Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3230/09 (A. H.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3230/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: ppredsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP-3230/09, rješavajući apelaciju Asima Hode, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Hode podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 008893 09 Gž od 25. augusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 008893 08 P od 17. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asim Hodo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 15. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 008893 09 Gž od 25. augusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 008893 08 P od 17. maja 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 008893 08 P od 17. maja 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Bosansko-Podrinjski kanton i „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) da mu solidarno naknade štetu nastalu izvođenjem radova na njegovoj nekretnini, bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) , u iznosu od 9.060,00 KM za zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je apelant podnio tužbu u kojoj je naveo da je vlasnik predmetne nekretnine koju je koristio za vlastite potrebe. Nakon izvođenja radova na izgradnji mosta na rijeci Drini u naselju Osanica, na lokalitetu visećeg mosta koji je srušen tokom rata, drugotuženi je sredinom ljeta 2007. godine izvršila prokopavanje i nasipanje prilaznog puta koji vodi od mosta do magistralnog puta Goražde-Foča cijelom dužinom predmetne parcele, pa je put zauzeo površinu od 260 m², a da ostatak parcele, površine 495 m² ne može služiti nikakvoj namjeni, osim za potrebe puta s obzirom da se nalazi uz samu trasu, s obje strane puta.

4. Općinski sud je tokom postupka, na temelju izjava svjedoka i materijalnih dokaza bliže označenih u presudi utvrdio da je do 1992. godine u mjestu Osanica, na rijeci Drini postojao most koji je korišten za prijelaz pješaka i motornih vozila manje nosivosti. Do mosta se iz smjera magistralnog puta Goražde-Foča dolazilo putem čija je trasa dijelom išla apelantovim parcelama. Općinski sud je ukazao kako nije mogao prihvatiti apelantov tužbeni navod kako put koji je do 1992. godine korišten kao prilaz mostu nije išao njegovim parcelama, s obzirom da je kontradiktoran izjavama saslušanih svjedoka koje su suglasne i logične, a nisu osporene drugim dokazima. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je most srušen tokom ratnih dejstava 1992. godine i da su 2007. godine vršeni radovi na izgradnji ranije porušenog mosta koje je izvodila drugotužena. Utvrđeno je i da pristupni put nije korišten od 1992. godine kada je most porušen pa do 2007. godine kada je obnovljen, pa je nedvojbeno morao biti zapušten u mjeri koja je zahtijevala poduzimanje radova kako na uklanjanju raslinja tako i na zemljanim radovima.

5. Vezano za apelantov tužbeni navod da je prilikom stavljanja mosta u funkciju pristupni put proširen i apelantov posjet tako podijeljen i učinjen nefunkcionalnim, Općinski sud je ukazao da je iz člana 27. Ugovora o izvođenju radova na rijeci Drini u naselju Osanica, Općina Goražde od 31. augusta 2006. godine koji su zaključili prvotuženi kao investitor i drugotuženi kao izvođač radova utvrdio da izgradnja pristupnog puta nije predmet ugovora, ali da se prvotuženi kao investitor obavezao da će izvođaču omogućiti uvjete za neometan rad u izvođenju svih građevinskih i drugih radova, uključujući i djelomičnu sanaciju pristupnih putova. Općinski sud je ukazao da se na temelju provedenih dokaza može smatrati da je izvođač radova poduzimao radove na raskrčavanju puta, ali da raskrčavanje, sanacija puta nasipanjem, valjanjem i eventualnim proširivanjem ne moraju bezuvjetno predstavljati jednu radnju poduzetu u isto vrijeme i od istih izvršitelja. Na takav zaključak je sud uputila i izjava svjedoka E.B. o radnjama na pristupnom putu neposredno prije otvaranja mosta i to na trošak prvotuženog.

6. Na temelju navedenog, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza nije nedvojbeno utvrđeno tačno stanje pristupnog puta iz perioda prije 1992. godine i stanje nakon sanacije iz 2007. godine, posebno u odnosu na širinu puta, što je od značaja da bi se utvrdilo eventualno postojanje i obim štete na apelantovoj nekretnini. Činjenica je da je apelant predložio svjedoka koji je potvrdio njegove navode iz tužbe, ali sud je utvrdio je ta izjava kontradiktorna iskazima drugih saslušanih svjedoka, zbog čega nije mogla biti prihvaćena. Konačno, Općinski sud se pozvao na odredbu člana

155. Zakona o obligacionim odnosima u kojoj je propisano da je „Šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist) […]“, i ukazao da, s obzirom da je tokom postupka utvrđeno da na predmetnoj nekretnini koja je u funkciji pristupnog puta nije došlo do prijenosa prava vlasništva na nekretnini, odnosno da nije došlo do umanjenja apelantove imovine koje bi se moglo smatrati običnom štetom, niti je apelant dokazao da je radnjama tuženih pretrpio štetu u vidu izmakle koristi s obzirom da nije predložio niti provodio dokaze na tu okolnost, apelantovom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 008893 09 Gž od 25. augusta 2009. godine odbijena je žalba koji je apelant podnio protiv presude Općinskog suda broj 45 0 P 008893 08 P od 17. maja 2009. godine i prvostepena presuda je u cijelosti potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano „Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja“ i ukazao da se iz dokaza provedenih tokom postupka ne može sa sigurnošću zaključiti da su tuženi vršili izgradnju spornog pristupnog puta, odnosno da nije dokazano da su tuženi protupravnim radnjama apelantu prouzrokovali štetu, pa je stoga pravilna i zakonita presuda Općinskog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

8. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/.3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je ukazao kako je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 126. ZPP, kao i općenito propise kada je onemogućio apelanta da pod jednakim uvjetima, u skladu sa zakonom ostvari pravo na imovinu. Apelant je istakao da je nesporna činjenica da se radi o apelantovoj imovini koju više ne može koristiti, a da nikad nije primio naknadu za pretrpljenu štetu i da je osporenim presudama narušena pravična ravnoteža zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom ustavnog prava na imovinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3230/09 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio