Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3654/09 (V. L. i M. Ć.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3654/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3654/09, rješavajući apelaciju Vjenceslava Leke i Mire Ćutuk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vjenceslava Leke i Mire Ćutuk podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 002354 09 Gz od 18. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 Mal 002354 07 Mal od 11. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vjenceslav Leko i Mira Ćutuk (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica, odnosno apelanti), koje zastupa Slavo Ćutuk, advokat iz Gruda, podnijeli su 21. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 002354 09 Gz od 18. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Mal 002354 07 Mal od 11. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 Mal 002354 07 Mal od 11. marta 2009. godine obavezani su apelanti solidarno, na ime regresnog duga, isplatiti Zaštitnom fondu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 2.750,00 KM. Apelanti su obavezani tužitelju solidarno naknaditi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanata radi isplate regresnog duga koji je nastao kao posljedica prometne nezgode koju je skrivio apelant način što je vozeći pod utjecajem alkohola neosigurano vozilo, u apelanticinom vlasništvu, neoprezno i neprilagođenom brzinom prešao na suprotni dio kolovoza kojim se u tom trenutku kretalo vozilo u vlasništvu tužitelja te ostvario kontakt prednjim lijevim dijelom vozila sa lijevim bočnim dijelom vozila u vlasništvu tužitelja, nakon čega se udaljio s mjesta nezgode.

4. Općinski sud je tokom postupka, uvidom u nagodbu od 14. novembra 2005. godine, utvrdio da je «Croatia-osiguranje» d.d. Ljubuški, kod kojega je vozilo tužitelja bilo osigurano, isplatilo tužitelju iznos od 2.750,00 KM na ime naknade cjelokupne štete na vozilu. Uvidom u Ugovor o cesiji od 19. septembra 2006. godine koji je zaključen između «Croatia-osiguranja» kao cedenta i tužitelja kao cesionara, sud je utvrdio da je cedent svoje potraživanje u iznosu od 2.750,00 KM u potpunosti ustupio tužitelju. Dalje, iz iskaza svjedoka saslušanih tokom postupka i materijalnih dokaza provedenih tokom postupka, bliže označenih u presudi, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan jer iz provedenih dokaza proizlazi da je za prometnu nezgodu u cijelosti odgovoran apelant koji je upravljao neosiguranim vozilom, neoprezno i neprilagođenom brzinom. Sud nije prihvatio apelantov iskaz da se kritične prilike zaustavio jer je vozilo tužitelja prešlo na njegov dio kolnika i očešao se o njegovo vozilo, s obzirom na to da iz provedenih dokaza, kao i nalaza Ante Ćorića, stalnog sudskog vještaka strojarske i prometne struke koji je sud u potpunosti prihvatio, proizlazi da se upravo apelant kretao neprilagođenom brzinom i dijelom svog vozila prešao na suprotnu kolničku traku i ostvario kontakt s vozilom tužitelja, koje se prema fotografijama lica mjesta nalazilo dijelom izvan kolnika. Visina štete na tužiteljevom vozilu utvrđena je na temelju vještačenja, koju je vještak utvrdio uviđajem i primjenom Schwacke kataloga.

5. Općinski sud je naveo da je apelantica u odgovoru na tužbu ukazala da je vlasnica vozila kojim je upravljao apelant, kojemu je dala vozilo na opravak, ali ga nije ovlastila da vozilom i upravlja, te je osporila pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Sud je ukazao da je apelanticu obavezao da solidarno isplati regresni dug iz razloga što, iako je tokom postupka imala mogućnost da izvodi dokaze, ničim nije dokazala svoje navode iz odgovora na tužbu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom čl. 393, 174, 178. stav 1, 154. i 206. Zakona o obigacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao apelante da solidarno isplate tužitelju iznos od 2.750,00 KM.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 Mal 002354 09 Gz od 18. septembra 2009. godine odbijena je žalba koju su apelanti podnijeli protiv Presude Općinskog suda broj 63 0 Mal 002354 07 Mal od 11. marta 2009. godine i prvostepena presuda je u cijelosti potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prvenstveno naveo da su apelanti prvostepenu presudu pobijali zbog povreda odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu da je neutemeljen zaključak prvostepenog suda o apelantovoj isključivoj odgovornosti a osobito kada se uzme u obzir nalaz vještaka Ante Ćorića. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno i tačno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku. Dalje, u obrazloženju je, vezano za žalbene navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ukazano na odredbu člana

433. ZPP kojom je propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povreda odredaba ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanata kako ni iz jednog od provedenih dokaza ne proizlazi da je vozilo tužitelja jednim dijelom stajalo izvan kolnika, s obzirom na to da je iz iskaza svjedoka i nalaza vještaka utvrđeno upravo da se vozilo dijelom nalazilo izvan kolnika. Konačno, ukazano je da su tačni žalbeni navodi apelanata da visina štete na vozilu tužitelja iznosi više od dosuđene, međutim, s obzirom na to da je tužbenim zahtjevom potraživan iznos koji je dosuđen, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužitelju dosudio iznos koji je tužbom tražio jer, prema odredbi člana 2. stav 1. ZPP, sud odlučuje o granicama postavljenog zahtjeva.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti smatraju da je nalaz Ante Ćorića, stalnog sudskog vještaka za strojeve, motorna vozila i cestovni promet, površan, nestručan i neobjektivan iz razloga što se cijene zamijenjenih dijelove koje je naveo u nalazu drastično razlikuju s cijenama po računu MASSA autodijelovi. Ukazali su da su ove prigovore isticali i tokom prvostepenog postupka ali da su odbijeni kao nepotpuni i suvišni. Apelanti tvrde da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i time povrijedili ustavno pravo apelanata na pravično suđenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata vezani za nalaz sudskog vještaka u svojoj suštini svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje navode je razmotrio Kantonalni sud i, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, dao razloge zašto ti navodi u ovakvoj vrsti postupaka (sporovi male vrijednosti) ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3654/09 (V. L. i M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio