Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3097/09 (M. Š. i M. S.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3097/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3097/09, rješavajući apelaciju Marinka Šukala i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Šukala i Momira Savića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-09-000353 od 28. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Šukalo i Momir Savić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 1. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000353 od 28. augusta 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 2134/00 od 4. marta 2009. godine, obavezan je „Euroherc“ osiguranje d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantima, na ime troškova postupka, iznos od 6.420,20 KM sa kamatama od dana donošenja presude pa do isplate. Osnovni sud je obrazložio da je u pravnoj stvari apelanata protiv tužene donio presudu 26. juna 2007. godine, kojom je obavezao tužene da apelantima isplate naknadu štete pobliže navedenu u obrazloženju prvostepene presude sa kamatama i troškovima postupka, dok je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbio. Navedenu presudu je, u dijelu o troškovima postupka, ukinuo Okružni sud svojom presudom od 25. februara 2008. godine, pa je predmet vraćen u tom dijelu na ponovno odlučivanje. Osnovni sud je, odlučujući ponovo o troškovima postupka, obrazložio da je vrijednost spora bila označena na 11.000,00 KM, te da su, s obzirom na visinu dosuđene naknade štete i tarifu u odnosu na sve radnje pobrojane u obrazloženju prvostepene presude, apelanti u sporu uspjeli sa 80,91%, pa im je, srazmjerno uspjehu u sporu, dosudio troškove u iznosu od 6.420,20 KM.
3. Okružni sud je, osporenom presudom broj 011-0-Gž-09-000353 od 28. augusta 2009. godine, odbio žalbu apelanata protiv prvostepene presude, a djelimično uvažio žalbu tuženog, pa je preinačio prvostepenu presudu tako što je smanjio dosuđene troškove postupka na iznos od 4.681,65 KM. Također, Okružni sud je obavezao apelante da tuženom na ime troškova žalbenog postupka isplate iznos od 63,00 KM, dok je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 802,00 KM odbio. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da odredba člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisuje način dosuđivanja troškova postupka stranci „koja u cijelosti nije uspjela u sporu (stav 1.), dok stav 2. navedene zakonske odredbe reguliše način odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod djelimičnog uspjeha u parnici“. Okružni sud je dalje naveo da su za odluku o troškovima postupka kod djelimičnog uspjeha u parnici „relevantni kako kvantitet tako i kvalitet tužbenog zahtjeva“. U konkretnom slučaju, kako je naveo Okružni sud, radilo se o parnici za naknadu štete u kojoj je odgovornost tuženog kao osiguravača utemeljena na zakonu, a apelantima je dosuđena šteta za sve vidove za koje su naknadu tražili. Stoga je Okružni sud zaključio da apelanti imaju pravo na naknadu troškova postupka srazmjerno uspjehu u sporu. Dalje, Okružni sud je naveo da su apelanti tužbu podnijeli 2. oktobra 2000. godine i da u tužbi nisu označili vrijednost spora, a da je njihovo ukupno potraživanje bilo u iznosu od 16.000,00 KM. Dalje, Okružni sud je naveo da su apelanti, podneskom od 2. juna 2004. godine, uredili tužbu i označili vrijednost spora na iznos od 13.500,00 KM, da su na pripremnom ročištu povećali tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 14.500,00 KM, dok su na glavnom ročištu smanjili tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 11.900,00 KM.
4. Okružni sud je dalje naveo da su apelanti bili dužni, prema odredbi člana 53. stav 2. ZPP, označiti vrijednost spora već u tužbi, odnosno da je prema odredbi člana 321. stav 3. ZPP, sud bio dužan odrediti vrijednost predmeta spora. Budući da su apelanti podneskom od 2. juna 2004. godine, označili vrijednost spora na iznos od 13.500,00 KM, a prvostepeni sud nije utvrdio vrijednost spora, Okružni sud je zaključio da je taj iznos vrijednost predmeta spora koju su apelanti označili u tužbi. Shodno tome, te dosuđenoj naknadi štete, Okružni sud je zaključio da su apelanti uspjeli u sporu sa 59%, pa s obzirom da je ukupan iznos troškova utvrđen u iznosu od 7.935,00 KM, treba im dosuditi iznos srazmjeran uspjehu u parnici, odnosno 4.681,65 KM. Dalje, Okružni sud je naveo da je tuženi djelimično uspio sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka imajući u vidu visinu osporenog dijela (6.420,20) KM, „a troškovi su smanjeni za 1/3“, pa srazmjerno tom uspjehu, pripadaju mu i troškovi žalbenog postupka kako ih je Okružni sud dodijelio. Budući da apelanti nisu uspjeli sa žalbom protiv prvostepene presude, njihov zahtjev za troškove žalbenog postupka, Okružni sud je odbio.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskrminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda, apelanti smatraju da su u sporu uspjeli „sa 74,78% , a ne 59% kako je to utvrdio drugostepeni sud“. Dalje, vrlo detaljno navode zakonske odredbe, stavove Višeg privrednog suda Hrvatske, stavove Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske, a zatim detaljno analiziraju sve pojedinačne troškove i tarifu, te zahtijevaju da Ustavni sud preinači osporenu odluku i obaveže tuženog da apelantima naknadi troškove koje su detaljno pobrojali u konačnom dijelu apelacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što su apelanti nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelanti su se pozvali i na pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnio u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, niti su naveli bilo šta što bi ukazivalo da je, u konkretnom slučaju, povreda tog prava moguća. Stoga Ustavni sud smatra da su i o ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić