Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3683/09 («Prijedorputevi» a.d. Prijedor)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3683/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3683/09, rješavajući apelaciju «Prijedorputevi» a.d. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Prijedorputevi» a.d. Prijedor podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp-09-000757 od 16. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-Pr-08-000914 od 2. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Prijedorputevi» a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 25. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000757 od 16. oktobra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-Pr-08-000914 od 2. juna 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 077-0-Pr-08-000914 od 2. juna 2009. godine apelant je proglašen odgovornim što je, u vrijeme i na način preciziran u izreci rješenja, počinio prekršaj iz člana 22. tačka 17. Odluke o komunalnom redu Opštine Prijedor («Službeni glasnik Opštine Prijedor» broj 5/07; u daljnjem tekstu: Odluka o komunalnom redu). Predmetni prekršaj je počinjen na način što je motorno vozilo marke «VW Polo» reg. oznaka 286-M-968, apelantovo vlasništvo, 13. marta 2008. godine oko 12,10 sati bilo parkirano na javnoj površini, tačnije na dijelu trotoara u ulici Rudnička u Prijedoru. Naime, navedenog dana komunalna policija Opštine Prijedor je utvrdila da je navedeno motorno vozilo parkirano suprotno članu 22. tačka 17. Odluke o komunalnom redu, te je sud apelantu za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM i obavezao ga da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Komunalna policija Prijedor apelantu izdala prekršajni nalog zbog učinjenog prekršaja iz člana 22. Odluke o komunalnom redu, te da je apelant Osnovnom sudu blagovremeno dostavio zahtjev za sudsko odlučivanje. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao svjedoka S. B. (komunalni policajac) koji je izdao prekršajni nalog, izvršio uvid i čitanje zapisnika o izvršenoj kontroli Odsjeka komunalne policije od 13. marta 2008. godine, uvid u fotografije od 13. marta 2008. godine, te pročitao dopis i izvršio uvid u fotografije koje je dostavio apelant, nesporno utvrdio da je apelant učinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Sud je u obrazloženju rješenja citirao odredbu člana 22. tačka 17. Odluke o komunalnom redu kojom je propisano da je zabranjeno parkiranje vozila na zelenim i drugim javnim površinama koje nisu predviđene za to, dok je članom 2. iste Odluke navedeno šta se smatra javnim površinama. Prekršajnu odgovornost sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka S. B., uvida u zapisnik i priloženih fotografija koje je svjedok prilikom izdavanja prekršajnog naloga sačinio. Dalje, sud je ocijenio kao neosnovanim apelantove tvrdnje da je komunalna policija u konkretnom slučaju postupila suprotno odredbama Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOOBS), odnosno da Odluka o komunalnom redu nije usklađena sa odredbama ZOOBS-a. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se apelantu u konkretnom slučaju ne stavlja na teret prekršaj iz ZOOBS-a nego prekršaj iz Odluke o komunalnom redu (član 75. stav 1. tačka 9. u vezi sa članom 22. stav 1. tačka 17.) za koji je u kaznenim odredbama odluke propisana novčana kazna u iznosu od 500,00 do 3.000,00 KM. Osnovni sud je istakao da je pri odmjeravanju kazne ocijenio okolnosti pod kojima je prekršaj počinjen, samu težinu prekršaja, stepen apelantove odgovornosti, te činjenicu da nije bilo štetnih posljedica, te je apelantu za učinjeni prekršaj izrekao najmanju mjeru kazne koja je propisana za navedeni prekršaj.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Pžp-09-000757 od 16. oktobra 2009. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud u obrazloženju rješenja navodi da su apelantovi navodi koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nedozvoljeni u skladu sa odredbom člana 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 34/06 i 1/09, u daljnjem tekstu: ZOP). Neosnovani su i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitne povrede prekršajnog postupka propisane članom 62. ZOP-a. Naime, prvostepeni sud je apelanta proglasio odgovornim za konkretni i u izreci pobijanog rješenja jasno definisani prekršaj, na osnovu dokaza koje je izveo na usmenom pretresu, uz poštovanje prava apelanta (okrivljenog) kojem je omogućeno učestvovanje u postupku u skladu sa odredbama ZOP-a. Također, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povredu materijalnog prava, s obzirom na to da je prvostepeni sud u konkretnom postupku potpuno i pravilno primijenio odredbe Odluke o komunalnom redu kada je zaključio da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret i za koji je proglašen odgovornim. Također, Okružni sud smatra neosnovanim i navode da je za predmetni prekršaj odgovorna D. Č. koja je u vrijeme počinjenja prekršaja, kao apelantova radnica, koristila predmetno motorno vozilo i počinila prekršaj. Sud je naglasio da je interna stvar odnos apelanta i njegove radnice u pogledu pravilnog rukovanja i korištenja vozila koje je u apelantovom vlasništvu pa samim tim i pitanje povrede radne discipline i naknade štete nanesene nepravilnim rukovanjem i raspolaganjem imovinom apelanta, tj. predmetnim motornim vozilom. Vezano za žalbene navode u pogledu odluke o sankciji, Okružni sud smatra da ju je prvostepeni sud izrekao u skladu sa članom 10. st. 1. i 2. ZOP-a. Naime, prvostepeni sud je, u skladu sa Odlukom o komunalnom redu, apelantu izrekao najnižu zaprijećenu novčanu kaznu za prekršaj koji mu je stavljen na teret, pri čemu je pravilno ocijenio sve okolnosti kod apelanta (okrivljenog). Također, Okružni sud smatra da je apelantu izrečena adekvatna novčana kazna srazmjerna težini počinjenog prekršaja, te da će se izvršenjem izrečene kazne ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom, kako generalna, tako i specijalna prevencija. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, na osnovu člana 65. stav 2. i člana 67. ZOP-a, odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vide u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, apelant navodi da je odredbama ZOOBS-a propisana odgovornost vozača koji upravlja vozilom za počinjeni prekršaj zbog pogrešnog parkiranja, dok je odredbom člana 8. ZOP-a «propisana primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku u ovom prekršajnom postupku». Apelant smatra da su ga redovni sudovi pogrešnim tumačenjem navedenih zakonskih odredbi protuzakonito proglasili odgovornim za predmetni prekršaj. Apelant navodi da komunalni policajac nije u skladu sa svojim zakonskim obavezama koje proizlaze iz odredbe člana 79. ZOOBS-a obavijestio vozača niti apelanta o zatečenom stanju na licu mjesta, te smatra da ako je prekršaj i postojao «novčanu kaznu je trebalo izreći po osnovu člana 77. stav 1. tačka 7. Odluke o komunalnom redu, a ne po osnovu člana 75. stav 1. tačka 9. iste Odluke». Također, apelant navodi da svi podzakonski akti moraju biti usklađeni sa pozitivnim zakonskim propisima i smatra da Odluka o komunalnom redu nije mogla predvidjeti ovako visoku novčanu kaznu za počinjeni prekršaj pogrešnog parkiranja jer je takva kazna limitirana odredbama ZOOBS-a.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07 tačke 21. i 22).
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava u predmetnom prekršajnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić