Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3409/09 (Tuzlanski kanton-Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzla)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3409/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP-3409/09, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona – Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona – Ministarsva unutrašnjih poslova Tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-

000212 od 28. maja 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001644 od 19. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton-Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 30. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000212 od 28. maja 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-

001644 od 19. novembra 2007. godine.

2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je odlučujući o tužbi Radoslava Tešića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta u svojstvu drugotuženog, radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, donio presudu broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine kojom je u stavu I poništio kao nezakonita rješenja prvotuženog na osnovu kojih je tužitelju prestao radni odnos. U stavu II izreke presude apelant je obavezan da tužitelja vrati na posao, na radno mjesto referenta za izdavanje ličnih dokumenata. Stavom III izreke presude, prvotuženi je obavezan da tužitelju na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća isplati iznose koji su pojedinačno navedeni u izreci presude. U stavu IV prvotuženi i apelant su obavezani da tužitelju solidarno isplate troškove parničnog postupka i stavom V je tužitelj odbijen sa viškom postavljenog tužbenog zahtjeva.

3. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine, preinačena je presuda Općinskog suda broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine tako što je žalba tužitelja odbijena i stav V izreke prvostepene presude potvrđen. Žalbe prvotuženog i apelanta su uvažene i prvostepena presuda preinačena u stavu I, II, III i IV izreke presude na način što je tužba odbačena kao neblagovremena u odnosu na stav I i II izreke, a u odnosu na stav III i IV izreke tužbeni zahtjev je odbijen.

4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2379/05 od 30. marta 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 79/05, usvojio apelaciju tužitelja Radoslava Tešića, utvrdio povredu člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda i predmet vratio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije.

5. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-Gž-07-001644 od 19. novembra 2007. godine kojom je žalbu tužitelja uvažio, prvostepenu presudu preinačio u stavu V izreke prvostepene presude broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine, tako što je prvotuženog obavezao da tužitelju na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća isplati mjesečne iznose od po 392,70 KM počev od 28. aprila 2003. godine do vraćanja tužitelja na posao. Istom presudom su odbijene kao neosnovane žalbe prvotuženog i apelanta i prvostepena presuda potvrđena u stavu I, II (apelantova obaveza da tužitelja vrati na posao), III i IV izreke presude. Prvotuženi i apelant su obavezani da tužitelju solidarno nadoknade troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, o čemu je u obrazloženju dao pravilne razloge koje je u svemu prihvatio i taj sud. Naime, Općinski sud je u prvostepenoj presudi jasno naveo da je među strankama bilo nesporno da je tužitelj bio zaposlen u Opštinskom sekretarijatu za unutrašnje poslove Tuzla-CSB-SJB Tuzla, da je u podnesenoj tužbi kao tuženog označio Okružni sekretarijat Unutrašnjih poslova SJB Tuzla a na ročištu u februaru 2002. godine kao tuženog je označio FBiH – MUP Sarajevo kao pravnog sljednika ranije označenih tuženih. Kao drugotuženog je označio apelanta koji nije pristao na subjektivno preinačenje tužbe pa je tužitelj protiv apelanta podnio novu tužbu, nakon čega je sud donio rješenje o spajanju parnica, iako se po mišljenju prvostepenog suda uopće nije radilo o subjektivnom preinačenju tužbe već o označavanju pravnih sljednika tuženog. Ovo iz razloga što je Zakonom o unutrašnjim poslovima («Službeni list SR BiH» broj 18/90 i «Službeni list RBiH» br. 14/92 i 11/93) koji se primjenjivao za vrijeme ratnog stanja, ukoliko nije drugačije bilo propisano odredbama Zakona o primjeni Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni list RBiH» broj 15/94), uređena jedinstvena služba javne bezbjednosti na nivou BiH. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da Ministarstvo unutrašnjih poslova ima Centre službi bezbjednosti i van svog sjedišta kao područne jedinice u čijem se sastavu obrazuju Stanice javne bezbjednosti. Rukovođenje u MUP-u je zasnovano na načelima jedinstvenog rukovođenja, a CSB je organizciona jedinica MUP-a. Stoga proizilazi da je CSB u Tuzli, iako je van sjedišta MUP-a, bio u sastavu jedinstvene službe državne bezbjednosti u BiH koja se finansirala iz budžeta BiH. S tim u vezi, jasno je navedeno da su prvotuženi i apelant pasivno legitimisani u konkretnom sporu i to prvotuženi u pogledu preuzimanja prava i obaveza (isplate plaća) a apelant u pogledu vraćanja tužitelja na posao, na poslove referenta izdavanja ličnih dokumenata (odredba člana 40. Zakona o radu FBiH), dakle posao koji je obavljao prije nego su donesene nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda u stavu I, II, III i IV zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo te da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000212 od 28. maja 2009. godine reviziju apelanta djelimično uvažio i to u pogledu odluke o troškovima postupka dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant ne može biti obavezan na naknadu troškova parničnog postupka za ročišta na kojima faktički nije mogao učestvovati. Neosnovani su prigovori koje se tiču pogrešne primjene materijalnog prava jer je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, u postupku pravilno utvrđeno da je tužitelju nezakonito prestao radni odnos pa su stoga neosnovani prigovori nedostatka pasivne legitimacije i neblagovremenosti tužbe. Vrhovni sud je osim toga, u pogledu istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije naveo da je u postupku nesporno utvrđena činjenica da je tužitelj u trenutku prestanka radnog odnosa bio radnik MUP-a RBiH. S obzirom na tu činjenicu, shodno odredbama Zakona o ministarstvu unutrašnjih poslova («Službene novine FBiH» broj 1/96) i Zakonu o unutrašnjim poslovima Tuzlanskog kantona («Službene novine TK» broj 3/96) apelant je bio dužan preuzeti tužitelja kao svog radnika, kako su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju i postupili a prvotuženi je dužan naknaditi mu štetu zbog neisplaćenih plaća.

8. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, apelant je u apelaciji istakao da je tokom postupka pred redovnim sudovima konstatno isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije a taj prigovor nije uvažen, kao ni prigovor neblagovremenosti tužbe. Apelant i dalje ostaje kod tvrdnji da nije pasivno legitimisan u konkretnom sporu jer u vrijeme prestanka radnog odnosa tužitelja nije postojao kao pravna osoba pa stoga za njega nije mogla biti stvorena obaveza da tužitelja vrati na posao. Smatra da nije pravni sljednik CSB Tuzla i da su sudovi u tom pravcu izveli pogrešan zaključak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).

11. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnosi na primjenu materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, potvrđujući prvostepenu presudu kojom je za apelanta stvorena obaveza da tužitelja vrati na radno mjesto koje je obavljao prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, jasno i precizno obrazložili svoje odluke, naročito u pogledu pasivne legitimacije apelanta i neosnovanosti prigovora neblagovremenosti tužbe. Naime, prvostepeni sud je po ocjeni ovih sudova, pravilnom ocjenom priloženih javnih isprava, vrlo detaljno opisao način i vrijeme uređenja tužbe u odnosu na apelanta kojom tužitelj nije izvršio subjektivno preinačenje tužbe već je pravilno označio pravnog sljednika ranije označenog tuženog, a sve u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima FBiH. S tim u vezi, sudovi su istakli da je tužitelj morao uređivati tužbu zbog niza organizacionih promjena koje su prvotuženi i apelant pretrpili od momenta podnošenja tužbe u septembru 1996. godine pa do odlučivanja o zahtjevu tužitelja, što apelanta kao pravnog sljednika poslodavca u pogledu preuzimanja radnika obavezuje da tužitelja vrati na posao. S tim u vezi, jasno je obrazloženo da prigovor neblagovremenosti tužbe nije osnovan. Osim toga, Ustavni sud napominje da je pasivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje ovisi primjena materijalnog prava, zbog čega obrazloženja pobijanih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već upravo suprotno sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti zahtjeva iz tužbe u odnosu na apelanta.

13. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3409/09 (Tuzlanski kanton-Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio