „A.B. Bušić“, ta da mu pripada pravo na isplatu naknade dijela plaća i isplatu cijelih plaća onako kako je to tužitelj precizirao, uz pozivanje na Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO broj 02-19-98-1893 od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i „sporazum od 1. aprila 2002. godine“.

3. Kantonalni sud je, presudom broj 010-0-Gž-07-000-549 od 17. januara 2008. godine, djelimično uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine u ukupnom iznosu od 3.283,80 KM odbio u cijelosti, a odluku o troškovima postupka smanjio. U preostalom dijelu, u kojem je tužitelju dosuđena puna plaća u iznosu od 1.150,00 KM mjesečno za period od 1. januara 2001. do 1. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: sporni period), sa kamatama od dana dospjelosti svakog pojedinog obroka pa do isplate, prvostepene presuda je potvrđena. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je članom 2. Sporazuma između tužene i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) bilo određeno da je finansijska pomoć namijenjena Federalnom ministarstvu odbrane i to „isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO i FV BiH“. Ukoliko sredstva za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta tužene, po ocjeni Kantonalnog suda, nije mogla postojati ni obaveza tužene za isplatu razlike plaća koje je tužitelj tražio. S druge strane, kako je bilo nesporno da tužitelj nije primio plaće za sporni period, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u tom dijelu donio pravilnu odluku.

4. Vrhovni sud je, presudom broj 070-0-Rev-08-000560 od 6. augusta 2009. godine, djelimično uvažio reviziju apelantice protiv prvostepene presude i preinačio potvrđeni dio drugostepene presude u dijelu odluke o kamatama, tako da je na dosuđene mjesečne iznose za sporni period kamatu dosudio od dana podnošenja tužbe. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je, primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio da reviziju treba dopustiti bez obzira što pobijani dio pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, „jer je predmetni slučaj takve prirode da odlučivanje po reviziji jeste od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima“. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obavezao apelanticu da za sporni period isplati tužitelju plaće, te da su „prigovori tužene koje prvi put ističe u reviziji da tužitelju ne pripada plaća [za sporni period] neosnovani“. Također, Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da zakonski zastupnik apelantice „nije osporavao (čak nikad nije ni pristupio na rasprave, a niti je dao odgovor na tužbu) da je tužitelj radio u [spornom periodu] i da mu za taj period pripada plaća“. Također, revizijski prigovor da „sud nije utvrdio status tužitelja“, odnosi se, kako je naveo Vrhovni sud, na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se revizija ne može izjaviti. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i revizijski prigovori i pozivanje na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, jer se na potraživanje isplate plaće koju tužitelj potražuje ovaj zakon ne može primijeniti.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju ovih navoda, apelantica vrlo opširno obrazlože da je sud trebao odbaciti tužbu „zato što je neblagovremena“, jer je odredbama člana 103. Zakona o radu propisan rok od jedne godine za podnošenje tužbe računajući od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, a na „blagovremenost tužbe sud pazi po službenoj dužnosti“, te da sudovi „nisu ni odlučili po prigovoru apelanta da se radi o neblagovremenoj tužbi“. Također, apelantica ističe da je tužitelj u martu 2001. godine samovoljno napustio Vojsku FBiH, pa ga stoga za mart i april 2001. ne pripada plaća, „već eventualno naknada plaće, ako se navedeno samovoljno napuštanje može smatrati opravdanim odsustvom iz službe ili ako je organ tužene obećao isplatu“. Međutim, u konkretnom slučaju, kako apelantica navodi, radi se o neopravdanom odsustvu, a apelantica nije obećala da će „pripadnicima HVO koji su istupili iz Vojske FBiH isplatiti naknade plata“, pa smatra da je tužitelju neosnovano dosuđena plaća na način kako su to sudovi uradili. Također, apelantica navodi da je „u postupku sporio i visinu plaće za sporni period“, u vezi s čim u apelaciji iznosi argumentaciju. Također, smatra da je i odluka o kamatama dosuđena suprotno relevantnim propisima, pozivajući se na iste argumente koje je iznijela i u reviziji protiv drugostepene presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali da uživaju ustavne garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance vrlo jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica pogrešno i neosnovano pokušava u apelaciji institut zastare potraživanja protumačiti kao „blagovremenost tužbe“ čime, u suštini, pokušava otkloniti štetne posljedice svog pasivnog odnosa u toku postupka i neisticanja prigovora zastare tokom prvostepenog postupka. Naime, apelantica i ne spori da nije uzela aktivnog učešća u postupku, da nije ni osporila tužbeni zahtjev, te da nije ni pristupila na zakazane rasprave, pa da nije ni istakla prigovor zastare potraživanja, na šta je ukazao već prvostepeni sud. Takav prigovor, na način na koji to čini, apelantica ne može prvi put istaći u apelacionom postupku. Isto se odnosi i na ostale prigovore koji se tiču visine dosuđenih iznosa plaće ili pravnog osnova, jer je apelantica sve to trebala iskoristiti u postupku pred sudovima u kojima nije ni osporila tužbeni zahtjev, niti je predložila izvođenje dokaza. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/09 (Federacija Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio