Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3696/09 (R.M.)

Odluka donesena 30. 10. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3696/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3696/09, rješavajući apelaciju R. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija R. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 000105 09 U od 24. septembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 03/4-560- 15/08 od 12. maja 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča broj 04-560-11/07 od 5. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 24. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000105 09 U od 24. septembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03/4-560-15/08 od 12. maja 2009. godine i Rješenja Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 04-560-11/07 od 5. juna 2008. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja broj 04-560-11/07 od 5. juna 2008. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu po osnovu oboljenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je apelant bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) od 1992. do 1995. godine sa prekidima. Dalje, uvidom u nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata broj 70/08 od 23. maja 2008. godine utvrđeno je da se apelant javljao oftamologu zbog urođenih poremećaja, dok se medicinska dokumentacija iz poslijeratnog perioda ne može dovesti u vezu sa služenjem u VRS tako da apelantov ukupni vojni invaliditet iznosi ispod 20% trajno. Odjeljenje je citiralo odredbu člana 4 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 55/07 i 59/08-Prečišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) prema kom je ratni vojni invalid lice iz člana 2 st. 1-3 navedenog zakona koje je u oružanoj borbi ili oružanoj akciji u ratu ili miru, za očuvanje SFRJ odnosno Republike Srpske zadobilo ranu, povredu ili ozljedu, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, odnosno, pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupilo oštećenje organizma za najmanje 40%. Imajući u vidu navedeno, Odjeljenje je zaključilo da apelant nije zadobio bolest vršeći vojnu dužnost kao pripadnik VRS, odnosno da, u skladu sa citiranom odredbom člana 4 stav 1 Zakona o pravima boraca, ne ispunjava uslove za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 03/4-560-15/08 od 12. maja 2009. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u postupku vještačenja, a povodom apelantove žalbe, predmet dostavilo drugostepenoj ljekarskoj komisiji koja je dala svoj nalaz i mišljenje broj 3697/09 od 29. aprila 2009. godine. Navedenim nalazom i mišljenjem je konstatovano da je apelant bio pripadnik VRS od 1992. do 1995. godine sa prekidima, da je 1986. godine proglašen nesposobnim za vojnu službu zbog oboljenja očiju u smislu oštećenja vida, te poremećaja pigmentacije kože. Takođe, konstatovano je da u apelantovoj priloženoj medicinskoj dokumentaciji nema evidentiranih oboljenja nastalih za vrijeme službe u VRS, te da nema vojnog invaliditeta. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja, pored odredbi Zakona o pravima boraca koje je citirao i prvostepeni organ (član 4 stav 1 i član 2 st. 1-3), citiralo član 84 stav 4 navedenog zakona kojim je propisano da se činjenica da je bolest nastupila pod okolnostima iz čl. 2 i 4 navedenog zakona utvrđuje samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz vremena službe u oružanim snagama i perioda od 30 dana po otpuštanju iz oružanih snaga. S obzirom na konstataciju drugostepene ljekarske komisije, Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 4 stav 1 Zakona o pravima boraca da se apelantu prizna status ratnog vojnog invalida po osnovu oboljenja sa pravom na ličnu invalidninu.

4. Okružni sud je Presudom broj 15 0 U 000105 09 U od 24. septembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 03/4-560-15/08 od 12. maja 2009. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije iz osporenog rješenja Ministarstva, kao i odredbe Zakona o pravima boraca (član 4 stav 1, član 2 st. 1-3 i član 84 stav 4) na koje su se pozvali prvostepeni i drugostepeni organ u svojim obrazloženjima. Sud, dalje, navodi da iz spisa predmeta evidentno proizilazi da apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju koja bi osnovano ukazivala da su oboljenja nastala za vrijeme učešća u oružanim snagama VRS. Takođe, nesporno je da je apelant po osnovu oboljenja 1986. godine proglašen nesposobnim za vojnu službu, odnosno da je oboljenje nastalo prije učešća u oružanim snagama VRS. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je pravilna konstatacija Ministarstva da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 4 stav 1 Zakona o pravima boraca da se apelantu prizna status ratnog vojnog invalida po osnovu oboljenja sa pravom na ličnu invalidninu, zbog čega je i predmetna tužba neosnovana. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je na osnovu člana 31 st. 1 i 2 Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05) odlučio kao u dispozitivu presude.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da je bio mobilisan u oružane snage VRS u vrijeme izbijanja sukoba, te da je na pregledu ljekarske komisije bio psihički potpuno zdrav. Takođe je naveo činjenicu da je na regrutnoj komisiji 1986. godine bio nesposoban za vojnu službu zbog slabog vida, ali da je psihički bio potpuno zdrav. Apelant navodi da je nakon mobilizacije bio na prvim linijama što je uticalo na njegovo psihičko stanje koje je osjetio odmah nakon demobilizacije, međutim, navodi da ga je bilo stid da se kao mlad čovjek javi neuropsihijatru tako da je to učinio tek 2000. godine kada mu je utvrđeno teško psihičko oboljenje. Psihičko stanje se pogoršalo 2007. godine kada mu je rješenjem Centra za socijalni rad Foča priznato pravo na dodatak za pomoć i njegu drugog lica zbog nesposobnosti za samostalan život. Apelant navodi da nadležni organi nisu izvršili vještačenje posredstvom vještaka neuropsihijatra «koji bi pravilno ocijenio ljekarsku dokumentaciju i koji bi utvrdio zbog čega je došlo do psihičkog oboljenja što je u toku postupka pogrešno utvrđeno». Dalje navodi da je u konkretnom slučaju «povrijeđen Kodeks ponašanja lica odgovornih za primjenu zakona i osnovnih principa pravde u vezi sa žrtvama kriminalnih radnji i žrtvama zloupotrebe vlasti». Apelant smatra da je mobilizacijom pretrpio fizičku i moralnu patnju zbog čega je i ostao težak invalid, te da su ga službena odgovorna lica natjerala da ide u rat iako je na regrutnoj komisiji proglašen nesposobnim za vojnu službu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant se, takođe, žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi u vezi sa povredom ovog prava identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje, te kako je takve navode Ustavni sud već ispitao u dijelu obrazloženja koji se odnosi na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, to Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3696/09 (R.M.) | Sudska praksa | Aktio