Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3125/09 (L. D.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3125/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3125/09, rješavajući apelaciju Ljubice Dabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Dabić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 0 0 U 003089 05 U od 13. maja 2009. godine i rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša broj UP-II/05-23-5-72/05 od 7. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Dabić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 6. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tesktu: Kantonalni sud) broj 0 0 U 003089 05 U od 13. maja 2009. godine i rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II/05-23-5-72/05 od 7. maja 2005. godine.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-
04/1-23-146/04 od 23. marta 2005. godine udovoljeno je zahtjevu apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Sarajevu, ulica Hadži Sulejmanova broj 28/2, nakon smrti njene majke Jelice Radišić, kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te je utvrđeno da apelantici pripada pravo da, u svojstvu nosioca stanarskog prava, nastavi koristiti predmetni stan, kao i da se na apelanticu primjenjuju prava i obaveze iz ugovora o korištenju predmetnog stana broj MB/05-7-341/88 od 14. okotbra 1988. godine koji je zaključila Jelica Radišić Općinom Centar kao vlasnikom predmetnog stana.
3. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavio vlasnik stana Općina Centar Sarajevo. Žalitelj je naveo da se na osnovu priloženih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje majke kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu te da je, kao takva, trajno živjela i stanovala u predmetnom stanu prije majčine smrti, za vrijeme smrti te neposredno nakon toga.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog broj UP-II/05-23-5-72/05 od 7. maja 2005. godine poništeno je prvostepeno rješenje Uprave od 23. marta 2005. godine, te odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.
5. U obrazloženju drugostepenog rješenja, Federalno ministarstvo je navelo da je, nakon što je razmotrilo žalbu, ožalbeno rješenje i ostale priloge u spisu predmeta, zaključilo da dokazi koje je cijenio prvostepeni organ nisu mogli na nesumnjiv način potvrditi trajnu zajednicu življenja i stanovanja u predmetnom stanu između nosioca stanarskog prava i apelantice u odlučnim godinama, tj. 2000., 2001. i 2002. godine kada je u julu 2002. godine umrla Jelica Radišić. Dalje je navedeno da je uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je predmetni stan, nakon vraćanja u posjed od nadležnog stambenog organa (2000. godine), Jelica Radišić koristila sama, sve do smrti, a također, iako je posjedovala ključ od stana, apelantica kao podnosilac zahtjeva nije nastavila koristiti predmetni stan, nakon smrti majke, nego je isti zapečaćen od ovlaštenih službenika Općine Centar. S obzirom da je naprijed navedeno nesporno utvrđeno, prema ocjeni Federalnog ministarstva, činjenica da se u spornom periodu apelantica nalazila u Španiji sa privremenim boravkom nije mogla uticati na drugačije rješenje same upravne stvari. Navodi prvostepenog organa iz obrazloženja ožalbenog rješenja, kako je to istaklo Federalno ministarstvo, odnose se na zajednicu života koja je postojala prije rata i koja je, također, nastavljena povremenim posjetama apelanticine majke u inostranstvu za vrijeme rata ali koja zajednica nikada nije nastavljena povratkom apelanticine majke u Sarajevo i vraćanjem predmetnog stana u posjed. Dalje je navedeno da ponovnu prijavu prebivališta apelantica i njen suprug ostvaruju na predmetnoj adresi nakon smrti majke, odnosno kada je apelantica uvedena u posjed stana. Na temelju izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja u skladu sa članom 240. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 2/98).
6. Presudom Kantonalnog suda broj 0 0 U 003089 05 U od 13. maja 2009. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantice podnesena protiv drugostepenog rješenja Federalnog ministarstva od 7. maja 2005. godine.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se, prema odredbama člana 6. stav 2. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu tog Zakona, smatraju bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja sa njim trajno stanuju i žive. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz spisa predmeta proizlazi da je apalentica do 1992. godine živjela u predmetnom stanu sa majkom Jelicom Radišić koja je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje je navedeno da je u postupku nespornim utvrđeno da je majka apelantice 1994. godine napustila predmetni stan i pridružila se apelantici koja je 1992. godine otišla sa porodicom u Španiju, te da se majka apelantice vratila u Sarajevo 1998. godine i da je uvedena u posjed predmetnog stana 27. jula 2000. godine, te da je na zapisnik broj 23-04/I-23 od 7. jula 2000. godine izjavila da se u predmetni stan vraća sama. Dalje je sud naveo da je, prema Izvodu iz matične knjige umrlih broj 08/13-2-16958/05 od 31. januara 2005. godine, Jelica Radišić umrla 7. jula 2002. godine, te da se iz zapisnika broj 03-23-Sl/02 od 28. oktobra 2002. godine vidi da je od smrti Jelice Radišić, predmetni stan bio zapečaćen do tog dana. Iz navedenog, kako je to naveo sud, proizlazi da je tuženi pravilno utvrdio da apelantica nije ostvarila trajnu zajednicu življenja sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, jer se apelantica, a ni njena porodica nakon 1992. godine, nisu u isti vratili, niti je zajednica življenja sa nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu nastavljena poslije vraćanja predmetnog stana u posjed istoj 27. jula 2000. godine, kao i da apelantica nije bila uz Jelicu Radišić u trenutku njene smrti ni poslije, što proizlazi i iz pomenutog zapisnika od 28. oktobra 2002. godine, iz koga se vidi da je od smrti nositeljice stanarskog prava (7. jula 2002. godine) do 28. oktobra 2002. godine predmetni stan bio zapečaćen. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni suda, apelantica nije ispunila uvjet kontinuiteta trajnog življenja sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, propisan citiranim članom 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, te je ocjenjeno da su tužbeni navodi neosnovani i da nisu mogli uticati na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Stoga je, u skladu sa odredbama člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05), odlučio kao u dispozitivu ove presude.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenjenog materijalnog prava. Apelantica je istakla da je proizvoljan zaključak Federalnog ministarstva da ona nije ispunila uslov kontinuiranog trajnog življenja sa nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je tumačenje Kantonalnog suda u konkretnoj pravnoj stvari proizvoljno i nezakonito.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica navodi da su joj pravo na dom i pravo na imovinu povrijeđeni isključivo usljed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava od strane Federalnog ministarstva u upravnom postupku i Kantonalnog suda u upravnom sporu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Federalno ministarstvo i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na dom i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na dom i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić