Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3351/09 (P. M.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3351/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3351/09, rješavajući apelaciju Pašage Mehanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pašage Mehanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-08-
001530 od 17. augusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj Mal-3194/04 od 30. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pašaga Mehanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-08-001530 od 17. augusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-3194/04 od 30. maja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-3194/04 od 30. maja 2008. godine, obavezan je apelant da DD Centralno grijanje Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime isporučene toplotne energije za period od 9. aprila 2002. do 28. februara 2003. godine isplati dug u iznosu 349,60 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 9. aprila 2003. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 33,80 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je dalje tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog u iznosu od 270,90 KM kao neosnovanim.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj ovom sudu 9. aprila 2003. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 620,50 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima izvršnog postupka. Postupajući po prijedlogu za izvršenje, Općinski sud je dozvolio izvršenje svojim rješenjem broj I-5501/03 od 18. aprila 2003. godine, na koje je apelant uložio prigovor, te je rješenje o izvršenju stavljeno van snage i predmet dostavljen na redovni parnični postupak. Općinski sud je naveo da je tužitelj 20. aprila 2005. godine podnio sudu uređenu tužbu, te je tužbenim zahtjevom predložio da se apelant obaveže da na ime isporučene toplotne energije za period od 1. novembra 1997. do 28. februara 2003. godine isplati dug u iznosu od 620,50 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 9. aprila 2003 godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je dalje naveo da je apelant na glavnoj raspravi predložio dokaz da se izvrši uvid i čitanje prigovora o korištenju usluga centralno grijanja koje je on uputio tužitelju 19. novembra 2002. godine. Općinski sud međutim nije dozvolio izvođenje takvog dokaza, jer je apelant, kako u odgovoru na tužbu a najkasnije na pripremnom ročištu, shodno članu 71., a u vezi sa članom 77. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), mogao predložiti dokaze, što on nije učinio, niti je isti shodno članu 102. iznosio dokaze kojim bi činio vjerovatnim da bez svoje krivice nije bio u mogućnosti iznijeti, odnosno, predložiti dokaze na pripremnom ročištu.
4. Općinski sud je zaključio da je osnovan apelantov prigovor zastare, shodno članu 360. i 361. a u vezi sa članom 378. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisan jednogodišnji rok zastare za isporuku toplotne energije za potrebe domaćinstva. Općinski sud je istaknuo da kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. aprila 2003 godine, to je tužitelj shodno članu 388. ZOO izvršio prekid toka zastarnog roka, te kako se u konkretnom slučaju primjenjuje jednogodišnji rok zastarjelosti, to je zastara za sva potraživanja tužitelja prema apelantu nastupila do 9. aprila 2002. godine. U pogledu visine apelantovog duga prema tužitelju za period za koji nije nastupila zastara tj period od 9. aprila 2002. pa do 28. februara 2003. godine (period utuženja iz uređene tužbe), Općinski sud je visinu istog utvrdio uvidom u dokaz koji je izvela punomoćnik tužitelja tj uvidom u karticu prometa za korisnika u ukupnom iznosu od 349,60 KM. Općinski sud je takođe uvidom u navedenu karticu utvrdio da je apelant u periodu u kojem nije nastupila zastara imao određenih uplate a koje je uplate je Općinski sud smatrao nekonkretnim. Općinski sud je naveo da je apelant 11. novembra 2002. godine uplatio iznos od 50,00 KM, 23. decembra 2002. godine iznos od 60,00 KM, 22. januara 2003. godine iznos od 60,00 KM, te 12. februara 2003. godine iznos od 60,00 KM. Općinski sud je dalje naveo da kako apelant nije pružio dokaze sudu u pogledu ovih uplata, a iznosi navedenih uplata ne odgovaraju iznosima računa u periodu za koji se uplata vrši, Općinski sud je zaključio da su osnovani navodi punomoćnika tužitelja da se radi o nekonkretnim uplatama. Samim tim tužitelj je imao pravo shodno članu 312. ZOO ovakve uplate uračunati u najstarije dospjelo dugovanje apelanta. Iz tih razloga Općinski sud ovakve uplate nije uračunao u period za koji nije nastupila zastara potraživanja. Imajući u vidu sve navedeno, a shodno članu 10. Zakona o komunalnim djelatnostima i čl. 17. i 262. ZOO, Općinski sud je odnio odluku kao u izreci presude.
5. Postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio presudu, broj 003-0-Gž-08-001530 od 17. augusta 2009. godine, kojom je odbijena žalba i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je dalje odbijen apelant sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da suprotno apelantovim žalbenim prigovorima nisu počinjene povrede odredaba čl. 7. i 8. ZPP, jer je Općinski sud sve predložene i provedene dokaze cijenio brižljivo i savjesno. Kantonalni sud je dalje naveo da je Općinski sud na temelju tih dokaza utvrdio da apelant nije isplatio tužitelju dug za pružene komunalne usluge isporuke toplotne energije po ispostavljenim računima od 22. aprila 2002. godine zaključno sa 28. februarom 2003. godine, a prema kartici prometa za korisnika - apelanta za stan u ulici Rate Dugonjića 5/II/7 površine 55,68 m . Kantonalni sud je istaknuo da apelant nije sporio dostavljanje navedenih računa u odgovoru na tužbu, nego je samo tvrdio da nije imao kvalitetno grijanje, te isticao prigovor zastare potraživanja. Kako je apelant do zaključenja glavne rasprave propustio dokazati svoje tvrdnje o nekvalitetnom grijanju za utuženi i dosuđeni period, a tokom postupka nije tvrdio da mu nisu dostavljeni računi za pruženu komunalnu uslugu za dosuđeni period koji su sadržani u kartici prometa za korisnika na ime apelanta, Kantonalni sud je smatrao neprihvatljivim apelantove žalbene prigovore da Općinski sud nije mogao svoju odluku zasnovati na predmetnoj kartici. Kantonalni sud je istaknuo da to što kartica prometa korisnika na ime apelanta nije ovjerena potpisom i pečatom službene osobe tužitelja, nije dovoljno za osnovanost žalbenih tvrdnji da ona ne predstavlja materijalni dokaz tužitelja, koji se ima cijeniti u skladu sa članom 8. u vezi sa članom 126. ZPP. Kantonalni sud je naveo da ova kartica prometa ne predstavlja javnu ispravu u smislu člana 132. ZPP, na što se neosnovano ukazivalo žalbom, jer nije izdata od strane državnih organa ili pravnih osoba u vršenju javnih ovlaštenja povjerenih zakonom. S obzirom na anvedeno Kantonalni sud je zaključio da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kao u stavu jedan izreke pobijane presude pozivajući se na odredbe člana 17. i 262. ZOO i člana 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, jer se radi o neizmirenoj novčanoj komunalnoj usluzi od strane apelanta. Kantonalni sud je naveo da se odluka ovog suda o troškovima postupka temelji na odredbi člana 397. stav 1., a u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP. Nadalje je navedeno da apelant nije uspio u žalbenom postupku, zbog čega mu ne pripadaju traženi troškovi za sastav žalbe u iznosu od 300,00 KM.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u izreci presude Kantonalnog suda nije vidljivo da je potvrđena presuda Općinskog suda, broj Mal-
3194/04, da u izreci presude Kantonalnog suda nije navedeno čija žalba se odbija, te da izreka nije jasna i razumljiva, te kao takva ni provodiva. Apelant takođe iznosi i niz primjedbi na ocjenu dokaza, posebno na dokaz-karticu prometa korisnika na ime apelanta. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud nepravilno primijenio i odredbu člana 126. ZPP o teretu dokazivanja, te da je ovim propustom povrijeđen i princip ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno odlučio kada je odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka, smatrajući obrazloženje paušalnim.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da je osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene procesnog prava i proizvoljne ocjene dokaza od strane tih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, uz pozivanje ne relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Općinski sud je, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dao logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne, koje je kao pravilno i zakonito izvedene prihvatio i Kantonalni sud. Osim toga, nesporno je da su i Općinski i Kantonalni sud u toku postupka omogućili apelantu da predloži sve dokaze. Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ovakva ocjena dokaza sudova ne doima proizvoljnom. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim i Općinskim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić