Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3481/09 (A.D. “Agrokop“ Trebinje)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3481/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP-3481/09, rješavajući apelaciju A.D. “Agrokopa“ Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.D. “Agrokop“ Trebinje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-08-000 096 od 9. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A.D. “Agrokop“ Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnio je 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Pž-08-000 096 od 9. septembra 2009. godine.
2. Iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelant 29. februara 2008. godine podnio tužbu protiv tuženih Vlade Republike Srpske-Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i „Vukoje“ d.o.o. Trebinje, radi utvrđivanja ništavim Ugovora o koncesiji. U tužbi apelant navodi da je zemljišno knjižni titular prava korištenja zemljišta pobliže označenog izrekom prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište). Navodi da je aktom broj 57/05 od 28. marta 2005. godine postupajući prema odredbi člana 27. stav 1. Zakona o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 25/02 i 91/06, u daljnjem tekstu: Zakon o koncesijama) Komisiji za koncesije Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija za koncesije) podnio samoinicijativnu ponudu radi dodjele koncesije za korištenje predmetnog zemljišta, koju ponudu je takođe podnio i tuženi „Vukoje“ d.o.o. Trebinje, sa kojim je 27. februara 2007. godine zaključen Ugovor o koncesiji. Istim ugovorom predmetno zemljište je dato tuženom „Vukoje“ d.o.o. Trebinje na korištenje na period od 25 godina, te regulisana druga prava i obaveze ugovornih strana. Na temelju navedenog ugovora Zemljišno-knjižni ured Osnovnog suda je Rješenjem broj 095-0-Dnevnik-07- 000-596 od 20. septembra 2007. godine tuženom „Vukoje“ d.o.o. Trebinje dozvolio zabilježbu prava iz dodjeljene koncesije. Apelant smatra da je predmetni ugovor zaključen suprotno odredbi člana 27. stav 6. Zakona o koncesijama, kojom odredbom zakona je kako navodi izričito propisano raspisivanje javnog poziva (čl. 23., 24., 25. i 26. Zakona o koncesijama), u slučaju da postoje dva ili više iskazanih interesa za samoinicijativnu ponudu, stoga tvrdi da je navedeni ugovor ništav prema članu 35. navedenog zakona, pa predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev.
3. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 095-0-PS-08- 000-033 od 10. oktobra 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o koncesiji zaključen između tuženih Vlade Republike Srpske-Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Vukoje“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotuženi) dana 27. februara 2007. godine, što su tuženi dužni priznati, pa je Zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda naloženo da u roku od 15 dana izvrši brisanje zabilježbe prava u korist drugotuženog po osnovu Ugovora o koncesiji izvršene po Rješenju ovog suda broj 095-0-Dnevnik-07-000-596 od 20. septembra 2007. godine. Istom presudom tuženim je naloženo da apelantu predaju u posjed, oslobođeno od lica i stvari, poljoprivredno zemljište pobliže označeno kao u izreci ove presude i da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.287,50 KM.
4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je ovaj sud nakon provedenog dokaznog postupka izvršenog uvidom u z.k. ul. broj 37 i 535 k.o. Trebinje, posjedovne listove broj 483 i 1781, Odluku Vlade Republike Srpske od 25. augusta 2005. godine o objavljivanju javnog poziva za prikupljanje samoinicijativnih ponuda za dodjelu koncesija za korištenje poljoprivrednog zemljišta u svojine Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 82/05), samoinicijativne ponude apelanta i drugotuženog za dodjelu koncesije, Rješenje prvotuženog broj 01-33-527/06 od 27. januara 2006. godine o utvrđivanju javnog interesa za dodjelu koncesije za korištenje poljoprivrednog zemljišta u svojini Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), Odluke Komisije za koncesije o davanju ovlaštenja prvotuženom za pregovora sa ponuđačima broj 01-171/06 od 7. februara 2006. godine, Odluku Komisije za koncesije broj 01-677-3/06 od 9. novembra 2006. godine kojom je prvotuženi ovlašten da zaključi Ugovor o koncesiji sa ponuđačem, drugotuženim, Odluku Vlade Rs-a broj 04/1-012-2356/06 od 16. novembra 2006. godine o dodjeli koncesije za korištenje predmetnog zemljišta u svojini RS-a drugotuženom, Ugovor o koncesiji broj 01-33- 1211/07 od 27. februara 2007. godine zaključen između tuženih, uvid u nalaz vještaka geometra od 31. jula 2008. godine, kao i druge materijalne i nematerijalne dokaze, odlučio kao u izreci ove presude. Uvidom u nalaz vještaka utvrđeno je da je predmetno zemljište ograđeno betonskim stubovima i željeznom mrežom, i na kojem zemljištu je zasađena loza, a uvidom u posjedovni list br.483. i 1781. k.o. Trebinje takođe je utvrđeno da je predmetno zemljište upisano kao društvena svojina u čijem posjedu je apelant. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno, da su apelant i dugotuženi Komisiji za koncesije podnijeli samoinicijativne ponude za dodjelu koncesije za korištenje predmetnog zemljišta nakon što je Vlada RS-a u Službenom glasniku objavila javni poziv za prikupljanje samoinicijativnih ponuda za dodjelu koncesija za korištenje poljoprivrednog zemljišta u svojini RS-a, odnosno da je među strankama sporno da li je nakon prispjeća navedenih ponuda postupak dodjele koncesije za korištenje navedenog zemljišta dalje proveden u skladu sa odredbama Zakona o koncesijama i Poslovnika o radu Komisije za koncesije („Službeni glasnik RS-a“, broj 77/04). Stoga, uvidom u Odluku Vlade RS-a ovaj sud je primjenom odredbe člana 27. stav 4. i 6. Zakona o koncesijama, posebno cijeneći sadržaj navedene odluke prema odredbama čl. 24. i 25. navedenog zakona, i odredbom člana 17. Poslovnika o radu Komisije za koncesije, te analizirajući tok cijelog postupka dodjele predmetne koncesije drugotuženom utvrdio da u konkretnom slučaju Vlada RS-a nije raspisala javni poziv na način propisan članom 27. stav 6. Zakona o koncesijama, već da se radilo o javnom pozivu radi iskazivanja interesa za samoinicijativnu ponudu kako je to propisano članom 27. stav 4. tog zakona. Dakle, kako među parničnim strankama nije bilo sporno da su povodom raspisanog javnog poziva postojale dvije samoinicijativne ponude Općinski sud je zaključio da je u tom slučaju Komisija za koncesija bila dužna ponovo raspisati javni poziv (član 27. stav 6. Zakona o koncesijama) te dalje cjelokupan postupak sprovesti u skladu sa čl. 23., 24., 25. i 26. navedenog zakona i odredbama Poslovnika o radu Komisije za koncesije, jer je navedenim odredbama zakona i poslovnika propisan postupak u slučaju postojanja dva ili više iskazana interesa, odnosno dvije ili više samoinicijativne ponude. Kako prvotuženi nije tako postupio Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede navedenih odredbi zakona i poslovnika te da se stoga ima primjeniti član 35. stav
2. Zakona o koncesijama, kojim je propisano da se smatra ništavim Ugovor o koncesiji zaključen suprotno odredbama ovog zakona. Cijeneći prigovor tuženih o nenadležnosti ovog suda za postupanje po tužbi apelanta Osnovni sud je isti odbio kao neosnovan, konstatujući da o ništavosti ugovora odlučuje sud u parničnom postupku i da je osnov ništavosti sadržan u odredbi člana 35. stav 2. Zakona o koncesijama i drugim odredbama koje su prethodno navedene. Osnovni sud je takođe naveo da predmet odlučivanja ovog suda nije bila odluka prvotuženog o zaključivanju Ugovora o koncesiji sa drugotuženim, ali je takođe ukazao da je na temelju iskaza apelanta utvrdio da ta odluka nikad nije ni dostavljena apelantu zbog čega apelant nije imao stvarnu priliku da protiv iste koristi raspoloživa pravna sredstva, cijeneći da objavljivanje odluke u službenom glasniku ne može zamijeniti način dostavljanja uređen Zakonom o opštem upravnom postupku. Osnovni sud je na kraju zaključio, da kako je apelant u predmetnom postupku uspio sa tužbenim zahtjevom, to primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao tužene da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka.
5. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Pž-08-000 096 od 9. septembra 2009. godine usvojio žalbe tuženih tako što je Presudu Osnovnog suda broj 095-0-Ps-08-000 033 od 10. oktobra 2008. godine preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Istom presudom apelantu je naloženo da tuženim naknadi troškove parničnog postupka, i to prvotuženom u iznosu od 1.440,00 KM a drugotuženom iznos od 2.640,00 KM.
6. Okružni sud je ispitujući ožalbenu presudu u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na odredbu člana 221. ZPP-a te imajući u vidu stanje spisa predmeta odlučio kao u izreci presude. Okružni sud smatra pogrešnim stav prvostepenog suda da objavljivanje Odluke Vlade RS-a o dodjeli koncesije u Službenom glasniku ne može zamijeniti postupak dostavljanja propisan Zakonom o opštem upravnom postupku, stoga je ocijenio osnovanim žalbene navode prvotuženog, da je nesporno da je pravni osnov za zaključenje spornog ugovora od 27. februara 2007.godine bila Odluka Vlade RS-a o dodjeli koncesije koja je konačna u upravnom postupku, a da je apelant imao mogućnost da protiv navedene odluke tužbom pokrene upravni spor koji ni do okončanja ovog spornog odnosa nije pokrenut, radi čega je zaključio da je odluka o dodjeli koncesije drugotuženom konačna u ovom postupku. Okružni sud je takođe usvojio žalbene navode prvotuženog da je cjelokupna procedura dodjela predmetne koncesije izvršena u cijelosti u skladu sa odredbama Zakonom o koncesijama, jer je prvotuženi kao vlasnik zemljišta odobrio davanje predmetnog zemljišta u koncesiju, jer je isto i dodjeljeno zaključivanjem Ugovora o koncesiji, jer je primopredaja zemljišta zakonito provedena, i da je drugotuženi na zakonit način uveden u posjed istog. Okružni sud je osim toga istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je sam drugotuženi već uložio znatna materijalna sredstva u navedeno zemljište te da je samom predajom u posjed navedenog zemljišta drugotuženom apelant deposediran sa istog, što sve upućuje da je na zaključak da je osporeni ugovor validan i zaključen na zakonit način. Okružni sud je dakle utvrdio da ni odluka Vlade RS-a, ni odluka prvotuženog o zaključenju ugovora o koncesiji sa drugotuženim nije osporavana kao upravni aktu upravnom postupku, pa su iste po ocjeni suda postale konačne i pravosnažne, pa se Javni poziv Vlade RS-a za prikupljanje samoinicijativnih ponuda za dodjelu koncesije za korištenje predmetnog zemljišta ima smatrati kao uredno obavještenje. Dalje smatra da su osnovani žalbeni navodi tuženih u dijelu da je pogrešen stav prvostepenog suda da je zbog nedostavljanja odluke Vlade RS-a o dodjeli koncesije drugotuženom apelantu izričito uskraćeno pravo na poduzimanje pravnih lijekova protiv navedenog akta, cijeneći da je apelant samim objavljivanjem odluke u Službenom glasniku morao znati za ovu činjenicu, kao i u vrijeme sačinjavanja tužbe, a što je vidljivo i iz same tužbe apelanta. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, radi čega je postupajući prema člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
7. Apelant ističe da mu je pobijanom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbama Zakona o koncesijama. Smatra da je Ugovor o koncesiji zaključen između tuženih ništav u smislu člana 35. stav 2. Zakona o koncesijama, kojom je kako ističe izričito propisana ništavost ugovora o koncesiji koji je zaključen suprotno odredbama tog zakona. Navodi da je u postupku koji je prethodio zaključenju spornog ugovora u svemu postupljeno suprotno odredbama čl. 23. do 27. navedenog zakona odnosno odredbama čl. 11., 14. i 17. Poslovnika o radu Komisije za koncesije, jer je prvotužena bila dužna s obzirom da se radilo dvije ponude za dodjelu koncesije na predmetnom zemljištu da postupi prema članu 27. stav 6. Zakona o koncesijama, i da raspiše novi javni poziv, što nije učinila, nakon čega su tvrdi povrijeđene i ostale zakonske odredbe koje su prethodno pomenute. Naime, apelant ističe da je prvotužena postupak dodjele koncesije sprovela prema članu 27. stav 4. navedenog zakona, i javni poziv objavila kao da je iskazan samo jedan interes za dodjelu koncesije. Takođe smatra da se obrazloženje presude Okružnog suda „svodi na paušalnu ocjenu i mišljenja bez uporišta u važeće pravne norme i bez vidljivog nastojanja ovog suda da takvo uporište uopšte pokuša prezentovati“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo odnose na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, odredbe Zakona o koncesijama, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente kojim bi opravdao svoju tvrdnju da mu je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovin i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić