Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3513/09 (D. R.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3513/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednice Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3513/09, rješavajući apelaciju Dragice Ritan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragice Ritan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-001128 od 27. avgusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-363/05 od 27. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-915/03 od 10. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragica Ritan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001128 od 27. avgusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-363/05 od 27. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-915/03 od 10. decembra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-915/03 od 10. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-363/05 od 27. augusta 2008. godine, osim u dijelu o troškovima postupka, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o korištenju stana broj 8/98 Š-PT-219 od 6. februara 1998. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji je, na osnovu rješenja „Rudi Čajavec Holding“-a Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetuženi), zaključila sa Stambenom zadrugom „Čajavec stan“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: četrvrtotuženi), uz naknadu troškova postupka. Istom presudom, apelantica je obavezana da tuženim Murisu i Nadi Tabaković (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena) naknadi troškove postupka u iznosu od 2.600 KM.
3. U obrazloženju svoje presude, Osnovni sud je naveo da je nesporno da apelantica koristi stan u Banjaluci, ul. Njegoševa broj 7., površine 57 m², (u daljnjem tekstu: predmetni stan), za koji je zaključila predmetni ugovor. Dalje, navedeno je da je u postupku bilo sporno da li je pravno valjan predmetni ugovor, odnosno da li je apelantica zaključenjem predmetnog ugovora na osnovu rješenja trećetuženog stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, navedeno je da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 12/99 i 31 /99, u daljnjem tekstu: ZOSO), propisano da građanin koji useli u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi. Navedeno je da trajno i nesmetano korištenje stana pod uslovima propisanim zakonom podrazumijeva da je stanarsko pravo vremenski neograničeno i zaštićeno i da može prestati samo izuzetno na način i pod uslovima koji su određeni zakonom. Također, Osnovni sud je naveo da ni jedna od stranaka u predmetnom postupku ne osporava da su prvotuženi i drugotužena, na osnovu Ugovora od 11. juna 1990. godine uselili u predmetni stan te da su (kao bračni supružnici) na predmetnom stanu stekli stanarsko pravo u smislu člana 11. ZOSO-a. Dalje, je navedeno da iz odredbe člana 23. tog zakona proizilazi da se stan može dati na korištenje samo jednom nosiocu stanarskog prava. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da apelantica tokom 1998. godine, kada je zaključen predmetni ugovor, nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava jer je to svojstvo pripadalo prvotuženom.
4. Dalje, Osnovni sud je istakao da su rješenje trećetuženog, na osnovu kojeg je raspolagao predmetnim stanom, kao i predmetni ugovor prestali da važe i na osnovu odredbe člana 2. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/0l, 64/02 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i tačke 13. Uputstva za njegovu primjenu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/99). Naime, tom odredbom je propisano da se svi ugovori o korištenju stanova zaključeni između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine smatraju ništavim. S obzirom da je ugovor o korištenju stana apelantica zaključila sa četrvrtotuženim na osnovu akta trećetuženog, u spornom periodu, on je po sili zakona pravno ništav i ne uživa sudsku zaštitu.
5. Navedeno je i da prvotuženom i drugotuženoj pripada pravo na povrat predmetnog stana u smislu odredbe člana 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, u smislu koje nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine ima pravo da se vrati u stan, bez obzira da li je stan proglašen napuštenim ili ne i bez obzira na okolnosti pod kojim ga je napustio. Dalje, Osnovni sud je naveo da, s obzirom na odredbu člana 16. Zakona o prestanku primjene, te tačku 24. Uputstva o primjeni Zakona o dodatnim izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, prvotuženom i drugotuženoj nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i da je u upravnom postupku utvrđeno da su oni bili nosioci stanarskog prava.
6. Također, Osnovni sud je naveo da je odbio prijedlog apelantice da se vrši grafološko vještačenje potpisa, na zahtjevu za vraćanje stana u posjed. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je upravni postupak okončan [povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana] a budući da je utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelantice postavljen u ovom postupku odbijen to je, samim tim, i prijedlog za provođenje ovog dokaza neosnovan. Navedeno je da je apelantica prigovor neblagovremenosti podnesenog zahtjeva mogla isticati u upravnom postupku što je i činila. Međutim, iz odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 4. juna 2003. godine, proizilazi da je odbijen zahtjev apelantice za ponovno razmatranje odluke CRPC od 28. maja 2002. godine kao neosnovan.
7. Okružni sud je svojom presudom broj Gž-363/05 od 27. augusta 2008. godine djelomično uvažio apelanticinu žalbu i to u dijelu koji se tiče dosuđenih troškova postupka, pa je prvostepenu presudu preinačio tako da je apelanticu obavezao da prvotuženom i drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375 KM umjesto iznosa od 2.600 KM. Istom presudom, Okružni sud je odbio zahtjev apelantice za naknadu troškova sastava žalbe, dok je u ostalom dijelu, potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te je između ostalog, istakao i da je u upravnom postupku (CRPC odluka broj 701-102694-1/1 od 28. maja 2002. godine i CRPC odluka broj R-701-102694- 1/1-90-1336 od 4. juna 2003. godine) potvrđeno stanarsko pravo prvotuženog na predmetnom stanu na dan 1. aprila 1992. godine.
8. Dalje, Okružni sud je istakao da se u sudskom postupku ne može s uspjehom tražiti utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o korišćenju stana, koji je po sili zakona prestao da važi, pa se stoga ni osnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva ne može vezati za činjenicu da li je prvotuženi blagovremeno i uredno podnio zahtjev za povrat predmetnog stana pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), odnosno zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava pred CRPC-om, kako to smatra apelantica. Navedeno je da su te činjenice bile predmet raspravljanja u upravnom postupku u kojem je konačnim odlukama CRPC-a (CRPC odluke br. 701-102694-1/1 od 28. maja 2002. godine i R-701-102694-1/1-90-1336 od 4. juna 2003. godine) potvrđeno stanarsko pravo prvotuženog na predmetnom stanu na dan 1. aprila 1992. godine. Prema tome, u upravnom postupku je utvrđeno da stanarsko pravo prvotuženog nije prestalo prema odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene. Čak i pod pretpostavkom da je apelantica u okončanom upravnom postupku dokazala suprotno (a što u konkretnom nije slučaj) kako je to istakao Okružni sud, to bi jedino mogao biti osnov za pokretanje upravnog postupka obnove ugovora o korišćenju stana u smislu odredbe člana 2. stav 3 Zakona o prestanku primjene i tačke 15. Uputstva o primjeni Zakona o dodatnim izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene i Zakona o prestanku primjene u njegovom dopunjenom obliku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 31/99), a ne predmetne parnice, pa se i iz tih razloga iznošenje naprijed navedenih činjenica ukazuje bespredmetno. Stoga, i prema mišljenju Okružnog suda, odbijanjem prijedloga apelantice za izvođenje dokaza kojima bi se utvrđivale te činjenice (grafološko vještačenje i saslušanje dva svjedoka), Osnovni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka iz člana 81. stav
2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, navedeno je da sud, u smislu navedene odredbe, pri odlučivanju koji će se dokazi provoditi, dozvoljava provođenje samo onih dokaza kojima se utvrđuje postojanje činjenica koje su od značaja za odluku, a što u konkretnom nije slučaj. Iz navedenih razloga ni nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke, koji je apelantica dostavila uz žalbu, kako je to naglasio Okružni sud, ne utiče na drugačiju odluku.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001128 od 27. avgusta 2009. godine apelanticinu reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je odredbama Zakona o prestanku primjene, nadležnost za rješavanje po zahtjevima za povrat stanova napuštenih u periodu između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, proširena i na Ministarstvo, a prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, takav zahtjev mogao se podnijeti i CRPC-u. Rok za podnošenje zahtjeva određen je članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, koji konačno isticao 19. aprila 2000. godine. Posljedica propuštanja ovog roka za nosioca stanarskog prava značila je gubitak aktivne legitimacije da traži predaju stana na kom je do tog momenta imao stanarsko pravo, koje pravo bi, zbog prekluzije roka, ex lege gubio. Međutim, kako je dalje istakao Vrhovni sud, imajući u vidu prirodu postavljenog tužbenog zahtjeva, za pravilno rješenje ovog spora nije od uticaja okolnost da li su prvotuženi i drugotužena blagovremeno podnijeli zahtjev za povrat stana. Propuštanje zakonskog prekluzivnog roka iz člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene bi samo davalo mogućnost da apelantica, pod određenim uslovima, traži nadovjeru svog ugovora, ali to propuštanje, samo po sebi, ne može dovesti do toga da se ugovor o korištenju stana, koga je apelantica zaključila u spornom periodu, smatra pravno valjanim.
10. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je pitanje blagovremenosti podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana riješeno je u upravnom postupku u kome je apelantica, kao zainteresovano lice, mogla pravnim sredstvima pobijati takvo rješenje. Stoga je pravilno ocijenio drugostepeni sud da, iz naprijed navedenih razloga, ne postoji povreda odredaba člana 81. stav 2. ZPP kada je odbijeno provođenje dokaza izvođenjem grafološkog vještačenja radi utvrđenja da li je drugotužena potpisala zahtjev za povrat stana i preporučenu pošiljku kojom je predala zahtjev, kao i saslušanje dva svjedoka, na te okolnosti. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se u reviziji prvi put navodi činjenica, koja nije isticana tokom postupka, da je apelantica zaključila ugovor o korištenju stana 17. oktobra 2000. godine pod brojem Š-PT-54/2000. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je to nova činjenica i ona se ne odnosi na povrede parničnog postupka učinjene u postupku pred drugostepenim sudom u smislu odredbe člana 242. ZPP-a, već bi samo, eventualno, mogla upućivati na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što ne može biti razlog za izjavljivanje revizije (član 240. stav 2. ZPP). Dalje je Vrhovni sud istakao da budući da taj ugovor nije bio predmet konkretnog tužbenog zahtjeva, taj navod nema uticaja na pravilnost pobijane odluke.
11. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da joj u toku postupka nije „odobreno“ izvođenje svih predloženih dokaza, jer su redovni sudovi ocijenili da se ne radi o dokazima koji su relevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari. Međutim, tim dokazima je ona pokušala dokazati da ne postoji zahtjev bivših nosilaca stanarskog prava i da je isti podnesen od strane trećeg lica, koje nema svojstvo stranke, niti je ovlašteno za podnošenje zahtjeva u smislu punomoćnika. Navodi da bi utvrđivanjem tih činjenica, nesporno bilo utvrđeno da su protekli rokovi za podnošenje zahtjeva, a da je podneseni zahtjev podnesen od strane neovlaštenog lica. Apelantica smatra da nije tačno da je predmetni ugovor ništav po sili zakona, budući da je, poslije zaključenja predmetnog ugovora, ona „isti osnažila zaključujući drugi ugovor 2000. godine, koji je nadovjeren“, što znači da u tom momentu nije postojao zahtjev za povrat stana. Povreda prava na dom ogleda se u činjenici da je apelantica na zakonit način stekla predmetni stan, da je došlo i do nadovjere ugovora o korištenju stana, a sve na osnovu potvrda nadležnih organa da ne postoji zahtjev podnesen od strane ovlaštenog lica. Apelantica navodi da joj u toku postupka kod upravnih organa, nikada nije pružena mogućnost, a to nije učinjeno ni u ovom postupku, da ospori autentičnost i postojanje zahtjeva za povrat koji je navodno podnesen, „a koji u stvari nije nikada podnesen“. Navodi da je, kao savjestan posjednik predmetnog stana, isti renovirala i učinila ga podobnim za život, jer je prilikom useljenja bio ruiniran i oštećen do mjere da nije bio podoban za život. Ističe da je od Ministarstva pribavila uvjerenje broj 917/00 od 11. oktobra 2000. godine iz kojeg se vidi da predmetni stan nije predmet potraživanja od strane nosioca stanarskog prava te da je potom, na osnovu toga zaključila, 17. oktobra 2000. godine ponovni ugovor o korištenju stana broj 54/00 Š-PT. Tek nakon toga, kako apelantica ističe, saznaje da je drugotužena podnijela zahtjev za povrat stana po kom osnovu je donesena CRPC odluka broj 701-102694-1/1 od 28. maja 2002. godine.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
(2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje, na dom i imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom ili imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da apelantica povredu prava na pravično suđenje, dom i imovinu nalazi u tome što sudovi nisu pravilno utvrdili sve relevantne činjenice budući da su, pozivanjem na odredbe ZPP-a, odbili njen prijedlog za provođenje dokazā (saslušanje dva svjedoka i grafološko vještačenje), kojima bi se utvrdilo “da ne postoji zahtjev bivših nosilaca stanarskog prava (prvotuženog i drugotužene) i da je isti podnesen od strane trećeg lica, koje nema svojstvo stranke, niti je ovlašteno za podnošenje zahtjeva u smislu punomoćnika“, koji su, prema apelanticinim navodima, relevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 81. stav 2. ZPP-a kojom je propisano da prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja, te nalazi da je Osnovni sud upravo u smislu navedene zakonske odredbe dao jasno obrazloženje zašto je odbio provođenje ovih dokaza. Stoga, budući da jiz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su prvotužena i drugotuženi u upravnom postupku ostvarili pravo na povrat predmetnog stana Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u situaciji kad su utvrdili da je provođenje navedenih dokaza nepotrebno te kad su istakli da je, eventualne prigovore u tom smislu, apelantica mogla iznositi u upravnom postupku a nikako, s obzirom na njen tužbeni zahtjev, u konkretnom parničnom postupku. Osim toga Ustavni sud zapaža da je istaknuti prigovor apelantica iznosila i u žabi na prvostepenu presudu te reviziji protiv drugostepene presude ali i da su i Okružni i Vrhovni sud utvrdili da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je, uz pozivanje na relevantnu odredbu ZPP-a, odbio ovaj prijedlog apelantice. Stoga, Ustavni ocjenjuje ove apelanticine navode očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, na dom ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, parva na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, parva na dom i imovinu iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić