Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3418/09 (V. Đ.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Apelacija preuranjena
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3418/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3418/09, rješavajući apelaciju Vahide Đogić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Đogić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 338 od 12. avgusta 2009.

godine, u dijelu u kojem je Presuda Osnovnog suda u Doboju, broj 085-0-P-000 081 od 14. aprila 2008. godine, preinačena, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Đogić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 338 od 12. avgusta 2009.

godine, u dijelu u kojem je Presuda Osnovnog suda u Doboju, broj 085-0-P-000 081 od 14. aprila 2008. godine, ukinuta, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahida Đogić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Miljkovca, koju zastupa Sabira Baraković, advokat iz Gračanice, podnijela je 2. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 338 od 12. avgusta 2009. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 28. aprila 2010. godine, apelantica je, 18. maja 2011. godine, dopunila apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-000 081 od 14. aprila 2008. godine, obavezana je tužena Republika Srpska, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 11.039,00 KM, od čega iznos od 5.284,00 KM zbog oštećenja apelanticine kuće u Miljkovcu, a iznos od 5.755,00 KM, zbog nestalih pokretnih stvari navedenih u tužbi, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tužena, 11. februara 2003. godine, vratila apelantici u posjed njenu porodičnu kuću u Miljkovcu te da je, kao privremeni korisnik, kuću koristio R.D. Dalje, Osnovni sud je naveo da je prilikom predaje u posjed kuće, apelantica prvi put ušla u svoju kuću i da je tom prilikom konstatovala oštećenja kao i nestanak pokretnih stvari a što potvrđuje zapisnik tužene, u kojem je navedeno da pokretnih stvari u objektu nema a da je [apelantica] primila kuću u posjed. Navedeno je da iz navoda tužene proizilazi da je preuzela upravljanje kućom apelantice tek 1998. godine a iz navoda saslušanog svjedoka Jove Jovića proizilazi da je to bilo 7. avgusta 1997. godine, kada je R. D. izdato rješenje o privremenom korištenju navedene kuće koji je i koristio ovaj objekat, počev od 1993. godine. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je R.D. u objekat apelantice uselio prije izdavanja rješenja o privremenom korištenju objekta od nadležnog ministarstva, s tim da nije sačinjen zapisnik ni prilikom izdavanja tog rješenja sa detaljnim opisom zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari koje se nalaze u objektu, u smislu člana 9. Zakona o korištenju napuštene imovine.

4. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 8. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 39/03) propisano da je nadležni organ odgovoran za sva oštećenja nepokretnosti ili stana od trenutka kada je nepokretnost ili stan napušten od strane vlasnika ili nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed vlasniku ili nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine. Dalje je navedeno da je u skladu sa citiranom odredbom a u vezi odredbe člana 3. Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/96 i 21/96), potraživanje nastale štete teče od dana predaje u posjed vlasniku nepokretnosti ili stana kako je to propisano citiranom odredbom, a u konkretnom slučaju je to 11. februar 2003. godine. Dalje, Osnovni sud je citirao odredbe člana 154. stav 1. i člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu:ZOO) i istakao da iz njih proizilazi da je za štetu nastalu na objektu i pokretnim stvarima apelantice odgovorna tužena u skladu sa odredbom člana 3. Zakona o korištenju napuštene imovine. Navedeno je da upravljanje napuštenom imovinom prelazi na Republiku Srpsku koja se ostvaruje putem nadležnih ministarstava po samom zakonu od trenutka kada je imovina napuštena a ne od onog momenta kada je proglašena napuštenom tako da je Republika Srpska, a u ovom slučaju Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Doboj, bilo nadležno da upravlja napuštenom imovinom na ovom području pa prema tome i imovinom apelantice, da zaštiti ovu imovinu i da je daje na privremeno korištenje.

5. Osnovni sud je dalje istakao da činjenica da je R.D. kao izbjeglo lice, samovoljno otpočeo korištenje objekta apelantice, ne oslobađa tuženu obaveze da naknadi štetu, iz razloga što je bila dužna napuštenu imovinu zapečatiti a prije toga popisati sve stvari koje se nalaze u objektima kao i stanovima. Navedeno je da prilikom izdavanja rješenja o privremenom korištenju kuće R.D.-u, nije sačinjen zapisnik o predaji kuće u posjed, stanju u kome se objekat nalazio niti dali je u istom bilo pokretnih stvari, što je propust tužene i njenih organa, tako da je to ne oslobađa obaveze naknade štete. Osnovni sud je dalje naveo da je Zakon o korištenju napuštene imovine donesen tek 1996. godine, ali i da se odredbe ovog zakona odnose na period od 30. aprila 1991. godine pa sve do prestanka primjene ovog zakona. Ovo proizilazi i iz odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 41/98,12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/01, 39/03 i 96/03- u daljnjem tekstu:Zakon o prestanku primjene), a posebno iz odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene kojim je propisano da se odredbe ovog zakona primjenjuju na nepokretnosti, uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim pod uslovom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine. Stoga, prema stavu Osnovnog suda, tužena odgovara za štetu nastalu na napuštenoj imovini počev od 30. aprila 1991. godine a prema odgovornosti za naknadu štete koja proizilazi iz odredbe člana 8. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa odredbom člana 3. Zakona o korištenju napuštene imovine.

6. Dalje je Osnovni sud, naveo da iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi ko je pričinio štetu na objektu kao ni ko je otuđio pokretne stvari koje su vlasništvo apelantice, što u konkretnom slučaju, prema stavu Osnovnog suda, nije ni bitno budući da je smislu citirane odredbe člana 3. Zakona o korištenju napuštene imovine i odredbe člana 8. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, upravljanje napuštenom imovinom prešlo na tuženu a njen nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja do momenta predaje u posjed. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da tužena, eventualno, može istaći regresni zahtjev protiv lica koja su prouzrokovala ovu štetu.

7. Dalje, u pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu štete za pokretne stvari, Osnovni sud je naveo da je tužena bila obavezna i prije useljenja privremenih korisnika u napuštenu imovinu sačiniti zapisnike kao i prilikom ovih useljenja, tako da je za nestanak apelanticinih pokretnih stvari, isključivo odgovorna tužena obzirom da Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica kao organ tužene nije sačinilo ovakav zapisnik ni prilikom izdavanja rješenja o korištenju napuštene imovine. Također, Osnovni sud je naveo da je apelantica vlasništvo na pokretnim stvarima dokazala iskazima saslušanih svjedoka, koji su potvrdili da je apelanticina kuća „bila opremljena sa svim neophodnim pokretnim stvarima“. Sud je naveo da je poklonio punu vjeru ovim iskazima, neovisno što se radi o srodnicima apelantice imajući u vidu da tužena nije pružila niti jedan dokaz da je sačinila zapisnik u vrijeme kada je objekat apelantice stekao status napuštene imovine iz koga bi se utvrđivalo da li su ove stvari bile u kući. Stoga je Osnovni sud zaključio da su u objektu apelantice nakon njenog iseljenja ostale u tužbi navedene pokretne stvari a nesporno je da nisu predate apelantici u posjed. Osnovni sud je naveo da je vrijednost pokretnih stvari utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka procjenitelja. Stoga je Osnovni sud, obavezao tuženu da naknadi apelantici materijalnu štetu, po ovom osnovu, u skladu sa članom 189. stav 2., članom 154. stav 1. i članom 155. ZOO-a.

8. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-08-000 338 od 12. avgusta 2009. godine, žalbu uvažio i presudu Osnovnog suda djelomično preinačio tako što je odbio, kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj naknadi štetu za nestale pokretne stvari navedene u tužbi u iznosu od 5.755,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom, dosuđujućem dijelu kojim je tužena obavezana da apelantici naknadi materijalnu štetu nastalu oštećenjem na kući, kao i u dijelu o troškovima postupka, presuda je ukinuta i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju presude, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda te je istakao da se osnovano žalbom tužene ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio o naknadi štete za nestale pokretne stvari apelantice. Naime, navedeno je da je Osnovni sud svoju odluku utemeljio na odredbi člana 8. stav 3. Zakona o o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, kojom je propisano da nadležni organ odgovoran za sva oštećenja nepokretnosti od trenutka kada je nepokretnost napuštena od strane vlasnika do trenutka vraćanja njegovom vlasniku ili korisniku. Dalje, kako je istakao Okružni sud, navedenom odredbom je propisana odgovornost za sva oštećenja nastala na nepokretnosti a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju traži naknada štete zbog nestalih pokretnih stvari, odgovornost tužene se ne može temeljiti na toj odredbi, kako je to pogrešno zaključio Osnovni sud. S tim u vezi, Okružni sud je napomenuo da je upravljanje napuštenom imovinom dato tuženoj u nadležnost tek donošenjem Zakona o korištenju napuštene imovine 1996. godine, dok je prije toga i to od 1992. godine prema Uredbi o davanju na privremeno korištenje objekata stambenog, poslovnog ili drugog prostora i Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji Republike Srpske upravljanje napuštenom imovinom bilo u nadležnosti općinskih organa.

9. Dalje je Okruži sud naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je apelantica sporni objekat napustila 1992. godine i da je privremeni korisnik u istom boravio od 1993. godine. Iz toga proizilazi, kako je zaključio Okružni sud, da tužena ne može biti odgovorna za nestanak pokretnih stvari samo zato što je upravljala napuštenom imovinom a posebno imajući u vidu da joj se upravljanje na toj imovini dato u nadležnost tek od 1996. godine. Stoga je Okružni sud, kako je to navedeno u presudi, pobijanu presudu u pomenutom dijelu preinačio.

10. Apelantica navodi da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu istaknutih prava, apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Okružnog suda. Smatra da je Okružni sud pogriješio kada je odbio njen tužbeni zahtjev za štetu nastalu nestankom pokretnih stvari iz njene kuće, uz obrazloženje da se odredbe člana 8 stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene ne mogu primijeniti na konkretan slučaj jer se radi o pokretnim stvarima, a osim toga prema shvatanju drugostepenog suda za nestanak pokretnih stvari apelantice nije odgovorna tužena nego općina Doboj. Apelantica smatra da je u situaciji kada je kuću morala napustiti usljed dejstava rata i kada su nadležni općinski organi preko kojih je tužena ostvarivala upravljanje napuštenom imovinom, bili dužni da popišu napuštenu imovinu i o njoj vode evidencije, potpuno irelevantno kada je nastala šteta na pokretnim stvarima i da li je njena kuća bila proglašena napuštenim U vezi s tim, apelantica navodi daje svoje tumačenje odredbi Zakona o korištenju napuštene imovine i Zakona o prestanku primjene i šta je, prema njenom mišljenju bila intencija zakonodavca prilikom donošenja tih zakona. Također, navodi da niti jednim članom uredbi koje je naveo Okružni sud, nije regulisano pitanje naknade štete ranijem vlasniku odnosno nosiocu stanarskog prava, nego samo nadležnom organu, a što je u konkretnom slučaju Republika Srpska. Smatra da se, sve da ni jednim propisom tužene nije regulisano pitanje naknade predmetne štete, u konkretnom slučaju, trebaju primijeniti odredbe Evropske konvencije, budući da ja ona napustila svoju imovinu zbog rata.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

14. apelacija je preuranjena;

a) dopustivost prima facie

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, u dijelu u kojem je predmetni postupak pravomoćno okončan (naknada štete za pokretne stvari), Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pred Osnovnim sudom, zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete zbog nestalih pokretnih stvari iz njene porodične kuće, dajući, pri tome, detaljno i jasno obrazloženje za takvo odlučenje, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prestanku, a takvo obrazloženje, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

b) preuranjenost apelacije

15. Ustavni sud nadalje zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom Presudom Oružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 338 od 12. avgusta 2009. godine, djelomično je usvojena žalba tužene i presuda Osnovnog suda kojom je obavezana tužena da apelantici naknadi štetu zbog oštećenja njene porodične kuće, je ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da apelantica Ustavnom sudu nije dostavila bilo kakvu obavijest da je ponovni postupak okončan. Stoga, Ustavni sud, budući da iz raspoloživih podataka proizilazi da postupak u ovom dijelu nije pravomoćno okončan, smatra da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1., 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3418/09 (V. Đ.) | Sudska praksa | Aktio