Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3568/09 (K. M.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3568/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 3568/09, rješavajući apelaciju Kristine Milanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kristine Milanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 166 od 26. kolovoza 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Kristina Milanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Ranko Miletić i Dejan Miletić, odvjetnici iz Banjaluke, podnijela je 12. studenog 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 166 od 26. kolovoza 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS- 176/99 od 15. studenog 2006. godine, u ponovnom postupku, usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se kao nezakonita ponište rješenja tužene „Vitaminka“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) od 12. prosinca 1996. godine i od 12. veljače 1997. godine, da se utvrdi da je apelantica u neprekidnom radnom odnosu kod tužene i poslije 12. prosinca 2006. godine na neodređeno vrijeme, te da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na rad na radno mjesto djelatnika u proizvodnji, a ako je to radno mjesto ukinuto, na radno mjesto koje odgovara stručnim sposobnostima apelantice. Istom presudom Osnovni sud je obvezao tuženu da apelantici isplati naknadu na ime plaća u ukupnom iznosu od 22.763,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da apelantici izmiri troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz rješenja od 12. prosinca 1996. godine slijedi da je apelantici prestao radni odnos sa 12. prosincem 1996. godine, da iz iskaza svjedoka Ž. K. proizlazi da je apelantica u spornom periodu bila na bolovanju, da je on kao njen pretpostavljeni, jednom sam, a jednom sa skupinom drugih djelatnika tužene, obišao apelanticu, jer je bio običaj da se posjećuju djelatnici kad su na bolovanju i da se uvjerio da je apelantica bila bolesna. Iz medicinske dokumentacije slijedi da se apelantica liječila od listopada 1995. godine, pa tako i u spornom periodu i to 20. siječnja, 12. i 25. veljače 1996. godine, a kasnije sve do svibnja 1996. godine i da joj je u tom periodu predlagano mirovanje, što je podrazumijevalo kućno liječenje, izostanak s posla. Osnovni sud je istakao da je nesporno da apelantica nije radila 19 dana u siječnju, 22 dana u veljači i 22 dana u ožujku 1996. godine, da za ta odsustva do presuđivanja sudu nije dostavila doznake o bolovanju i da je to razlog zbog čega joj je prestao radni odnos rješenjem tužene od 12. prosinca 1996. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 12. veljače 1997. godine. Apelantici je prestao radni odnos u smislu odredaba članka 53. stavak 2. točka 7. Zakona o radnim odnosima („Službeni list Republike Srpske“ br. 25/93, 4/94, 15/96, 3/97 i 10/98), te u smislu odredaba članka 49. stavak 2. točka 7. Pravilnika o radnim odnosima tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), koje propisuju da radni odnos prestaje bez suglasnosti djelatnika, ako djelatnik neopravdano izostane s posla tri dana uzastopno ili šest dana s prekidima u tijeku kalendarske godine. U konkretnom slučaju nije sporno da je apelantica izostala s posla tri dana uzastopno, ali je sporno je li njen izostanak opravdan. Osnovni sud je istakao da je apelantičin izostanak s posla u siječnju, veljači i ožujku 1996. godine opravdan iz sljedećih razloga. Apelantica je obavijestila svog neposrednog rukovoditelja da se nalazi na bolovanju, tužena joj je redovito isplaćivala naknadu na ime bolovanja, nakon završenog liječenja apelantica je nastavila raditi kod tužene, primala je plaću i niko joj nije tražio doznake za bolovanje. Takvim ponašanjem tužena je dovela apelanticu u zabludu, jer je apelantica mislila da joj je otvoreno bolovanje kod tužene. Osim toga, apelantica zbog prirode bolesti nije mogla osobno otići kod liječnika u ambulantu kod tužene, jer iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke slijedi da je apelantica morala strogo mirovati, a da nije nikog mogla poslati, jer je imala malo dijete, a suprug je neuka stranka. Iz navedenog slijedi da apelantičini izostanci s posla nisu bili neopravdani, jer je neopravdan takav izostanak koji podrazumijeva postojanje svijesti i volje djelatnika da ne radi, čega u konkretnom slučaju nema. S tim u svezi, apelantici je radni odnos prestao suprotno članku 53. stavak 2. točka 7. Zakona o radnim odnosima. Tužena je u rujnu 1996. godine saznala da apelantica svoj izostanak s posla u siječnju, veljači i ožujku 1996. godine nije pravdala doznakama za bolovanje, a direktor tužene rješenje je donio tek 12. prosinca 1996. godine, dakle nakon dva mjeseca, odnosno nakon osam mjeseci od apelantičinog izostanka. Osnovni sud je istakao da kako je poništio rješenja od 12. prosinca 1996. godine i od 12. veljače 1997. godine, to je udovoljio i u ostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

4. Odlučujući o žalbi tužene i apelantice, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 011-0-Ž-07-000 115 od 24. travnja 2007. godine kojom je žalbu tužene odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku odluku u dijelu poništavanja rješenja tužene, utvrđenja da je apelantica u neprekidnom radnom odnosu kod tužene i poslije 12. prosinca 1996. godine na neodređeno vrijeme, vraćanju na posao, te isplati naknada na ime plaće. Istom presudom Okružni sud je djelomično uvažio apelantičinu žalbu i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o zateznoj kamati na neisplaćene plaće (u izreci presude precizirani iznos i period).

5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da, prema odredbama članka 53.

stavak 1. b) točka 7. Zakona o radnim odnosima, potrebno je prije svega da se radi o neopravdanom izostanku s posla, te da je neopravdano odsustvo s posla trajalo onoliko radnih dana koliko je to zakonom propisano. Zbog neopravdanog izostanka s posla djelatniku ne prestaje radni odnos po sili zakona, već je potrebno da poslodavac donese odluku o prestanku radnog odnosa. U odredbama Zakona o radnim odnosima nije ništa specifično predviđeno u pogledu situacije kada djelatnik izostaje s posla uslijed privremene spriječenosti za rad zbog bolesti (navedeno je regulirano najnovijim izmjenama i dopunama Zakona o radu), tako da se mora utvrđivati je li izostanak s posla bio opravdan ili ne. Dalje, odredbama članka 69. st. 1. i 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/93 i 14/94) bilo je propisano da liječnik pojedinac vrši ocjenu privremene spriječenosti do petnaest dana, a nakon toga prvostupanjska liječnička komisija. Međutim, u članku 1. navedenog zakona određeno je da se tim zakonom uređuju prava iz zdravstvenog osiguranja uposlenih i drugih građana obuhvaćenih obveznim osiguranjem, kao i organizacija i financiranje zdravstvenog osiguranja, te da se odredbe članka 69. Zakona o zdravstvenom osiguranju nalaze u poglavlju koji nosi naziv ostvarivanje zdravstvene zaštite. S tim u svezi, navedene odredbe nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je apelantičin izostanak bio opravdan tako da joj, u smislu odredbi članka 53. stavak 1. b) točka 7. Zakona o radnim odnosima, nije mogao prestati radni odnos.

6. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 166 od 26. kolovoza 2009. godine kojom je reviziju tužene uvažio, drugostupanjsku presudu preinačio tako što je apelantičinu žalbu odbio kao neutemeljenu, žalbu tužene uvažio, te preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti. Istom presudom obvezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz odredaba članka 53. stavak 1. b) točka 7. Zakona o radnim odnosima slijedi da je osnov za prestanak radnog odnosa bez suglasnosti djelatnika neopravdan izostanak s posla u određenom vremenu. Zakon o radnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantica izostala s posla i kada je tužena donijela rješenja o prestanku radnog odnosa ne sadrži odredbu o tome što se smatra opravdanim, a što neopravdanim izostankom s posla. Najčešći izostanak djelatnika s posla je privremena spriječenost djelatnika za rad zbog bolesti, u kojem slučaju je djelatnik dužan da odsustvo s posla pravda prvenstveno doznakama o bolovanju koje izdaje nadležni organ u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju. Nesporno je da prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja djelatnik ostvaruje po osnovu radnog odnosa, zbog čega je ocjena nadležnog organa, prema propisima o zdravstvenom osiguranju o privremenoj spriječenosti djelatnika za rad, u pravilu mjerodavna za opravdanost izostanka s posla zbog bolesti, a ne samo za ostvarivanje prava na naknadu plaće za vrijeme bolovanja, kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je točno da se prema sudskoj praksi opravdanost izostanka s posla zbog privremene spriječenosti zbog bolesti ocjenjuje ne samo prema formalnim nego i prema stvarnim razlozima, tako da izostanak s posla ne mora uvijek biti opravdan iako djelatnik ima urednu ispravu o bolovanju. Ako se utvrdi da djelatnik nije bio bolestan bez obzira na to što posjeduje ispravu za bolovanje, izostanak s posla mu neće biti opravdan. S druge strane, bolest djelatnika sprječava donošenje odluke o prestanku radnog odnosa i kada ne postoji isprava o bolovanju. U tom slučaju opravdanost izostanka djelatnika s posla ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja.

8. U predmetnom slučaju apelantica je neprekidno izostala 19 dana u siječnju, 22 dana u veljači i 22 dana u ožujku 1996. godine, a nije pribavila niti dostavila tuženoj doznake o bolovanju, ona je samo obavijestila telefonom neposrednog rukovoditelja da je na bolovanju, odnosno nije se obratila nadležnom liječniku radi otvaranja bolovanja. Prema medicinskoj dokumentaciji, apelantica se obratila Domu zdravlja Banjaluka 20. siječnja 1996. godine i nesporno je da joj je liječnik preporučio mirovanje i kućno liječenje, a što je potvrđeno i na kasnijim kontrolama. Dakle, nesporno je da se apelantica i nakon pregleda liječnika specijaliste nije obraćala nadležnom liječniku u ambulanti gdje su se liječili djelatnici tužene radi ocjene privremene spriječenosti za rad, iako nije dolazila na posao tri mjeseca. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se apelantica u tom periodu liječila od kronične upale male karlice, međutim, to nije dovoljno za zaključak da je njen izostanak s posla u tom periodu bio opravdan. Postojanje bolesti i liječenje ne mora u svakom slučaju imati za posljedicu privremenu spriječenost za rad. Apelantica je propustila da se obrati nadležnom liječniku u ambulanti gdje su djelatnici tužene ostvarivali prava po osnovu obveznog zdravstvenog osiguranja radi ocjene privremene spriječenosti za rad. Zbog navedenog, utemeljeni su revizijski navodi da je postupajući na ovaj način apelantica isključila mogućnost ocjene njene privremene spriječenosti za rad od nadležnog liječnika, kao i prvostupanjske liječničke komisije u periodu duljem od petnaest dana, kako je propisano odredbama čl. 68. i 69. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Osim toga, tužena utemeljeno ukazuje da kronična upala male karlice nije takva bolest koja bi iziskivala hitnu intervenciju liječnika specijaliste ili pak teško oboljenje zbog kojeg bi apelantica bila spriječena da se obrati nadležnom organu radi ocjene njene sposobnosti. Apelantica je i sama izjavila da je počela raditi 1. travnja 1996. godine, iako iz nalaza liječnika specijaliste od 1. travnja 1996. godine slijedi da joj je preporučeno mirovanje i kontrola za dva tjedna. Svjedok Ž. K. jeste izjavio da je apelantica bila bolesna kada ju je posjetio u dva navrata, ali apelantica nije ponudila dokaze da je u cijelom spornom periodu bila bolesna i da nije mogla raditi. Vrhovni sud je zaključio da je tužena pravilno postupila kada je donijela rješenje od 12. prosinca 1996. godine, odnosno od 12. veljače 1997. godine, budući da je ostvaren osnov za prestanak radnog odnosa bez suglasnosti djelatnika iz članka 53. stavak 1. b) točka 7. Zakona o radnim odnosima, tako da je apelantičin tužbeni zahtjev o poništenju ovih rješenja neutemeljen. Budući da apelantici radni odnos nije prestao nezakonito, to je neutemeljen i ostali dio tužbenog zahtjeva (naknada plaća, utvrđenje da je u radnom odnosu i vraćanje na posao).

9. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelantica navodi kronologiju postupka, te ističe da je Vrhovni sud donio nezakonitu odluku zato što je njen izostanak s posla bio opravdan, jer je bila bolesna, a priroda njene bolesti bila takva da je zahtijevala mirovanje i kućno liječenje. Vrhovni sud uopće ne navodi i ne opisuje činjenično stanje koje je utvrdio vještak medicinske struke, a koji se upravo odnosi na prirodu njene bolesti. Vrhovni sud, potpuno suprotno utvrđenom činjeničnom stanju, u presudi navodi da tužena utemeljeno prigovara da kronična upala male karlice nije bolest koja bi iziskivala hitnu intervenciju ili tešku bolest zbog koje bi apelantica bila spriječena da se obrati nadležnom liječniku radi ocjene privremene spriječenosti za rad. S tim u svezi, Vrhovni sud je ispitivao činjenično stanje koje je potpuno različito od utvrđenog. Apelantica ističe da se u pobijanoj presudi prihvata da se u primjeni odredbi članka 53. stavak 1. točka b) Zakona o radnim odnosima opravdanost izostanka s posla djelatnika uslijed bolesti ocjenjuje ne samo prema formalnim nego i prema stvarnim razlozima, međutim, Vrhovni sud u pobijanoj presudi uopće ne navodi ko je taj ko može dati ocjenu bolesti djelatnika. S tim u svezi, presuda je potpuno kontradiktorna. Apelantica navodi da je zbog navedenog dovedena u situaciju da je samo u njenom slučaju ocjenu njene sposobnosti mogao dati isključivo liječnik u ambulanti u kojoj su se liječili djelatnici tužene, a da ona svoju bolest i nesposobnost za rad ne može dokazivati drugim sredstvima. Apelantica ističe da su joj zbog navedenog povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na nediskriminaciju, te pravo na zlouporabu prava, jer je Vrhovni sud apelanticu neopravdano stavio u nepovoljniji diskriminirani položaj u odnosu na tuženu, i u odnosu na druge djelatnike u Bosni i Hercegovini.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelantica nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelantica, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. „ da je Vrhovni sud apelanticu neopravdano stavio u nepovoljniji diskriminirani položaj u odnosu na tuženu, i u odnosu na druge djelatnike u Bosni i Hercegovini“, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljenim.

15. Vezano za apelantičine navode o kršenju zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelantica ne nudi nikakve dokaze koji bi mogli ukazivati da je nadležni sud, čiju presudu osporava, zlouporabio pravo niti je takva zlouporaba vidljiva iz činjenica konkretnog predmeta, pa i navode o kršenju zabrane zlouporabe prava iz članka

17. Europske konvencije smatra očito (prima facie) neutemeljenim.

16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3568/09 (K. M.) | Sudska praksa | Aktio