Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3649/09 (N. N.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3649/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3649/09, rješavajući apelaciju Nade Nikifor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nade Nikifor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 012 od 23. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001 271 od 27.
avgusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-I-136/03 od 18. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Nikifor (u daljnjem tekstu: apelantkinja), iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 012 od 23. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 271 od 27. avgusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-I-136/03 od 18. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-I-136/03 od 18. decembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je od suda tražila da obaveže Vladu Nikifora (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati iznos od 17.974,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na ime njenog doprinosa u sticanju zajedničke imovine-izgradnje porodične kuće, upisane u p.l. broj 401. k.o. Jablan, kao i dijelu u kom apelantkinja potražuje naknadu troškova parničnog postupka. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon sprovedenog dokaznog postupka, utvrdio, što nije sporno ni među parničnim strankama, da su apelantkinja i tuženi zaključili brak 1983. godine, da u toku trajanja braka nisu stekli zajedničku djecu, da je brak razveden 1993. godine u Njemačkoj, da je prije zaključenja braka tuženi posjedovao plac na kom je počeo gradnju predmetne kuće još za vrijeme trajanja braka sa prethodnom suprugom Olgicom Petrlić, te da je predmetna kuća dovršena u toku trajanja braka sa apelantkinjom, kao i da je tuženi predmetne nepokretnosti darovao svom sinu Željku Nikiforu. Međutim, sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi isplatom iznosa od 22.000,00 KM, po osnovu sporazumnog ugovora zaključenog 5. septembra 1993. godine u Njemačkoj između parničnih stranaka nakon razvoda braka, isplatio apelantkinji dio koji joj i pripada po osnovu zajednički stečene imovine. Pozivajući se na odredbe čl. 272 stav 1 i 273 stav 1 Porodičnog zakona, sud smatra da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan, ističući da na takav zaključak suda upućuje prije svega činjenica da su apelantkinja i tuženi zaključili sporazumni ugovor kojim su potvrdili da je njihov brak razveden pravosnažnom presudom prvostepenog suda u Zingenu (Njemačka) – porodični sud broj 2F 207/92 od 25. marta 1993. godine, te da su se tim ugovorom obje parnične stranke odrekle plaćanja izdržavanja jedno drugome čak i u slučaju oskudice, pa su stoga i neprihvatljivi njeni navodi da se isplaćeni iznos odnosi i na kapitalizovano izdržavanje. Dalje je navedeno da se predmetnim ugovorom tuženi obavezao apelantkinji isplatiti iznos od 22.000,00 KM, koji je i isplatio, te da su se stranke obostrano sporazumjele da su isplatom navedene sume podmirena i sređena sveukupna obostrana traženja iz zajedničke imovine stečene u bračnoj zajednici, te da među njima nema više nikakvih nepodmirenih pravnih zahtijevanja, a da su predmete iz bračne zajednice u zajedničkom domaćinstvu podijelili i tim ugovorom ugovorili da je svaka stranka vlasnik onih predmeta koji se sada nalaze u njenom posjedu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je konstatovao da nije mogao prihvatiti apelantkinjine navode da je isplatom navedenog iznosa tuženi apelantkinji isplatio dio na automobilu, garaži i pokućstvu, te da apelantkinja svoje navode nije dokazala shodno odredbi člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP). Na ovakav zaključak, kako je to naveo sud, upućuje i činjenica da je upravo navedenim ugovorom ugovoreno da su predmete iz bračne zajednice u zajedničkom domaćinstvu parnične stranke podijelile i ugovorile da je svako vlasnik onih predmeta koji se sada nalaze u njegovoj svojini, te se odrekli plaćanja izdržavanja jedan drugome, iako apelantkinja tvrdi da se isplaćeni iznos odnosi na izdržavanje, što prema mišljenju suda nije prihvatljivo. Takođe, sud je istakao da ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme zaključenja spornog ugovora apelantkinja nije imala primjedbe na ugovor, već da nakon deset godina podnosi tužbu sudu, iako su parnične stranke ugovorom jasno ugovorile da su isplatom iznosa od 22.000,00 KM podmirena i sređena sva sveukupna obostrana traženja iz zajednički stečenoga u bračnoj zajednici, pa samim tim se apelantkinja odrekla bilo kakvih potraživanja po osnovu bračne tekovine.
4. Na drugoj strani, Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da prilikom zaključenja navedenog ugovora i isplatom navedenog iznosa nije obuhvaćena imovina koja se nalazi u Bosni i Hercegovini, odnosno kuća u selu Jablan (pored Banjaluke), s obzirom na to da je u vrijeme zaključenja ugovora apelantkinja znala za postojanje te imovine i pored tog saznanja zaključila navedeni ugovor i primila navedeni iznos, odričući se svih budućih potraživanja po osnovu zajednički stečenog u bračnoj zajednici, na što takođe upućuje i zaključak da je apelantkinja znala tom prilikom da od tuženog prima novčani iznos upravo po osnovu njenog udjela u zajednički stečenoj kući u selu Jablan. Prilikom odlučivanja Osnovni sud je istakao da je imao u vidu sve izvedene dokaze, prigovore i navode stranaka, ali da ih posebno nije obrazložio jer nisu od uticaja na drugačiju odluku suda. Odluku o troškovima sud je donio u skladu sa odredbom člana 384 ZPP. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 271 od 27. avgusta 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 18. decembra 2007. godine.
6. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da nije prihvatljiv navod žalbe da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao samo na jednoj činjenici i to na vansudskom ugovoru sklopljenom o posljedicama razvoda braka, te da ostale dokaze sud nije ocijenio u skladu sa odredbom člana 8 ZPP. Naprotiv, kako je to istakao drugostepeni sud, Osnovni sud je naveo i ocijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ali je ocijenio da je kod činjenice da se nakon razvoda braka apelantkinja u vansudskom sporazumu saglasila da joj tuženi isplati, na ime sticanja sa njim u braku, novčani iznos od 22.000,00 KM, te da se odrekla svih budućih zahtjeva iz bračne zajednice. Dalje je u obrazloženju navedeno da je prvostepeni sud imao u vidu sve izvedene dokaze, prigovore i navode stranaka, ali da ih nije posebno obrazlagao, imajući u vidu činjenicu da bi takvo što bilo necjelishodno i suvišno, s obzirom na to da to među parničnim strankama nije bilo ni sporno, već da je sporno bilo pitanje da li se apelantkinja u predmetnom sporazumu-ugovoru odrekla svih potraživanja ili samo potraživanja iz Njemačke, a ne i njenog ulaganja u porodično imanje tuženog u selu Jablan. Okružni sud je naveo da je u tom smislu prvostepeni sud dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud. U pogledu navoda žalbe da prvostepeni sud nije odlučio koje je mjerodavno pravo za rješavanje predmetne pravne stvari, Okružni sud je istakao da je nesporno da je brakorazvodni postupak, iako vođen u Njemačkoj, sproveden po propisima Bosne i Hercegovine, jer su stranke državljani Bosne i Hercegovine, a nisu stekle državljanstvo zemlje boravišta-Njemačke. Dalje je navedeno da je apelantkinja u žalbi tvrdila da „sporni dogovor među strankama nije od suda prihvaćen i odobren“, pa je, prema mišljenju Okružnog suda, suvišno i bilo odlučivati o mjerodavnom pravu u situaciji kada su se same stranke podnošenjem tužbe na području gdje se nalaze nepokretnosti i upuštanjem u takvu parnicu odlučile za primjenu mjerodavnog prava. Svakako da je, kako je to naveo Okružni sud, mjerodavno domaće pravo jer za nepokretnosti i sporove u vezi sa nepokretnostima isključivo je mjerodavno pravo države u kojoj se nalaze nepokretnosti. U odnosu na apelantkinjinu izjavu koju je u svojstvu parnične stranke dala prilikom saslušanja da joj je tuženi isplatio navedeni iznos na ime zajednički stečene bračne imovine i to automobila, garaže i pokućstva koje su imali u Njemačkoj, Okružni sud je konstatovao da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada takvoj izjavi nije dao dokaznu snagu, jer je ona suprotna sa samim pismenim sporazumom kojim se apelantkinja odrekla svakog traženja, te da nije sudu pružila druge dokaze u tom smislu. Prema tome, drugostepeni sud je zaključio da je predmetnim vansudskim sporazumom jasno ugovoreno da stranke nemaju nikakva međusobna potraživanja, te da su svoje međusobne odnose raspravili, pa nije potrebno ni jezičko, ni logičko, niti bilo koje drugo tumačenje tog sporazuma, odnosno ugovora. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226 ZPP.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 012 od 23. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantkinjina revizija podnesena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 27. avgusta 2008. godine.
8. U obrazloženju revizione presude je navedeno da iz dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom, sem iskaza apelantkinje saslušane u svojstvu parnične stranke, proizilazi da je neosnovan revizioni prigovor da je ocjena dokaza izvršena protivno odredbi člana 8 ZPP i da je posljedica toga pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme spornog sporazuma bio na snazi Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/70 i 42/89), te da je članom 226 tog Zakona određeno da bračni drugovi mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti i to tako da jedan bračni drug isplati drugom bračnom drugu novčanu vrijednost njegovog dijela. Za takav sporazum nije bila predviđena nikakva posebna forma. Dalje je navedeno da je nesporna činjenica da predmetne nepokretnosti u selu Jablan nisu bile evidentirane u zemljišnim knjigama i u katastru niti djelimično na apelantkinjino ime, pa je tako, prema mišljenju revizionog suda, otpadala potreba i forme predviđene odredbama člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94). Slijedom toga, revizioni sud je zaključio da je u takvoj situaciji bio moguć i usmeni sporazum o diobi zajedničke imovine stečene u braku, kako pokretne, tako i nepokretne, te da je pri tom, prema odredbama navedenog Zakona, pravno irelevantno gdje je sporazum zaključen. Kod ovakvog stanja stvari, Vrhovni sud smatra da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, te da u sprovedenom postupku nije bilo nedostataka koji bi se odnosili na parničnu sposobnost i zastupanje stranaka u ovom sporu, pa je stoga odlučeno kao u dispozitivu revizione presude na osnovu odredbe člana 248 ZPP.
9. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povreda navedenih prava se ogleda, prema navodima apelacije, u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantkinja je istakla da sudovi u predmetnom parničnom postupku nisu poklonili vjeru njenom iskazu da se volja stranaka iz zaključenog Sporazuma od 5. avgusta 1993. godine u Njemačkoj odnosila isključivo na bračnu tekovinu koja se nalazila na teritoriji Njemačke, a ne i Bosne i Hercegovine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud zapaža da apelantkinja navodi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u predmetnom parničnom postupku, radi utvrđenja zajednički stečene imovine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala i koristila mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njenim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić