Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3712/09 (I. D.)
Odluka donesena 30. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3712/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3712/09, rješavajući apelaciju Indire Došenović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Indire Došenović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 281 od 22. septembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-05-000976 od 14. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Indira Došenović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 24. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 281 od 22. septembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-05-000976 od 14. novembra 2007. godine.
2. Apelantkinja je tužbom pokrenula parnični postupak pred Osnovnim sudom u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Ministarstva pravde RS - Osnovnog suda u Prijedoru i Šefika Trožića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi-protivtužilac), radi utvrđenja valjanosti Ugovora o korišćenju stana broj SU-360/98 od 20. novembra 1998. godine, zaključenog između apelantkinje i Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) i utvrđenja jačeg prava na posjed stana, koji se nalazi u Prijedoru u naselju Pećani C-4/15 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Presudom Osnovnog suda broj P.143/04 od 11. aprila 2005. godine utvrđeno je da je pravno valjan sporni ugovor, te je drugotuženi-protivtužilac obavezan da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.227,00 KM, dok je tužbeni zahtjev u ostalom dijelu odbijen. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je drugotuženi-protivtužilac tražio da se utvrdi prestanak važenje spornog ugovora slijedom čega sporni ugovor ne bi proizvodio nikakve pravne posljedice.
4. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je rješenjem Opštinskog suda u Prijedoru od 31. jula 1985. godine drugotuženom-protivtužiocu, kao sudiji tog suda, dodijeljen na korišćenje predmetni stan, da je sa SIZ-om za stambene poslove Prijedor zaključio ugovor o korišćenju stana, da je odlukom Osnovnog suda Udruženog rada Banjaluka od 10. novembra 1987. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku odlukom Suda Udruženog rada BiH od 13. aprila 1988. godine, usvojen zahtjev predlagatelja RS Opštinskog suda u Prijedoru u vezi sa otkazom tog ugovora o korišćenju stanu, da je 8. decembra 1988. godine RZ Opštinskog suda u Prijedoru pokrenula izvršni postupak radi predaje u posjed predmetnog stana, te da je izvršni spis broj I.103/03 ustupljen Osnovnom sudu, koji je donio rješenje o izvršenju 27. februara 2003. godine na koje je uložen prigovor, te da izvršni postupak još nije okončan. U obrazloženju je još navedeno da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zahtjev drugotuženog-protivtužioca za povraćaj predmetnog stana u posjed odbilo, ali da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) donijela odluku 5. marta 2002. godine kojom je potvrđeno da je drugotuženi-protivtužilac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, a da je ista komisija (CRPC) na sjednici održanoj 8. oktobra 2002. godine odlukom utvrdila da je drugotuženi-protivtužilac 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana, te da on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu stupiti u posjed predmetnog stana, a da je iz zaključka Ministarstva od 29. januara 2003. godine proizašlo da je na osnovu odluke CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine utvrđeno da je drugotuženi-protivtužilac bio u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine, da predmetni stan na osnovu rješenja prvotuženog od 27. februara 1997. godine i spornog ugovora koristi apelantkinja koja nema pravo na alternativni smještaj.
5. Na osnovu takvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu kojim apelantkinja traži da se utvrdi pravna valjanost spornog ugovora. Prema ocjeni Osnovnog suda, nije sporno da drugotuženi-protivtužilac ima pravo da se vrati u posjed predmetnog stana, međutim, sva njegova prava se iscrpljuju u tome da se sankcioniše protivpravno postupanje koje se nesporno desilo izbijanjem rata u BiH, kada je drugotuženi-protivtužilac na nezakonit način lišen prava na korišćenje predmetnog stana. Naime, Osnovni sud je istakao da drugotuženi-protivtužilac ima pravo da vrati u posjed predmetni stan, koji je izgubio na protivpravan način na početku rata, ali se time dejstvo donesene odluke CRPC-a iscrpljuje, jer on ne može steći više prava vezano za predmetni stan nego što ih je imao na početku izbijanja ratnih sukoba, a nesporno je da je u to vrijeme imao status lica kom je oduzeto stanarsko pravo, te da je prije rata i pokrenut postupak iseljenja, koji zbog rata nije okončan. Navedeno je da je u takvim okolnostima prvotuženi kao vlasnik stana bez ikakvih smetnji mogao da raspolaže sa predmetnim stanom i dodijeli ga apelantkinji, koja je na osnovu tog rješenja zaključila sporni ugovor, koji je, prema ocjeni suda, pravno valjan, pa je u tom dijelu i udovoljeno tužbenom zahtjevu. Osnovni sud je istakao da, budući da drugotuženi-protivtužilac ima pravo da se vrati u posjed predmetnog stana saglasno odluci CRPC-a, to je iz tog razloga neosnovan drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da se utvrdi da ona ima i pravo jačeg posjeda na predmetnom stanu.
6. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-05-000976 od 14. novembra 2007. godine žalbu drugotuženog-protivtužioca uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kom je udovoljeno apelantkinjinom tužbenom zahtjevu i u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, te je preinačena i odluka o protivtužbenom zahtjevu na način da je protivtužbeni zahtjev drugotuženog-protivtužioca usvojen i utvrđeno da je prestao da važi sporni ugovor zaključen između apelantkinje i prvotuženog uz istovremeno obavezivanje apelantkinje da drugotuženom-protivtužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM. Istom presudom odbijena je u cijelosti apelantkinjina žalba i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu oduke o tužbenom zahtjevu (utvrđenje prava jačeg posjeda na predmetnom stanu).
7. Nakon što je drugostepeni sud preispitao osporenu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 221 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85703, 74/05 i 63/07) zaključio je da je žalba drugotuženog-protivtužioca osnovana. Okružni sud je istakao da u cijelosti prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali se s tim sudom ne slaže u iznesenom pravnom shvatanju. Kako je u obrazloženju navedeno, među parničnim strankama nije sporno da je apelantkinja dobila predmetni stan na korišćenje od prvotuženog sa kojim je zaključila sporni ugovor 20. novembra 1998. godine. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da je sporni ugovor zaključen u vrijeme kada su svi ugovori, prema odredbi člana 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), prestali da važe. Kako je u obrazloženju istaknuto, prema odredbama citiranog zakona, svi ugovori zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaju da važe, bez obzira na to da li se radi o stanu koji je proglašen napuštenim ili ne. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantkinja je bila u obavezi da izvrši nadovjeru spornog ugovora, ukoliko su zato postojali zakonski uslovi, a postupak po kom se utvrđuje pravo privremenog korisnika na obnovi ugovora o korišćenju stana vrši se u skladu sa uputstvom Ministarstva. U obrazloženju je navedeno da je predmetni stan dodijeljen apelantkinji jer je drugotuženom-protivtužiocu prestalo stanarsko pravo, budući da je pravosnažnom odlukom usvojen otkaz ugovora o korišćenju predmetnog stana i drugotuženom-protivtužiocu naloženo da predmetni stan napusti kada mu se obezbijedi nužni smještaj. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, navedenom odlukom drugotuženom-protivtužiocu je prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava i on nema pravo tražiti predaju stana u posjed od apelantkinje, što on u konkretnom slučaju i ne traži.
8. Međutim, kako je u obrazloženju istaknuto, od dana pravosnažnosti navedene odluke, drugotuženi-protivtužilac više nije nosilac stanarskog prava, ali jeste korisnik stana jer ni do danas nije sproveden postupak izvršenja u kom bi drugotuženom-protivtužiocu bio stavljan na raspolaganje nužni smještaj. Okružni sud je, dalje, pojasnio da je izbijanjem ratnih sukoba drugotuženi-protivtužilac napustio predmetni stan, ali da mu je odlukom CRPC-a predmetni stan vraćen u posjed. Prema tome, kako je naveo Okružni sud, na sporni odnos se imaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene, koji je lex specialis u odnosu na druge propise, pa je prvostepeni sud bio dužan da na ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti, a kako apelantkinja nije izvršila nadovjeru spornog ugovora, a što nije ni mogla jer je postojao zahtjev drugotuženog-protivtužioca za povraćaj stana, to je, prema ocjeni Okružnog suda, neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi pravna valjanost spornog ugovora, pa je stoga u tom dijelu valjalo preinačiti prvostepenu presudu. S obzirom na navedeno, istaknuto je da je nasuprot tome Okružni sud u cijelosti udovoljio protivtužbenom zahtjevu drugotuženog-protivtužioca da je sporni ugovor prestao da važi. Okružni sud je ocijenio da su neosnovani apelantkinjini navodi da je sud povrijedio materijalno pravo kada nije udovoljio tužbenom zahtjevu za utvrđenje jačeg prava posjeda na predmetnom stanu, budući da to pravo apelantkinja zasniva upravo na rješenju prvotuženog o dodjeli predmetnog stana na korišćenje i spornom ugovoru koji je prestao da važi po sili zakona, tako da ne postoji valjan pravni osnov po kom apelantkinja drži stan u posjedu. Prema ocjeni Okružnog suda, prvotuženi kao vlasnik predmetnog stana ima pravo da raspolaže sa stanom, pa u konkretnom slučaju ima mogućnost da sa apelantkinjom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana jer na njemu ne postoji drugi nosilac stanarskog prava.
9. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 281 od 22. septembra 2009. godine reviziju odbio. Vrhovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 2 stav 2 Zakona o prestanku primjene kojom je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine prestaje da važi, a, u smislu navedenog zakona, sva lica koja žive u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje da važi smatraju se privremenim korisnikom. U skladu sa navedenom odredbom, prema ocjeni Vrhovnog suda, kod nesporne činjenice da je sporni ugovor zaključen 28. novembra 1998. godine u periodu naznačenom u navedenim odredbama Zakona o prestanku primjene, pravilnom se ukazuje odluka drugostepenog suda da odbije zahtjev apelantkinje kojim je tražila utvrđenje da je pravno valjan sporni ugovor i usvojen protivtužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da je sporni ugovor prestao da važi. Prema ocjeni Vrhovnog suda, na ovakvu odluku drugostepenog suda nisu uticali ni revizioni navodi da se odredba člana 2 stav 2 Zakona o prestanku primjene mogla primijeniti samo u slučaju napuštenih stanova, što predmetni stan nije, jer iz citirane odredbe jasno proizilazi da svako stanarsko pravo i ugovor o korišćenju zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaje da važi, bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili nije. Vrhovni sud je još naveo da kako je odlukom CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno da je drugotuženi-protivtužilac bio u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine i da mu pripada pravo posjeda na predmetnom stanu, taj sud je našao da on ima pravni interes da se utvrdi da je sporni ugovor prestao da važi.
10. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je sa Osnovnim sudom u Prijedoru 20. novembra 1998. godine zaključila sporni ugovor budući da je predmetni stan bio slobodan za raspolaganje jer je drugotuženi-protivtužilac pravosnažno izgubio stanarsko pravo 1988. godine, te da je još u to vrijeme započeo izvršni postupak radi iseljenja drugotuženog-protivtužioca iz predmetnog stana, ali da taj postupak još nije okončan iz razloga što je izvršenje u tom postupku postalo nemoguće, pa je iz tog razloga izvršni postupak obustavljen. Apelantkinja smatra da su i Okružni i Vrhovni sud, proizvoljno tumačeći zakonske propise, zauzeli stav da je sporni ugovor zaključen prije 19. decembra 1998. godine pravno nevažeći, međutim, navedeni sudovi nisu prihvatili njen stav da drugotuženi-protivtužilac nema pravni interes za vođenje predmetnog parničnog postupka i pored činjenice da posjeduje odluku CRPC-a koja mu daje za pravo da se vrati u posjed stana, budući da je prije rata izgubio stanarsko pravo. U tom kontekstu, apelantkinja se pozvala na odluku Ustavnog suda broj AP 264/05 kojom je odbačena apelacija drugotuženog-protivtužioca podnesena protiv odluka donesenih povodom njegovog zahtjeva za povraćaj predmetnog stana u posjed.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su sudovi tumačili i primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud primjećuje da su se Okružni sud preispitujući prvostepenu presudu, te Vrhovni sud odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, pozvali na odredbu člana 2 stav 2 Zakona o prestanku primjene, kojom je jasno propisano da ugovori o korišćenju zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. do 19. septembra 1998. godine prestaju da važe. S obzirom na sadržinu predmetne zakonske odredbe i činjenicu da je apelantkinja sporni ugovor zaključila 20. novembra 1998. godine, te da nije tražila nadovjeru ugovora, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u situaciji kad su redovni sudovi osporenim odlukama odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev a udovoljili protivtužbenom zahtjevu drugotuženog-protivtužioca pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa navodima da drugotuženi-protivtužilac nema pravni interes za vođenje predmetnog spora, Ustavni sud primjećuje da je taj prigovor apelantkinja već isticala pred redovnim sudovima, koji su u vezi s tim istakli da pravni interes drugotuženog-protivtužioca upravo proizilazi iz odluke CRPC-a kojom je potvrđeno da je on bio u posjedu predmetnog stana 1. aprila 1992. godine i da mu pripada pravo na posjed tog stana, te da, bez obzira na činjenicu da mu je stanarsko pravo pravosnažno prestalo, nije mu prestalo pravo korišćenja sve dok mu se ne obezbijedi nužni smještaj, budući da izvršni postupak još uvijek nije okončan, te da protivtužbenim zahtjevom nije traženo vraćanje predmetnog stana u posjed, već utvrđenje, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, da je sporni ugovor prestao da važi. Ustavni sud ovakvo obrazloženje Okružnog i Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim, niti iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantkinjinim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP 264/05 od 23. februara 2006. godine kojom je odbačena kao prima facie neosnovana apelacija tuženog-protivtužioca kojom je osporavao odluke organa uprave kojima je odbijen njegov zahtjev za povraćaj predmetnog stana, uz obrazloženje, između ostalog, da mu je stanarsko pravo na predmetnom stanu pravosnažno prestalo prije izbijanja ratnih sukoba (što nije sporno, niti su sudovi u predmetnom postupku to na bilo koji način osporavali), pa su stoga neosnovani njegovi navodi da je osporenim odlukama došlo do kršenja prava na dom i imovinu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da odluka CRPC-a od 8. oktobra 2002. godine iz koje tuženi-protivtužilac crpi svoje pravo na posjed stana nije bila predmet postupka pred organima uprave u vrijeme od kada datiraju akti koji su osporeni apelacijom AP 264/05, pa se, imajući u vidu tu činjenicu, i činjenicu da se u predmetnom postupku raspravljalo pitanje valjanosti spornog ugovora, dakle ugovora koji je apelantkinja zaključila 20. novembra 1998. godine, u smislu Zakona o prestanku primjene, apelantkinjino pozivanje na tu odluku čini neosnovanim.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić