Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3527/09 (Federacija Bosna i Hercegovina - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 630
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 630
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3527/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3527/09, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-08-000854 od 26. avgusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-006765 od 7. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosna i Hercegovina - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo-pravobraniteljstvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnio je 11. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-08-000854 od 26. avgusta 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-006765 od 7. januara 2008. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu A.M., H.V., N.Z., H.S., S.S., S.M., S.H. i A.B. (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta, radi isplate neisplaćenih dnevnica, v.s.p. 5.200,00 KM, Općinski sud je donio presudu broj 065-0-P-06-006765 od 7. januara 2008. godine. Navedenom presudom Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da sud obaveže apelanta da im isplati neisplaćene dnevnice, pobliže precizirane u dispozitivu presude, u ukupnom iznosu od 5.200,00 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji 21. decembra 2006. godine podnijeli tužbu u kojoj su predložili da sud obaveže apelanta da im isplati neisplaćene dnevnice za vremenski period od 10. do 30. oktobra 2005. godine, kada su bili u službi Vojske Federacije koja je 14. oktobra 2005. godine sa Općinom Ilijaš zaključila ugovor o angažovanju pripadnika Vojske Federacije na sanaciji lokalnih putnih komunikacija. S obzirom da tužiteljima nisu isplaćene pripadajuće dnevnice za izvršene poslove na kojima su bili angažovani, tužitelji su podnijeli predmetnu tužbu. Sud dalje navodi da apelant nije dao odgovor na tužbu niti je učestvovao u predmetnom postupku iako mu je za to ostavljena mogućnost. Nakon provedenih dokaza (saslušan tužitelj H.V. i izvršen uvid i čitanje Ugovora o izvođenju radova od 14. oktobra 2005. godine, naredbe apelanta od 10. oktobra 2005. godine, dinamičkog plana za oktobar 2005. godine, izvještaja o izvršenju građevinskih radova i spiska djelatnika od 10. oktobra 2005. godine) sud je nesporno utvrdio da je Općina Ilijaš kao naručilac radova sa Federalnim ministarstvom odbrane kao izvođačem radova zaključila Ugovor o izvođenju radova br. 10-3-41-1446/05 od 14. oktobra 2005. godine. Prema navedenom ugovoru Općina Ilijaš se između ostalog obavezala da pripadnicima VF BiH koji su učestvovali u radovima, tj. tužiteljima, isplati naknade u visini dnevnica. Dalje je kao nesporno utvrđeno da su tužitelji naredbom FMO Zajedničke komande Vojske Federacije-Komande 2. mehanizovane brigade od 10. oktobra 2005. godine upućeni na izvršenje inžinjerskih radova na području Općine Ilijaš koje su završili u skladu sa dinamičkim planom međutim, tužiteljima nisu isplaćene ugovorene dnevnice. Općinski sud je u obrazloženju presude citirao odredbu člana 630. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da ugovor o građenju predstavlja ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu, te da je ovaj ugovor strogo formalan i da mora biti zaključen u pismenoj formi. Sud je dalje istakao, da tužitelji tokom postupka u smislu odredbi člana 7. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) nisu predložili niti izveli dokaze kojima bi dokazali odlučne činjenice za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, kako dalje navodi sud, tužitelji nisu dokazali činjenicu da li je izvršena obligacija između naručioca posla i izvođača radova odnosno, da li je Općina Ilijaš uplatila sredstva za dnevnice izvođaču radova (apelantu), od koje činjenice zavisi legitimacija tužitelja za podnošenje predmetne tužbe u odnosu na apelanta. Sud je na kraju zaključio da predmetni ugovor o izvođenju građevinskih radova predstavlja obligaciju između naručioca i izvođača radova, pa samim tim nema dejstvo u odnosu na tužitelje lično.
4. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-GŽ-08-000854 od 26. avgusta 2009. godine, uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da tužiteljima na ime neisplaćenih dnevnica isplati ukupan iznos od 5.200,00 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama, te da im naknadi troškove postupka u iznosu od 3.580,20 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su, suprotno stavu prvostepenog suda, tužitelji u potpunosti dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev. Naime, tužitelji su sudu dostavili dokaz-naređenje Komande 2. mehanizovane brigade br. 27-16-23-08-17-677-6/05 od 10. oktobra 2005. godine iz kojeg se može utvrditi da su bili angažovani za izvršavanje inžinjerskih radova na području Općine Ilijaš. Istom naredbom je obavezan podoficir za materijalno-finansijsko poslovanje da u skladu sa pravilnikom o finansijskom poslovanju obezbijedi finansijske prinadležnosti za angažovana vojna lica. Također, tužitelji su dostavili i dokaz o zaključenom ugovoru o izvođenju radova kojim se naručilac radova (općina Ilijaš) obavezala isplatiti naknade u visini dnevnice u iznosu od 50,00 KM za pripadnike Vojske Federacije koji učestvuju u izvršenju ugovorenih radova, kao i dokaze o izvršenju ugovorenih radova i vremenu koje su tužitelji proveli na istim. Nasuprot navedenom, apelant nije učestvovao u predmetnom postupku odnosno, nije dostavio odgovor na tužbu niti je prisustvovao na raspravi pred sudom i osporio navode iz tužbe iako je od strane suda bio uredno pozvan. Također, apelant nije dostavio dokaz da je tužiteljima isplatio potraživanja regulisana članom 8. pismenog naređenja, a čija je visina utvrđena ugovorom o izvođenju radova koji je apelant zaključio sa naručiocem radova (Općinom Ilijaš). Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda tužitelji su u potpunosti dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, dok apelant nije iznosio niti je dokazivao činjenice u ovom sporu niti je osporavao navode tužitelja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica izvršenja uplate sredstava koja je apelant obezbijedio od naručioca radova nije od uticaja na odnos između tužitelja i apelanta tj. odluku suda u konkretnom slučaju, iz razloga što se radi o zasebnom obligaciono-pravnom odnosu izvođača i investitora radova dok se u konkretnom slučaju radi o odnosu između poslodavca i zaposlenika. Sud je mišljenja da bi ovu činjenicu u slučaju spora morao dokazivati apelant, koji to u konkretnom slučaju nije učinio, tako da su se stekli uslovi da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku proizvoljno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava. U suštini, to se, po mišljenju apelanta, ogleda u tome što sudovi nisu primijenili odredbu člana 103. ZOR-a, kojim je propisan prekluzivni, subjektivni rok od jedne godine za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, računajući od dana saznanja za povredu. Istovremeno, apelant je istaknuo da je, citiranim zakonom propisan i krajnji rok od 3 godine računajući od dana nastanka novčanih potraživanja, u kojem zaposlenik može podnijeti tužbu zbog povrede prava na utvrđenje, kalkulaciju i isplatu novčanog potraživanja, a nakon kojeg roka nastaje apsolutna zastara za novčana potraživanja, kako je to i propisano članom 106. ZOR-a. Također, apelant navodi da je do povrede navedenih prava došlo zbog toga što redovni sudovi u konkretnom postupku nisu primijenili odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP odnosno, odredbe člana 65. tač. 7. i 9. Zakona o državnoj službi i člana 9. Zakona o službi u vojsci Federacije BiH. Naime, [...] zbog neprimjenjivanja relavenatnih odredaba procesnog i materijalnog prava od strane sudova [apelant] smatra da je uskraćen za fer i pravično suđenje, ali i trpi štetu na imovini, jer je neprimjenjivanje prava imalo za posljedicu podnošenje preko 15.000 neblagovremenih tužbi protiv [apelanta], a kao posljedicu toga [apelant] trpi štetu na imovini odnosno mogao bi imati štetu na imovini, ako bi sudska praksa nižih sudova ostala nepromjenjena u iznosu od preko 40 miliona KM samo na ime dosuđenih zateznih kamata i troškova postupka, neovisno od duga. Također, apelant ističe da se za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj za novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuje jednogodišnji rok zastare, te da je Ustavni sud u svojoj praksi podržao ovaj stav redovnih sudova u Republici Srpskoj. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelacije, ukine pobijane presude i odbaci tužbe kao neblagovremene ili eventualno da pobijane presude preinači i odbije tužbene zahtjeve tužitelja zbog apsolutne zastare koja je nastupila za potraživanja koja su predmet spora.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Pored navedenog, Ustavni sud ističe da pozivanje apelanta na sudsku praksu u Republici Srpskoj, kad je riječ o roku zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa, nije od značaja za konkretan slučaj, obzirom na različita zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulisano. Također, ni praksa Ustavnog suda koji je odlučivao o apelacijama protiv odluka sudova u Republici Srpskoj nije primjenjiva na konkretan slučaj, jer je u tim slučajevima Ustavni sud ocjenjivao da li su sudovi, primjenjujući propise tog entiteta, obrazložili svoje odluke u skladu sa standardima ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić