Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/09 (V. M.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Ratna šteta
- Zastara
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3188/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3188/09, rješavajući apelaciju Vukosava Milidraga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukosava Milidraga podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpke broj 118-0-
Rev-07-000 281 od 16. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukosav Milidrag (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 9. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpke (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 281 od 16. jula 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 274/02 od 30. marta 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta od 29. jula 2002. godine za „naknadu ratne štete u iznosu od 62.061,00 KM na ime štete zbog uništenih objekata i svih pokretnih stvari u tim objektima, te izgubljenih prihoda sa voćnjaka uz plaćanje zakonske zatezne kamate na taj iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate“. Presudom je odbijen i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se „obaveže Republika Srpska-Vlada Republike Srpske da apelantu zbog uništene imovine 1993. godine, kuće i štale i sve pokretne imovine od strane Vojske Republike Srpske u selu Polje kod Kalinovika potpuno izgradi porodičnu stambenu kuću veličine 8x5 metara sa podrumom, prizemljem i potkrovljem vrijedne 39.776,00 KM na k.č. broj 46/5 upisane u p.l. broj 287. KO Hotovlje i pomoćni objekat – štalu veličine 8x5 metara, čija je vrijednost 6.870,00 KM na k.č. broj 46/5 upisana u p.l. broj 287 KO Hotovlje i da je preda apelantu na upotrebu, te da mu naknadi u novcu uništene mašine, alate, namještaj i ostale pokretne stvari u ukupnoj vrijednosti od 4.430,00 KM i da mu naknadi u novcu izgubljene prihode za četiri godine u iznosu od 11.081,00 KM sa voćnih stabala na njegovom zemljištu označeno kao k.č. br. 46/68-1, 46/78 i 46/4 upisane u p.l. broj 287 KO Hotovlje kod Kalinovika u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude ili da mu u protivnom isplati protivvrijednost u novčanom iznosu od 62.061,00 KM“. Presudom je, također, apelant obavezan da tuženoj Republici Srpskoj-Vladi Republike Srpske-Ministarstvo odbrane Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 3.057,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, istakao da je među parničnim strankama sporno da li je nastupila zastarjelost zahtjeva za isplatu štete, a koja je propisana odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93; u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom da je prigovor zastarjelosti istakla tužena u svom odgovoru na tužbu 17. januara 2005. godine gdje ne naznačeno da se štetni događaj desio 20./21. jula 1993. godine, a tužba je podnesena 29. jula 2002. godine, te da je samim tim nastupio trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o isplati štete. U toku dokaznog postupka, sud je utvrdio visinu štete, navodeći da nastanak štete nije sporan, ali da se sud prije svega, povodom istaknutog prigovora tužene, zadržao na tom pitanju, smatrajući da je potraživanje apelanta za naknadu štete zastarjelo, jer je protekao rok od tri godine od dana kada je apelant doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, kao i da u svakom slučaju to potraživanje zastarjeva protekom pet godina od dana kada je nastala šteta, a kako je to propisano odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO. S tim u vezi, sud je naveo da u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvoj diskriminaciji građana, a niti o povredi odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 2. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine, na šta je ukazao punomoćnik apelanta na pripremom ročištu od 31. marta 2005. godine. Dalje je sud naveo da apelantu niko ne osporava povrat predmetne imovine te da je povrat izvršen, ali da se u konkretnom predmetnom parničnom postupku radi o zahtjevu za naknadu materijalne štete koju je apelant pretrpio uslijed ratnih dejstava u julu 1993. godine. Stoga se, prema mišljenju suda, u konkretnom slučaju ima primijeniti relavantno zakonodavstvo Republike Srpske, odnosno ZOO (član 376). Apelant je, kako je istakao sud, bio u mogućnosti da počev od 19. juna 1996. godine, do kada nije tekao rok zastarjelosti zbog ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti koje je ukinuto Odlukom Skupštine Republike Srpske („Službeni glasnik RS broj 15 od 8. jula 1996. godine), podnese tužbu, ali da on to nije učinio ni u narednih pet godina od dana kada su prestali razlozi prestanka prekida zastarjelosti potraživanja. Sud je, također, naveo da ne stoji prigovor tužene u pogledu mjesne nadležnosti suda jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete, a ne o sporu o nekretninama, kao i da ne stoji prigovor tužene da je nedozvoljeno preinačenje tužbe po podnesku punomoćnika apelanta od 13. februara 2006. godine jer u alternativno postavljenom zahtjevu (izgradnja objekta, odnosno isplata štete) po tom podnesku apelant se kretao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva po tužbi za naknandu materijalne štete u iznosu od 70.000,00 KM jer je definitino postavljen tužbeni zahtjev po podnesku od 13. februara 2006. godine zatražena isplata štete u iznosu od 62.067,00 KM sa kamatom od dana podnošenja tužbe, pa stoga u suštini nema preinačenja tužbe i za takvo uređenje tužbe nije ni potrebna saglasnost tužene. Odluku o troškovima, sud je donio primjenom odredbi čl. 386. i 387 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tesktu: ZPP). Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
4. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 246 od 13 decembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 30. marta 2006. godine.
5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je odluka prvostepenog suda pravilna i donesena uz odgovarajuću primjenu materijalnog propisa, a razloge za takavu odluku u potpunosti prihvata i Okružni sud jer su jasni i dovoljni. Dalje je navedeno da je neprihvatljivo pravno shvatanje apelanta izneseno u žalbi da je prigovor tužene, u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja na ime naknade materijalne štete, bio neosnovan i da primjenu odredbe člana 376. ZOO isključuje obavezna primjena „materijalnog prava iz člana 1. st. 1., 2. i 3.a) i člana 2. stav 1. Aneksa 7. Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu“. Okružni sud je istakao da se žalbom želi predstaviti da je apelantu onemogućen povratak u svoj porodični dom kao raseljenom licu, kao i da je pobijana presuda donesena na štetu apelanta i da „ima samo diskriminatorske efekte“. Ovakvo shvatanje, prema mišljenju drugostepenog suda, nije u skladu sa pozitivnim zakonodavstvom. Naime, Okružni sud je konstatovao da je tačno da je svim izbjeglim i raseljenim licima, pa tako i apelantu, Aneksom 7. Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu zagantovano pravo na povrat imovine koja im je oduzeta tokom neprijateljstava od 1991. godine, kao i naknadu imovine koja im ne može biti vraćena (član 1. stav 1. Aneksa 7). Međutim, samo Komisija za raseljena lica i izbjeglice, osnovana prema članu 7. istog Aneksa, ima ovlašćenje da dodijeli pravičnu naknadu za imovinu koja je uništena i za koju vlasnik tražni nadoknadu shodno članu 12. istog Aneksa. Također je, kako je to dalje navedeno u obrazloženju presude, zagarantovan povrat imovine i način u postupku predviđenom Zakonom o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98-96/03), ali da naprijed navedenim propisima nije stavljen van snage ZOO, niti odredba 376. stav 2. kojom je regulisana zastarjelost potraživanja po osnovu naknade štete. Okružni sud je konstatovao da je tačno da je primjenom navedene zakonske odredbe o zastarjelosti potraživanja apelant ograničen u ostvarivanju svoga prava jer nije podnio tužbu u zakonom predviđenom roku, ali da su navedena ograničenja u tom smislu potrebna radi osiguranja pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema, te da u tom smislu ne postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U prilog navedenom zaključku, Okružni sud se pozvao i na odluku Ustavnog suda broj AP-562/05 od 14. marta 2006. godine.
6. Ni žalbeni navod apelanta da „se prvostepeni sud ne osvrće na da je tužilac (apelant) istakao i tužbeni zahtjev, pored ostalih, da mu tužena naknadi u novcu izgubljene prihode za četiri godine sa njegovih voćnih stabala u iznosu od 11.081,00 KM“ ne mogu, prema mišljenju Okružnog suda, dovesti do drugačijeg pravnog shvatanja. Naime, ovaj dio tužbenog zahtjeva se odnosi na izmaklu korist koja je, prema stavu drugostepenog suda, praktično posljedica prouzrokovane tzv. obične štete, pa je izmakla korist naknada štete, te da se zastarjelost računa u odnosu na vrijeme prouzrokovanja obične štete. Isto tako, nije od uticaja na pravilnost odluke što je tužbeni zahtjev bio postavljen u odnosu na štetu pričinjenu na kući i štali, tako da je prvenstveno tražena uspostava ranijeg stanja koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, a što se u žalbi, također, neosnovano prikazuje kao razlog da nije nastupila zastarjelost. Shodno naprijed navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. ZPP.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 281 od 16. jula 2009. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 13 decembra 2006. godine.
8. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je pobijana drugostepena odluka pravilna i zakonita, te da je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja u redovnom postupku neosnovan prigovor revizije apelanta da predmetno potraživanje nije zastarjelo u smislu odredbe člana 376. ZOO. Neutemeljen je, prigovor apelanta kao revidenta da je u konkretnom slučaju isključena primjena navedene odredbe ZOO na njegov tužbeni zahtjev sa tvrdnjom da je tražio „u odnosu na tuženu da mu vrati u posjed i svojinu njegov dom....“. Ovo iz razloga, što nije sporno da je apelantu vraćena u posjed njegova imovina, koja je znatno oštećena ili potpuno uništena, ali i zbog činjenice da apelant predmetnom tužbom traži nadoknadu materijalne štete, a ne vraćanje u posjed kuće i ostale imovine. Neutemeljeno je, također prema mišljenju Vrhovnog suda, i apelantovo shvatanje iz revizije da predmetni tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev za povrat imovine, s obzirom da je ovako postavljeni tužbeni zahtjev apelanta upravo zahtjev za naknadu materijalne štete koju propisuje odredba člana
185. ZOO, kojom su propisana dva načina naknade materijalne štete: uspostavljanje ranijeg stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala i naknada štete u novcu. Zato su, kako je to naveo revizioni sud, nižestepeni sudovi pravilno sudili primjenjujući relevantne odredbe ZOO koje regulišu pitanje naknade štete, uključujući i odredbe koje propisuju zastarjelost potraživanja te naknade. To je razlog zašto se o predmetnom tužbenom zahtjevu nije moglo suditi primjenom odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, na čemu je neosnovano insistirao apelant. Također, Vrhovni sud je istakao da odredbe člana 1. st. 1., 2. i 3.a) i člana 2. stav 1. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu ne isključuju primjenu odredbi ZOO, pa su zato nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odbijajući tužbeni zahtjev apelanta. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredbi člana 248. ZPP.
9. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 281 od 16. jula 2009. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo u pogledu prigovora tužene u vezi sa zastarjelošću apelantovog potraživanja u konkretnom slučaju. Također, apelant je naveo i povredu prava dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da apelant smatra da se u konkretnom slučaju nije trebala primijeniti odredba člana 376. ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom apelanta (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja, u pogledu ostvarivanja građanskih prava, spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić