Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3115/09 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3115/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3115/09, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000772 od 21. jula 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000466 od 24.
januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 2292/03 od 13. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 5. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000772 od 21. jula 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06- 000466 od 24. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2292/03 od 13. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2292/03 od 13. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000466 od 24. januara 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavo rješenje Ministarstva pravde broj 06/1-812/98 od 20. jula 1998. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) o dodjeli stana pobliže označenog u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) na korištenje Fadilu Mujiću (u daljnjem tekstu: tuženi), te da se naloži tuženom da sporni stan isprazni od lica i stvari i preda apelantu u posjed, uz naknadu troškova postupka. Istovremeno, Općinski sud je usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog, pa je utvrdio da je tuženi stekao stanarsko pravo na spornom stanu do 6. decembra 2000. godine, što je apelant dužan priznati i trpiti, kao i da je tuženi ispunio zakonske uslove za kupovinu spornog stana, da je apelant bio dužan sporni stan prodati tuženom u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup, što nije učinio. Također, Općinski sud je odlučio da donesena presuda zamjenjuje ugovor o kupovini stana na osnovu koje tuženi stiče osnov da postane vlasnikom spornog stana sa dijelom 1/1 ukoliko apelantu isplati, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, vrijednost svojih općih potraživanja sa jedinstvenog računa građana (tzv. „certifikati“) u iznosu od 23.587,92 KM, a da je apelant dužan priznati i trpjeti da se tuženi upiše u knjigu položenih ugovora kao vlasnik spornog stana.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da je iz brojnih dokaza provedenih tokom postupka, utvrđeno da je apelant, spornim rješenjem, dodijelio tuženom sporni stan, te da je u tom rješenju bilo navedeno da je tuženi dužan da u roku od 30 dana od useljenja u sporni stan sklopi ugovor o korištenju stanja sa Javnim stambenim preduzećem Tuzla. Ovo rješenje je, kako je sud utvrdio, postalo pravosnažno, jer na njega niko nije prigovorio. Dalje, Općinski sud je također utvrdio da je tuženi, na osnovu pravosnažnog rješenja, uselio sa porodicom u sporni stan 30. novembra 1999. godine, te da se u posjedu tog stana nalazio neprekidno i nesmetano, sve do podnošenja tužbe 29. septembra 2003. godine. Tuženi se, kako je dalje obrazloženo, odmah po useljenju, obratio nadležnom stambenom preduzeću radi sklapanja ugovora, ali ugovor o korištenju stana nije zaključen zato što nije bio izvršen tehnički prijem zgrade u kojoj se sporni stan nalazi, niti je bila izdata upotrebna dozvola. Međutim, kako je dalje utvrdio Općinski sud, tuženi se dogovorio sa stambenim preduzećem da plaća stanarinu u određenom iznosu, što je uredno izvršavao do 31. decembra 2003. godine, a plaćao je redovno i druge režije, te je imao i „određena investiciona ulaganja“. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je tehnički prijem zgrade izvršen 4. decembra 2000. godine, te da je tuženi, 6. decembra 2000. godine, podnio apelantu, kao vlasniku spornog stana, zahtjev za otkup, o kojem apelant nikada nije odlučio.
4. Općinski sud je obrazložio da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 24. Zakona o stambenim odnosima, te da nije mogao prihvatiti apelantove navode da je sporno rješenje ništavo zato što „davalac stana na korištenje nije imao odgovarajući opšti akt na osnovu kojeg je izvršio dodjelu predmetnog stana, niti je takav akt postojao na nivou Vlade TK, zatim nisu postojali kriteriji za dodjelu stana iz budžetskih sredstava, kao ni uslovi i način za dodjelu kadrovskih stanova“, kao i da Ministarstvo pravde nije bilo ovlašteno da odlučuje o raspodjeli stanova koji se nabavljaju iz budžetskih sredstava. U vezi s tim apelantovim navodima, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 103. stav 1. ZOO propisano da je ugovor ništav ako je „protivan Ustavu, prinudnom propisu ili moralu društva [...] ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo“. Kroz sadržaj ove norme, kako je dalje obrazložio Općinski sud, može se cijeniti samo valjanost ugovora ali ne i rješenja o dodjeli stana kao jednostranog akta koji je donio apelant. Općinski sud je ukazao da je apelant, kao donosilac spornog rješenja, to rješenje mogao osporavati samo po pravilima upravnog postupka „jer se takvo rješenje ima smatrati kao rješenje doneseno u upravnom postupku, u smislu člana 1. stav 2. Zakona o upravnom postupku“. Prema tom zakonu, kako je dalje naveo sud, apelant je imao mogućnost da pobija valjanost takvog akta, da ga stavi van snage bilo kroz obnovu postupka po službenoj dužnosti ili proglašavanjem tog akta ništavim po čl. 246-257. Zakona o upravnom postupku. Kako apelant nije dokazao da je to uradio, Općinski sud je zaključio da ne može u parničnom postupku pred tim sudom tražiti zaštitu protiv svog akta, jer je „takva zaštita omogućena samo radnicima, ako je aktom [apelanta] povrijeđeno njihovo pravo, shodno odredbama Zakona o radu i Zakona o stambenim odnosima, a što ovdje nije slučaj“. Budući da je sporno rješenje postalo pravosnažno, ono je, prema mišljenju Općinskog suda, predstavljalo valjan osnov tuženom za ulazak u posjed spornog stana.
5. Dalje, Općinski sud je obrazložio da je utvrdio da nije sporno da je tuženi u sporni stan uselio 30. novembra 1999. godine na osnovu spornog, pravosnažnog rješenja koje je donio apelant, te da ga do dana podnošenja tužbe niko nije ometao u posjedu spornog stana niti mu je osporavao pravo da sporni stan koristi. Također, Općinski sud je naveo da se činjenica da tuženi nije mogao zaključiti ugovor o korišćenju stana sa stambenim preduzećem ne može staviti na teret tuženom, zato što je tehnički prijem stana, bez kojeg se ugovor nije mogao zaključiti, izvršen tek 2000. godine. Međutim, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, iako tuženi nije imao zaključen ugovor o korišćenju stana, nesporno je da je redovno plaćao režije, uključujući i stanarinu koju je odredilo nadležno stambeno preduzeće, a sporni stan je koristio nesmetano. Imajući sve to u vidu, Općinski sud je zaključio da je apelant imao „punovažan akt, kao osnov za usljenje, te je u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima stekao svojstvo nosioca stanarskog prava [...] tim prije što su se ugovorom o korištenju stana regulisala prava i obaveze ugovornih strana [...] a ne pravo raspolaganja“. Dalje, kako je obrazložio sud, prema odredbi člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), osobe koje su do isteka roka iz člana 50. tog zakona stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u stan u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa tog stana po odredbama Zakona o prodaji stanova. Budući da je Općinski sud zaključio da je „tuženi do 06.12. 1999. godine stekao stanarsko pravo po članu 11. Zakona o stambenim odnosima“ na spornom stanu, utvrdio je da on ima pravo na otkup spornog stana po Zakonu o prodaji stanova, prema zahtjevu koji je tuženi poslao apelantu pismenim putem 6. decembra 2000. godine. Općinski sud je dalje obrazložio i način na koji je utvrdio visinu kupoprodajne cijene, pozivajući se na nalaz vještaka finansijske struke.
6. Kantonalni sud je u svojoj odluci utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te je u potpunosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda.
7. Vrhovni sud je, zatim, presudom broj 070-0-Rev-08-000772 od 21. jula 2009.
godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbi člana 103. ZOO, ali da se, i po ocjeni tog suda, o zakonitosti rješenja o dodjeli tuženom spornog stana moglo raspravljati i odlučivati samo u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je važio u vrijeme donošenja spornog rješenja i Zakona o radu „koji je na snazi i u vrijeme donošenja pobijane odluke“. Naime, i Vrhovni sud je ukazao da se tužbom pobija rješenje o dodjeli stana, a ne ugovor kao obligaciono-pravni odnos, kako je to detaljno obrazložio prvostepeni sud. Budući da je sporno rješenje postalo pravosnažno i konačno, a da se njegova pravilnost nije mogla ispitivati po osnovu član 103. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju ovih navoda, apelant opširno iznosi činjenično stanje i ponavlja navode koje je iznio i tokom postupka pred redovnim sudovima, a svoje navode o kršenju navedenih prava zasniva na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant i u apelaciji tvrdi da su sudovi pogrešno zaključili da je tuženi stekao stanarsko pravo iako nikada nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana, te ponovo ističe da rješenje o dodjeli stana nije donio ovlašteni organ kao i da „nisu bila planirana sredstva za kupovinu stana tuženom, te da Vlada TK nikada niti jednim sovjim aktom nije odobrila kupovinu predmetnog stana niti njegovu dodjelu tuženom“. Stoga smatra da sporno rješenje predstavlja apsolutno ništav pravni akt i da se na njega se ne mogu primijeniti rokovi koje su sudovi primijenili.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali da uživaju ustavne garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance vrlo jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić